U kafani, zadimljenoj zbog dekora, svidelo se gazdi, a ne od duvana, održan je sastanak 'lojalne' omladine. Dobro sada, to omladina je 'rastegljiv' pojam. Isto kao i deca. Svi smo mi nečija deca, zar ne? Tom sastanku sam prisustvovao iz nekoliko razloga. Prvi je što sam lojalan. Drugi što sam uvek želeo da budem omladinac, u sedmom razredu me nisu primili u Savez socijalističke omladine (ništa politički imao sam odgovarajuću ocenu iz vladanja). Treći razlog je što sam kao mali želeo biti penzioner koji ide na sastanke, pa k'o velim da ispunim makar ovo za sastanke. Do penzije ima vremena.
Dođem u, veštački zadimljenu, kafanu, sa kariranim stoljnjacima u kojoj je zabranjeno pušenje ali su zato fleke autentične, sednem sa strane i kao i svaki alternativno nastrojen 'lojalac' naručim čaj i 'domaću' i slušam.
Prvi govornik visok , lep, plav, koju godinu stariji od mene. Ne gestikulira previše i deluje kao da govori iz glave. Žao mi što sam propustio prvi deo, kasnio po običaju. Ja ne govornik. Njega ne znam.
„...i tako mislim dame i gospodo da nekim devijantnim pojavama moramo stati na put. Ne može se izazivati nesreća i onda optuživati lojalna omladina za nju. Pazite molim vas, oblačiti kratke suknje i dekoltirane majce. I onda zbog čega vas neko spopada...i još se optužuju naši idoli na vlasti što ne sprečavaju spopadanje. Pa kada ste vi videli drugarice tako obučene...ili ovi što su kao manjina...šta sada oni su kao manjina i mi kao većina moramo da učinimo da ostanu manjina....ili da se pokore većini ili da sede između svoja četiri zida. Ako nemaju te zidove možemo mi kao odgovorni većinski domaćini da im ih obezbedimo....I kada procenimo da je izlazak na ulicu opasan ima svi da sede u kući. Ne samo ovi različiti. A oni koji ne mogu sve što možemo mi pravi lojalni omladinci neka ne traže više nego im dajemo. Dosta im je. Zamislite sebe kako deci objašnjavate zbog čega neko ne može drugačije da hoda ili govori....Isto tako u grad se doseljavaju razni. To je svakako pohvalno. Ovaj grad je naš dragulj ali mora se i paziti kome se sme to dozvoliti. Nama su u gradu potrebni zdravi pravi i oni koji imaju para. Oni koji nemju i traže svoju šansu i bilo kakav posao ne dolaze u obzir. Zbog čega bi grad dozvoljavao doseljavanje siromašnih...koga briga za njih. Oni ne doprinose uvećavanju bogatsva. Oni traže da se na njih troši....I ako imaju posao nisu potrebni, ima zdravih i pravih kojima ćemo dati taj posao....'
Ovde sam negde popio svoja pića i zagrejan čajem pitao:
„Da li bi mogli da mi objasnit ovo što ste rekli? Ja se vama divim i poštujem vas i shvatam da ova organizacija radi za dobro svih nas. (Krajičkom oka primetim da govornik sa odobravajućim osmehom, kao i nekolicina ljudi iz publike, prate moje reči) Da pojasnimo vi mislite da bi vlast trebalo da radi samo za heteroseksualno opredeljene, potpuno zdrave i bogate belce ? To mi nekako ne ide u glavu.Ja sam mislio da se lojalnost odnosi na celu zemlju i sve ljude koji u njoj žive. Možda grešim ali zar vi ne predstavljate budućnost zemlje i ljudi? Došao sam ovde to da podržim. Jednakost i solidarnost...to je pisalo u programu...zbunjen sam. Ja ne spadam u navedenu grupu ljudi....nisam pocrneo na moru...takav sam rođen ... a imam i mongolski beleg..."
Tišina koja me je okruživala nekako mi je govorila da bi trebalo da napustim kafanu sa veštačim dim-dekorom i da ovo nije 'lojalna' omladina kojoj bih želeo da se pridružim...Izašao sam na ulicu okrenuo se prema kafani i video da veštački dim postaje gušći i da je sliku sve manje moguće razaznati. A ona je važna, kažu...Posle prvog udarca nije samo kafana bila mutna zamutilo se sve oko mene i onda se zacrnelo....kroz mrak sam počeo da pevušim: