Povelja UN kaže: "Mi, ujedinjeni narodi, odlučni smo sačuvati buduća pokoljenja od užasa rata". Zvuči ujedinjeno i humano. Da li je baš uvek tako?
Krajem prošle godine, nakon desetogodišnjeg mandata, otišao je Kofi Annan i po mišljenju mnogih ostavio za sobom prilično diskutabilan legat i najvreliju diplomatsko - humanitarnu stolicu prepustio nasledniku Ban Ki Moonu, dotadašnjem Ministru inostranih poslova Južne Koreje. Annana ćemo pamtiti kao prvog Afrikanca na ovom prestižnom položaju, kao čoveka koji je insistirao na pravima pojedinca i zaštitnika siromašnih, kojeg su 2001. ovenčali i Nobelovom nagradom za mir. Malo li je?
Ali, dok je uz počasti odlazio sa mesta Generalnog sekretara, mnogi stručnjaci i mediji tvrdili su da se iza lovorika krije i mračna priča. Priča o nemoći, nesposobnosti, kobnoj neutralnosti. Nezaustavljenim krvoprolićima. Koliko to poznato zvuči? Tako će Annan, i pored svega dobrog što je uradio, ostati upamćen i po skandalima i zločinima za njegova mandata. Setimo se kako je misija UN u Kongu skandalizovana učešćem mirovanjaka u seksualnom zlostavljanju žena i dece, i kako je ista priča prethodno već ispričana njihovim dolaskom u Bosnu. Razlike, naravno, postoje: u Kongu su zloupotrebljavane lokalne žene i devojčice, a u Bosni mahom strankinje iz Moldavije, Ukrajine i Rumunije. Ergo, misija u Kongu je od strane međunarodne zajednice ocenjena kao uspela, a mirovanjaci su otišli da pruže mir na nekom drugom zaraćenom mestu. Setimo se, dalje, programa ’Nafta za hranu’, koji je za cilj imao da pomogne iračkim civilima, ali je pomogao najviše, sada već počivšem, Sadamu Huseinu, te pojedincima u UN. Zarada od nafte bila je preveliki izazov, pa je otkriven i čitav lanac korupacije u UN, a u aferu je, navodno, bio umešan i sin Kofi Annan-a. Javnost je bila šokirana, niko nije bio iznenađen.
Ali, ono što je najmračnije, ono što mu najviše zameraju, što baca senku na sve humane poteze Kofi Annana jeste činjenica da je mogao, a nije sprečio: Srebrenicu, Ruandu, Darfur. Ne otkrivamo rupu u saksiji, savešću UN bave se mnogi. Najpoštenije bi bilo odvojiti žito of kukolja, ne meriti dobra UN sa greškama pojedinaca, ma ko oni bili u lancu ishrane moći unutar sistema, ali sa mirovnjacima to ide malo teže. Naravno da će seksualni skandal u uniformi UN izazvati više pažnje od nekog drugog. Da li to ikoga čudi? Da nije to možda zbog činjenice da su osnovane da pomažu i “vrate veru u osnovna prava čoveka”, kako to piše u Povelji UN? Koliko je Holy UN Bible? Milioni su stradali u masakrima, a pod odmerenim pogledom Anana, koji je na upozorenja svojih generala sa terena da se spremaju krvoprolića neopisivih razmera, odgovarao smirujućim depešama sa upustvom za nemešanje.
“Optužnica” protiv Kofi Annana
Baš negde u vreme kada se Annan spremao da ode sa funkcije, iz štampe je izašlo interesantno istraživanje. Reč je zapravo o knjizi “ Saučesništvo sa đavolom – UN u doba modernog genocida” (Yale University, 2006.), britanskog novinara i pisca Adama Lebora, koja je u Velikoj Britaniji i Americi dobila odlične kritike i privukla pažnju javnosti. Kao novinar Lebor je radio za više britanskih novina i magazina, a od 1991. godine bio je dopisnik iz oko 30 zemalja, među kojim i iz zaraćene Jugoslavije. Njegovih sedam knjiga prevedeno je na desetak jezika. Među njima su “Hitlerovi tajni bankari” , ga o tome kako je Švajcarska profitirala u drugom svetskom, “Grad pomorandži” o životu tri jevrejske i tri arapske porodice na Jafi i pretposlednja, “Slobodan Milošević -biografija”. U vreme ratova na prostorima ex Jugoslavije, pa i mnogo kasnije, Lebor je često boravio u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji. Puno vremena proveo je upravo ovde, u Beogradu, Novom Sadu i Požarevcu, pišući svoju prethodnu knjigu, koja na srpski nikada nije prevedena. Valjda zbog svog nezgodnog naslova.
U knjizi “Saučesništvo sa đavolom” Lebor istražuje optužnice na račun Kofi Annana, upravo kroz ova tri slučaja: neuspeh UN da spreče paklove Ruande i Srebrenice pre jedne decenije, kao i krvavi pir u Darfuru, koji je genocide preneo i u naredni vek. Šef Sektora za mirovne misije ( Departmens of Peace Keeping Operations - DPKO) od marta 1993. do decembra 1996, bio je Kofi Annan. U to vreme ubijeno je 8.000 ljudi u Srebrenici i više od 800.000 u Ruandi. Lebor se koncentrisao na istragu unutar UN, razgovarajući sa njenim sadašnjim i bivšim zvaničnicima, vojnicima sa terena i političarima: Madeleine Albright, Richard Holbrooke, Douglas Hurd, David Owen…
Srebrenica
„Tela su još uvek bila vruća kada ih je Ron Rutten pronašao: devet unakaženih tela u civilnim odelima, u koje je pucano s leđa, iz blizine. Bio je 12. jul, 1995. Srebrenica, ‘sigurna zona’ UN, pala je prethodni dan. Bujna polja istočne Bosne upravo su postajala jedno od najkrvavijih polja smrti od 1945. naovamo.“ Poručnik Ron Rutten, jedan od sagovornika u knjizi svedoči o tome kako je sve što se dešavalo od trenutka kada su stigli do Srebrenice, januara 1995, navodilo na zaključak da se sprema masakr: “ Sedeli smo u potpunom haosu, okruženi trupama Bosanskih Srba, koji su tada već planirali finalni napad za utorak, 6. jula. Nismo imali podršku iz štaba UMPROFOR - a u Sarajevu. Sve trupe znale su šta se dešava. Više od 20.000 ljudi u gradu bilo je izgladnelo i bolesno, a štab UN u Sarajevu kao da nije mario. Bili su tamo SAS momci koji su slali poruke genaralu Smithu u Sarajevo. Slušao sam njihove poruke, izveštavali su o svemu što se dešava. Ali, nijedna informacija nije imala efekta.” Zvaničnici UN bili su uporni u tome da ostanu neutralni, a politički vođa UMPROFOR-a u to vreme, japanski diplomata Yasushi Akashi, stopirao je predlog britanskog komandanta Sir Ruperta Smitha da se na srpske položaje krene avionskim napadom. On je Annanu sugerisao da bi takav napad mogao da oslabi Slobodana Miloševića, koga su tada još uvek videli kao važnog pregovarača. Uprkos Ruttenovom protestu, Holandske trupe pomogle su čak bosanskim Srbima da odvedu muškarce i dečake. Rutten je sve fotografisao. Mislili su da će ako budu održavali red među zarobljenicima ovi biti u manjoj opasnosti. “Ali, trebalo je da setimo istorije, šta se dešava kada ljudi bivaju odvedeni”, govori Rutten. Mnogi su se osetili izdani. Lebor navodi i slučaj Ibre Nuhanovića, koji je asistirao Majoru Robertu Frankenu: ” Jedan od Nuhanovićevih sinova, Hasan, radio je kao prevodilac za UN. Ibro i Hasan nalazili su se na listi UN osoblja. Ali, Ibrina žena, Nasiha i mlađi sin, Muhamed, nisu. Lista je bila granica između života i smrti. Uprkos Ibrinim i Hasanovim molbama, Frankin je odbio da doda njihova imena na listu UN osoblja.” Napad je, kaže još Lebor, izazvao tek “komešanje” u DPKO. U tom trenutku odsutni su poslom bili Kofi Annan, ondašnji Generalni sekretar Boutros Boutros-Ghali, Shashi Tharoor, vođa Misije kao i General Sir Rupert Smith. Gotovo svi su se našli 8. jula u Ženevi, ali ne da bi diskutovali o Srebrenici. Genocid je imenovan kada je već bilo kasno. Baš kao i godinu ranije:
Ruanda
Trajalo je od 7. aprila do sredine jula 1994. Dan pre toga oboren je avion ruandskog predsednika, nakon čega su većinski Huti mobilisali armiju i policiju. Počeo je sistematski progon Tutsa i umerenih Huta. Tokom sto dana krvoprolića svet je sedeo i gledao, a humanitarci su uzalud vukli zapadne sile za rukav. Klintonu se nije dalo da šalje nove trupe nakon fijaska marinaca i misije UN u Somaliji. Istu politiku vodile su i Velika Britanija, Francuska i Belgija. A upravo ova poslednja je zajedno sa Nemačkom bila kolonizator u Ruandi koji je u velikoj meri doprineo dizanju tenzija između dva naroda. Oni su favorizali manjinski Hutu narod i uz njihovu pomoć upravljali zemljom. Po njihovom odlasku, Hutu su imali povlašćene položaje u državi, a nezadovoljstvo Tutsa sve više je raslo da bi do januara 1994. etničke tenzije dostigle tačku ključanja. Unamir, misija UN u Ruandi, postavljena je u oktobru 1993, a za komandanta general Romeo Dallair. Njegove trupe bile su dobro opremljene i spremne. U svom svedočenju za “Saučesništvo sa đavolom” on kaže da je do januara 1994. već imao detaljne informacije o tome da Hutu vlada planira masovni masakr Tutsa. Informacije je dobio od Jean-Pierre, jednog od pripadnika Hutu milicije. Odmah 11. januara kontaktirao je kancelariju u Njujorku tražeći dozvolu za akciju i mogućnost da skloni Jean-Pierre i njegovu porodicu. U telegramu Sekretarijatu kao dokaze naveo je I reči Jean-Pierre da mu je naređeno da registruje sve Tutse u Kighali, da je njegov personal osposobljen da u roku od 20 minuta ubije više od hiljadu Tutsa i da sumnja da je upitanju plan za njihovo istrebljenje. Dallaire je u telegramu podvukao da se u narednih 36 sati mora nešto učliniti. Bio je šokiran kada je iz Annanove kancelarije stigao odgovor “Moramo prihvatiti ovu informaciju sa velikom opreznošću. Za sada neće biti nikave akcije”.
Dok je Dallair upozoravao na moguće masovno krvoproliće, Anan je preporučivao smotrenost”. “General je bio izuzetno besan”, kaže nam Lebor i nastavlja: ” Ponovio je telegram Annanu u kome je naveo i da je Žan Pjer dobio naređenje da u roku od 48 sati distribuira oružje za masakr. Tog puta odgovor je stigao od Annanovog zamenika Igbal Rize, koji mu je rekao da stopira planiranje akcije. Ne samo da je odbijen, već Dallairova upozorenja nisu ni predočena Savetu bezbednosti. Čak je smanjen broj Trupa u Unamiru! “. Dallair je ostao i pomogao da se spase hiljade života i tokom krvavih sto dana poslao je još oko 40 telegrama. Svedočenja novinara i humanitaraca iz Ruande vrlo su potresna: zemlja je tih dana ličila na veliko zgarište, paljena su sela, ubijalo se čime se stiglo, mačevima, noževima, krampovima, ašovima. Nisu bila pošteđena deca, pa čak ni bebe u kolevkama. Likvidirani su i saplemenici koji nisu želeli da učestvuju u krvavom piru. Leševi su mesecima ležali po poljima i plutali po jezeru. Tek kada je masakr odneo više od 800.000 života, svet se trgao. Savet bezbednosti je tek krajem maja odlučio da pošalje 5.000 mirovnjaka, koji su u Ruandu stigli na kraj sukoba.
Pod utiskom onoga čega je bio svedok, general Romeo Dallaire oboleo je od post-traumatskog poremećaja, lečen je od depresije i više puta je pokušao samoubistvo. Penzionisao se 2000. godine i danas je senator u kanadskom parlamentu i vrlo je aktivan je po pitanju ljudskih prava. Napisao je knjigu “Rukovanje sa đavolom” i posredno učestvovao u stvaranju filma “Hotel Ruanda” i dokumentarca “Putovanje Romeo Dallaira”, u kojem je prikazan njegov povratak u Ruandu posle deset godina. Na komemoraciju žrtvama genocida u Ruandi 2004. Kofi Annan nije došao.
Sukobi u Darfuru
uveli su novi vek u istoriju genocida, a UN sebi na savest natovarile još jednu optužbu. U ovoj najvećoj afričkoj zemlji politički nemiri nisu novost. Rasno i verski bogata zemlja bila je plodno tlo za sukobe i česte smene vlada i vojnih režima. Građanski rat započeo je još 1983. na jugu zemlje, ali su se u njegov smiraj, u zapadnoj pokrajini zemlje, u Darfuru, otvorila nova vrata pakla. Sukob je izbio između većinskog, crnačkog stanovništva i vladajuće arapske manjine nakon što su se dve pobunjeničke grupe otvoreno pobunile protiv Vlade. Zvanični Kartun odgovorio je silovito i surovo. Etničko čišćenje obavljale su paravojne milicijske trupe poznate kao “janjaweede”, koje su imale i podršku redovne vojske. Leborov sagovornik ovoga puta bio je Dr Mukesh Kapila, bivši UN humanitarac u Sudanu, koji je potvrdio da se i tamo dogodio sličan scenario onome u Ruandi i Bosni: Kapila je slao izveštaje u Njujork, koji nisu doprli do odgovornih ljudi. Stotine sela je spaljeno, više od dva miliona ljudi raseljeno, preko 400.000 ubijeno ili umrlo od gladi ili bolesti. I pored Kapilinih upozorenja, Annan nije otvoreno pričao o Darfuru sve do decembra 2003, skoro godinu dana od početka krize, a i to je učinio tek nakon što je Kapila prethodno dao jedan intervju. Kao Dallaire i Rutten, i Kapila je bio uporan. Smatrao je da ljudi koji imaju vlast imaju i ličnu odgovornost da preduzmu akcije kada se suoče sa zločinima protiv čovečnosti. “Imao sam dužnost da pričam”, rekao je KapilaTako je i Adam Lebor osetio potrebu da kroz knjigu dokaže ono što je deo javnosti već znao ili načuo: Ujedinjene nacije su znale da se spremaju zločini, ali ih nisu sprečile. Završićemo rečima pisca i novinara Alana Fursta: “ Kada UN sledeći put budu spremne da urade nešto po pitanju genocida, osim da ga kude, imaće ovu knjigu kao savesnu i obazrivu istoriju, koja podseća koliko zapravo košta nemešanje."