Za vikend idem u tazbinu. Prva stvar koju moram da uradim kada stignemo je da se vadim zbog vica koji sam ispričao (već sam pominjao negde na blogu):
Dolazi Perica iz škole i priča ocu:
- Tata, danas smo u školi učili o životinjama i saznali smo da se muž ovce zove ovan, kokoške petao, koze jarac, a učiteljica jedino nije znala kako se zove muž od zmije. Znaš li ti, tata?
- Zove se tast, odgovori otac.
Tašte i svekrve, sa razlogom ili bez, često su okarakterisane kao glavni krivci bračnih kriza. Sa druge strane, pamtim jednu pametnu izreku koju sam ne tako davno čuo: Postajemo odrasli onoga dana kada prestanemo da krivimo roditelje za sopstvene neuspehe.
Božić 2005, vreme da upoznam njene roditelje. Posle srdačnog dočeka, majka se obraća ćerki rečima: "ti znaš da u ovu kuću ne možeš da dovedeš momka, osim onog za kog ćeš se udati" (ne sećam se tačnih reči, parafraziram). Onda je pogledala mene pogledom koji govori "ako je ne oženiš, na*ebo si". A ja zbunjen, naviknut da mi majke mojih devojaka ugađaju i budu zadovoljne ćerkinim izborom, ne znam ni šta da kažem. U tom momentu reče moja devojka: "Mama, znaš šta mi je dečko rekao da mi je najbolja osobina? Tašta je udaljena 300 km".
Danas se sa tastom odlično slažem, sa taštom ne baš savršeno. Međutim, postoji nešto čega se setim kad god me tašta iznervira:
Nekoliko dana nakon rođenja deteta, još uvek u porodilištu, žena me ubeđuje kako nega deteta nije na potrebnom nivou i kako su oni naše dete otpisali. Pričala mi je o tome da dete ništa ne jede i kako je sve slabija. Odem da razgovaram sa doktorkom koja me ubeđuje kako dete ima najbolju moguću negu i kako nije životno ugrožena. Ja verujem doktorki i ženu ubeđujem da preteruje. Dve nedelje nakon ćerkinog rođenja nalazimo se na odeljenju neonatologije u Novom Sadu.
Prošlo je devet meseci od ćerkinog rođenja. Od majke jedne doktorke, sasvim slučajno, saznajemo da ona zna za naše dete i kaže nam kako smo je doveli u poslednji čas. Odlazimo u Novi Sad kod doktorke koja je primila naše dete. Pitamo je jednostavno pitanje: U kakvom je stanju došlo naše dete?"
- Kada već pitate, red je i da vam kažem. Došla je u kritičnom stanju, da ste je doveli samo jedan dan kasnije, bilo bi kasno. Ispričala nam je još neke detalje, a najvažniji je taj da su dete morali da hrane na sondu i da je veoma iznenađena zašto je nisu ranije poslali.
A zašto su je poslali? Videvši da od zeta nema vajde, moja tašta je otišla u porodilište, doktorku uhvatila za vrat i dala joj ultimatum: ili uput za Beograd (odakle su već čekala kola da krenu) ili sutra nećeš dočekati. Posle pet minuta doktorka se vraća sa uputom za Novi Sad. Bilo je dovoljno.
Mogao bih vam sada pisati o tome kako inkubator u boničkim kolima nije radio, kako je ćerkica pored svih drugih problema došla rashlađena, kako je bila sva ojedena i mnogim drugim stvarima, zbog čega sam se i registrovao na blog. Ali, nije to tema.
Ovo je priča o tome kako je moja tašta spasila život mom detetu, a to je nešto što nikad neću zaboraviti.