Čovek zvani Rodriguez ima zanimljivu životnu priču, iako je svet pun zanimljivih priča. Stvar je u tome da je njemu to samo život. Koji je mogao da bude puno drugačiji, bolji, i to ne u apstraktnom smislu, mada je uspeh težak kuluk onima koji ga imaju (a i onima koji ga nemaju). Ali Rodriguez ne izgleda kao tip koji troši puno daha na žalbe, ili su one bile editovane iz filma. Pametan potez.
Priča ide ovako: kasne '60-te godine prošlog veka, Detroit, MI. I tada je grad bio gangrenozna deponija brutalnog sistema, svojim većim delom. Među siromašnim ulicama koje služe siromašnim ljudima u takvom gradu, pročulo se među onima koji su to pratili da neki Rodriguez ima nešto. Dečko je talentovan, nastupa sam sa gitarom, često puta okrenut leđima publici, i niko ne zna puno o njemu. Pojavi se niotkuda, odsvira, i opet ga nema. Talenat poput Dilana, ma i bolji! Odmah se pojavio impresario, skopljen je ugovor i napravljene su dve ploče za dve godine: ‘Cold fact' 1970. i ‘Coming from Reality' 1971. Komercijalni fijasko, i producentska kuća ga otpušta pred Božić te godine - motiv koji se pojavio bio u jednoj pesmi kao predskazanje, iako je Rodriguez govorio iz iskustva najniže radničke klase. The working poor, mulj iz koga je teže izaći nego iz najgoreg zatvora. Nakon toga on zaista nestaje.
Da bi se rodio negde drugo, jako daleko od Detroita. Legenda kaže da je devojka, Amerikanka, donela na poklon svom dečku u Južnu Afriku LP ‘Cold Fact'. U to doba, aparthejd u punom cvatu je bio pakao za crnce, ali nije bio veselo mesto ni za dobar broj belaca. Zemlja je bila izolovana, pod sankcijama spolja, što po standardnom obrascu ide na ruku režimu da zaključa naciju u metalnu sobu u kojoj kontroliše život, misli i dešavanja na dnu, na vrhu i u preseku između. Rodrigez postaje instantni uspeh među liberalnom belom omladinom. I više od toga. Oni zaista žive u izolaciji u to doba i geografska udaljenost od sveta ne pomaže. Okupiti se oko nečega drugačijeg a kad ne poznaješ ništa drugačije nije lako. Rodriguez sa svojom muzikom izolacije pojedinca u sasvim drugačijem svetu i uslovima, je u samoj osnovi pokreta mladih protiv aparthejda, soundtrack njihove mladosti. On je veći od Stonsa! Upored kruže legende da se ubio, usred nastupa... - čoveka više nema.
Sredinom '90′-ih južnoafrički novinar i vlasnik muzičke radnje sa nadimkom ‘Sugar' se daju u potragu. Da saznaju šta se zaista desilo. Film opisuje koliko to nije bilo lako u početnim danima Interneta. Oni prolaze kroz stihove opet i opet i prevrću svaku moguću nit koja ih možda navede na trag. Ali Internet je taj koji im na kraju pomaže. Preko sajta koji su napravili tražeći Sugarman-a, javlja se Rodriguezova ćerka. Jedna od tri. Dalje se prikazuje (film je izdat ove godine i režiser je Skandinavac, koji je uložio sve što je imao i svoje prijatelje u pravljenje filma) ostarelo lice Rodrigueza, koji je živeo manje-više na istom mestu celog života, radeći kao fizički radnik na gradilištima. I njegov dolazak u Južnu Afriku 1998. na turneju, susret sa Južnoafrikancima...
Film je emotivan i lepo urađen. Pažljiv da ne pređe granicu sentimentalnosti, što nije lako sa ovakvom pričom, ali je još jedan naklon poštovanja Rodriguezu. Iako je u Južnoj Africi samo (ispostavlja se da je on stekao bio, sasvim nezavisno, popularnost i u Australiji i Novom Zelandu) prodato između petsto hiljada i milion njegovih ploča, on peni od toga nije dobio. Pojavljuje se na ekranu i nekadašnji vlasnik propale producentske kuće, i na pitanja o parama daje odgovor iz koga se jasno vidi zašto su bajke i basne nastale praktično u isto vreme kad i govor - ostarelo čudovište sa veštim jezikom zmije i dalje alarmira instinkte u organizmu, ali on sigurno nije jedini koji je prožderao Rodriguezov deo. Šteta da nije bilo više, je jedini odgovor koji bi takvi tipovi mogli da daju iskreno.
Film i Rodriguez su veliki uspeh u Severnoj Americi trenutno. Film se prikazuje ovih dana sve široj publici, Rodrigez ide na turneje (u Južnoj Africi je bio još nekoliko puta nakon tog prvog istorijskog susreta 1998.). Nastupio je pre neki dan na David Letterman Show-u. Novine, blogovi, magazini, pišu kritike filma i muzike. Reakcije nisu uvek euforične; ne moraju da budu, nije takva vrsta filma. Ali ima nečeg u tim suzdržanim reakcijama što nema veze ni sa muzikom ni sa filmom. A odgovor jeste i u muzici i u priči: stid. Muzika nije seksi, iako ima i seksa i droge i mladosti; Rodrigez jeste seksi, ali on je prvenstveno poor boy, sin imigrantske manjine, glas sa dna, na kome je i ostao. Amerika to ne voli; niko to ne voli. Trenutni underdog i njegovih 15 minuta - to može.
Rodrigez je uporedo sa dugosatnim svakodnevnim crnčenjem u prašini i prljavštini i podizanjem dece, završio bio fakultet, kandidovao se i za gradonačelnika Detroita na način na koji to rade idealisti (čitaj: neuspešno), napunio je 70 godina ovih dana, i verovatno se neće penzionisati sve i da mu isplate to što su mravi pojeli. Kad devojke pričaju o njihovom ocu, one pričaju lepo, emotivno. Pratile su ga u Južnu Afriku na taj prvi susret sa slavom. To što je zaradio tada, dao je njima i prijateljima. Ima puno izostavljenog, kao i u svakom filmu, i to je dobro. Mladić koji je nekad nastupao sa leđima okrenutim publici i zaslužuje da 40 godina kasnije nešto od priče sačuva za sebe.
http://sugarman.org/index.html
p.s. Još uvek nije čisto koliko od ove trenutne slave stiže do Rodrigeza u monetarnom obliku. Prave se novi dilovi, legalni pokušaji da se ispravi nepravda traže lovu da bi započeli i dugo će trajati, i verovatno jedini način gde je to iole poštenije je videti ga uživo. Ja sam kupila soundtrack, sa nadom da ljudi iza filma pokušavaju da prate gde šta ide. Ako budete gledali film, prepoznaćete čudovište vrlo lako. Charming fella. Zaista. Dirty business vs. čovek koji je radio u prljavštini celog života. Ako se lovi i gubi trag - nije prvi put, mnogo takvih tragova je izgubljeno - heart goes to the man. Sledi srce,ako ćeš nešto slediti.