Jučerašnja zabrana "Parade ponosa" i objašnjenje premijera Dačića kako je država pokazala snagu a ne slabost, zapravo je klasična manifestacija činjenice da je Srbija u praktičnom i teorijskom smislu slaba, nedovršena država u modernom značenju toga pojma, a njena vlast nedorasla ili bez neophodne političke volje da napravi neophodne korake ka institucionalnom jačanju, neophodnoj modernizaciji, garantovanju osnovnih ljudskih prava i sloboda i obezbeđivanju javnoga dobra svojim državljanima.
U tome smislu, valjalo bi razmotriti kako u političkoj teoriji stoje te stvari.Kada se danas govori o izgradnji države i međunarodnoj bezbednosti, uglavnom se na umu ima izgradnja već slabih država koje, kako pokazuje praksa na početku 21. veka, mogu poslužiti kao utočište za terorizam, međunarodne mreže organizovanog kriminala i postati izvorima nestabilnosti, nezakonitih migracija i terora.Kada je reč o slabosti države, autori poput Stivena Krasnera i Karlosa Paskala smatraju da slabost države predstavlja „strukturnu pretnju“ koja može da bude otklonjena samo kroz „promovisanje bolje uprave“.
Razmišljajući o ovom fenomenu, može se reći da slabe države predstavljaju pretnju međunarodnoj bezbednosti, te da se na takvu pretnju mogu pronaći dve vrste odgovora, u odnosu na vremenski period suočavanja: prvi, momentalni ili površinski koje se odnosi na strani uticaj i intervenciju zapadnih državau cilju sprečavanja širenja pretnje, i drugi, dugoročni ili koreniti koji se odnosi na otklanjanje uzroka koji su doveli do pojavljivanja bezbednosnih pretnji, a koji može biti postignut kroz praksu izgradnje države. Izgradnja države može biti unutrašnja i spoljašnja. Zadržaćemo se na spoljašnjoj izgradnji države i zahvatu koji se nalazi između spoljašnje i unutrašnje izgradnje.
U literaturi se slabost države i slabe države uglavnom definišu u odnosu na sposobnost države da pruža javna dobra svojim građanimaili kakvi su odnosi između države i društva u pogledu institucionalnih kapaciteta. Vajnstajn ističe da se slabost države može meriti na osnovu neuspeha u tri ključne funkcije upravljanja: bezbednost, pružanje javnih usluga i zaštita osnovnih građanskih sloboda i prava. Man ukazuje da je slaba država ona koja nema „kapacitete da prodre u društvo, reguliše društvene odnose, pribavi resurse i raspodeljuje ih ili koristi na za to određen način“ – što za njega označava posedovanje „infrastrukturne moći“. Hehir i Robinson ističu da je kroz istoriju bilo dosta država koje nisu raspolagale sa visokim nivoom infrastrukturne moći, ali da se to nije očitovalo zato što su države bile izolovanije i nisu bile u poziciji da se ogledaju sa jakim državama. Nakon prvog svetskog rata, kad je nastala intezivnija međunarodna komunikacija i kad su se slabe države počele ogledati sa snažnim državama, dobile su kvalifikacije kao neuspele i propale države. Propala država se može definisati kao „redak i krajnji oblik neuspele države“ u kojoj „struktura, vlast (legitimna vlast), pravo i politički poredak su se raspali i moraju biti obnovljeni u nekakvom obliku, starom ili novom“. Ipak, u literaturi često nije jasno povučena linija između neuspelih i slabih država, smatraju Hehir i Robinson, kao i da nije uvek najjasniji „put do propadanja“. Oni za razliku od Buzana ne uviđaju da je neuspela država mogući oblik slabe države, i navode mišljenje Rotberga da je neuspela država „napeta, duboko sukobljena, opasna i žestoko osporavana među zaraćenim stranama“. Posledice terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine uticale su da se u Sjedinjenim Američkim Državama posebna pažnja obrati na slabe države i negativan uticaj koji po nacionalnu bezbednost SAD njihova slabost može imati (npr. prelivanje nestabilnosti).Kao način rešavanja problema slabih država u praktičnopolitičkoj zajednici se predlaže koncept razvoja (eng. development) – koji se shvata kao stvaranje „odgovornih nacionalnih institucija koje mogu da zadovolje potrebe svojih građana i pruzmu potpunu ulogu u delanju međunarodne zajednice“. Istovremeno, ovaj koncept je tesno povezan sa po obimu širim koncepto bezbednosti. Kada je reč o krajnjim oblicima slabosti, Rotberg, kao što smo videli, navodi neuspele i propale države, ali predmet našeg interesovanja nisu ovi posebni oblici, već ćemo sve oblike slabosti posmatrati zajedno– kao slabe države, uz povremeno ilustrativno pominjanje pojedinačnih krajnjih oblika slabosti (neuspele države, propale države).
Stavljajući koncept slabe države sa opšteteorijskog u regionalni kontekst Zapadnog Balkana, gde je postojao konsensus među političarima i akademicima početkom prošle decenije da ga sačinjavaju slabe države, ilustrativna je definicija slabosti države kao jednog „svebuhvatnog pojma“ u shvatanju Stefana Bjankinija. Za njega „slabost se manifestuje kroz krhkost institucija, neodređenost državne teritorije, nedostatak jasno definisane populacije, neefikasnost i nizak kvalitet javnih usluga, jasne nedostatke u sprovođenju pravde i koncepta legitimnosti, lojalnosti pa i suvereniteta“.Koliko je teško definisati koncept slabosti države, a još više u slučaju država Zapadnog Balkana, najbolje prikazuje stav Ivana Krasteva koji je slikovito rekao „Za većinu analitičara, slabost države je poput slona: ne možete je tačno definisati, ali kada je vidite, prepoznaćete je“.
E, dobro, staćemo kod ovog "Krastevljeva slona". Videli smo ga jučer u punoj veličini. Od toga slona Dačić želi napraviti miša. Počeo je to još onim čuvenim iskazom - "Izem ti Evropu", ali populistička alhemija ne pomaže, slona se ne može pretvoriti u miša.
Bivši predsednik Tadić, dao je neku izjavu u kojoj se zalaže za "Prajd". Prošle godine je imao mogućnost da ga provede i realizuje, ali je isto kao i Dačić, od "slona radio miša".
Dačićevi koalicioni partneri mudro ćute, a ako ko šta i progovori, zapravo se bavi onim što se u bezbednosnim rečnicima zove "sekuritizacija".
Danas je po svim anketama Vučić najpopularniji političar u Srbiji, jer je najavio široku borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.Očito, veliki broj ljudi je u to poverovao. Ono što se već sada može ustvrditi, biće to još jedno prazno, populističko obećanje, ne zato što to Vučić možda ne bi želeo, već što to slaba i nedovršena država nije u stanju. Krajnji domet u toj priči je kampanja ograničenog dometa koja neće dohvatiti ni igrače srednjeg značaja.
Pa ima li rešenja? Ima svakako. Prvi je uslov da "spoljni faktor" efikasnije pritisne vlast da ona prione gradnji institucija. To se u teoriji bezbednosti zove "prodor u regionalnu bebednosnu dinamiku" i podrazumeva pomoć u modernizaciji društava i država i podizanju njihovih kapaciteta u smislu moderne funkcionalnosti. Na Balkanu se to radi od strane EU i NATO ali očito, zapinje najviše kod Srbije, Kosova i BIH. Trajanjem ekonomske krize kao da je i inicijativa zapadnih aktera splasla, no ne treba sumnjati da će se oni vrlo brzo pojaviti sa sasvim konkretnim inicijativama i zahtevima. Koliko zbog nas, toliko više zbog sebe.