Boli nepoznato, baca u neizvesnost, magluštinu tmurnu gde ne možemo da se vidimo, razaberemo, dodirnemo.. gde samo dah i uzdah naslućuju težinu.
Nemamo meru za kamen da se popnemo iznad tog nedoživljenog, uraganskog, razdirućeg tako majušnog , a tako ogromnog, pola vasione dodiruje. Da se popnemo za sekund izbavljenja, premoštavanja toga uznemirujućeg, neznanog tvorca trena ustalasale tačke u nama.
Izgubljeno se osećamo kad trnci krenu od malog prsta, u stomaku jurišaju, pogađaju nenadano, al’ sigurno, u grudima po koji eksplodira, u grlu zastane, premišlja se , na temenu pokušava da izbije i objavi pobedu.
I, nemilo se osećamo u neprepoznavanju sebe kao slučajnosti, prolaznosti , večnosti što se nada. Sve bi da vidimo, opipamo uzdajući se previše u oči i ruke, u jabučice i jagdice. Kako zaviriti, dodirnuti misao, osećaj do koga ni misao ne može da dopre?! Kako se očešati kad ne možemo da se mimoiđemo?!
Onda tragamo za krivcima u drugim sličnim i bliskim pojavama, od kojih smo se davno otuđili, pa nas ne prepoznaju. Smežurani zaboravi u pokušaju da slože slike raspršuju se sa prvom ...mučnina izjeda nemoći priklonjena.
Onda jaučemo ne bi li nas sličnosti čule, i, usaglašeni u samopatnji, razvodnjenom saosećanju, praznina odjekuje odvodeći nas u smiraje do novog nedokučivaog, iznenadnog bola nadležnog da od nas napravi spomenik neostvarene duše.