Ako kojim nesrećnim slučajem, nož iz ruke nekog klinca „prošpara“ stomak vršnjaka u znak početka školske godine ili pak prođemo sa po kojom razbijenom glavom zbog majice Zvezde ili Partizana na stanici GSP-a u narednim danima, inspiratori i huškači će biti „dobro poznati javnosti“. Ono što ova dva čoveka „pružaju“ srpskim medijima i svojoj publici u prethodnih mesec dana, „dno je dna“ srpske košarke, sporta i uopšte, društva. Ono što je bilo rezervisano za „polupismene“ fudbalere, koji se gađaju traktatima o „ubermenschovima“ sa jedne strane brda pre i posle svakog derbija, dosuđenog jedanaesterca ili gola u nadoknadi vremena s proleća, kada krenu šampionske frustracije, sada su pokupili „najpismeniji“. Nadmašene su i krokodilske suze Milana Gurovića sa njegovog oproštaja u sred utakmice s kraja prošle decenije...
Niko ne može da postane veći neprijatelj od bivšeg prijatelja, jedna je od definicija literarnog ludila košarkaško-ideološkog dvojca V-Č. Ono što jedan drugom nisu uspeli da saspu u lice posle višedecenijskog poznanstva, sada kao kočijaši „šiju“ po leđima normalnog sveta, kome je pun kufer budala i prostaka. Uglaviše nam se između suše, požara i političara. Neka su se vala i mediji uključili u borbu protiv „rata saopštenjima“, videvši da čitanost, kao i svake bljuvotine, opada s vremenom i ispraznim ponavljanjem.
„Sram vas bilo“ više ništa ne znači. Možda ovako „SRAM VAS BILO“. U glavu mi dođe monolog pokretača ovog pravca u eliti „Ibarske“ Velje Ilića o „Čoviću i Studiu B“, ali sam bez inspiracije za drugog učesnika „pljuvačine“, pa ćemo se svi poštedeti citiranja...