za mene je najupečatljivija slika grada raskrsnica. sa dosta saobraćaja... automobili u prolazu, pešaci koji nose nepoznata lica (nepoznata jer pričam o gradu, ne o kraju), toplo letnje veče i taj zvuk.... žamor fragmenata razgovora, gume po asfaltu... svetlo je, naravno, žuto - banderaško. kragujevac mi je sažet u raskrnici kod velikog parka. sedeći na zidiću propuštao sam eone da prolaze kroz mene dok su mi pred očima poigravale slike automobila u prolazu, ljudskih sudbina u raskoraku... i beograd ima park na svojoj raskrsnici za mene.
beogradska i ilije garašanina i tašmajdan. mali taš koji je naš... nešto niže je dvadesetsedmog marta sa preprekom od šina za starinu novaka, koja šumu asfalta dodaje reski zvuk kad karakas prekriven kaučukom na svom putu pretrči preko...
da, svaki grad ima svoju raskrsnicu za mene i na svakoj raskrnici ja sam u istom gradu. svi se zovu kragujevac... od skora, zbog sunca, osmeha i zavodljive - ime im je beograd. počinjem živeti u njihovom gradu koji stvaraju za mene