...Ovaj svet je čoveku isuviše veliki da bi ga u potpunosti mogao otkriti, a opet, tako je mali da bi Gospodu išta moglo da promakne. Ne brinite i ne očajavajte. Jedina razlika između mogućeg i nemogućeg je u tome što je za nemoguće potrebno malo više vremena...
Vladimir Kalamanda je moj dragi kolega s posla, profesor srpskog jezika i književnosti, a Miš u bundi je njegov prvi roman na čiju vas promociju srdačno pozivam (svi detalji su na plakatu). Dosad je preživeo dve književne večeri, jednu školsku i jednu u rodnom Tesliću, a ovoj velikoj beogradskoj se posebno raduje.
Nekoliko detalja o romanu, pozajmljenih iz novinskog članka:
Priča je insprisana istinitim događajima iz poslednjeg rata i prati sudbine „malih" ljudi preko čijih leđa se lome „velike" politike. Tri vešto isprepletana fabularna toka oslikavaju još jednu nemirnu smenu vekova na Balkanu.
Ovaj ratni roman sa antiratnom porukom govori o neophodnosti da se ratovi okončaju ne samo na bojištima nego i u glavama ljudi. U središtu priče je sudbina dvojice zaboravljenih vojnika koji poslednje dane sukoba na prostorima bivše Jugoslavije preživljavaju izgubljeni u vrletima surove bosanske planine. Posle prestanka ratnih dejstava mnogi su se vratili svojim domovima, ipak ni sedamnaest godina posle sukoba još uvek nije rasvetljena sudbina nekoliko hiljada nestalih na svim stranama uključenim u sukob. Priča na potresan način skreće pažnju i na tu, nažalost, skoro zaboravljenu činjenicu.
Drugi fabularni tok nosi neobičnu pripovest o prenosu moštiju mati Anastasije iz Dalja u fruškogorski manastir Grgeteg. Zasnovana na autentičnom svedočenju grgeteškog arhimandrita Dostiteja ona osvetljuje snagu vere u Boga i utehu koju ona pruža čoveku.
Kada se junaci, svaki ispunjen svojim bolom, zateknu okruženi mirom i tišinom blagotvornog banjskog lečilišta, kada se zgrčeno telo opusti a napaćna duša umiri, vidljivi i nevidljivi ožiljci počinju da nam otkrivaju svoje poreklo. Jedino ako ga razumemo, moći ćemo da sprečimo nastanak novih takvih ožiljaka.
Priču sasvim dobro uokviruje zanimljiv jezički izraz, stilski bogat i raznovrstan. Mirni ton pripovedača u zanimljivom ritmu se prepliće sa živim i nadahnutim diskursom junaka što čitaoce sve vreme drži duboko zaronjene u stranice ovog zanimljivog dela.
Na školskoj promociji je Vladimir Kalamanda govorio o autobiografskim motivima u romanu: njegov otac je bio banjski lekar i poslužio je kao uzor za lik doktora Milana Teodorovića; jezik i sećanja na hrišćanske praznike i običaje starijeg vojnika su reči njegovog strica koje pamti još iz detinjstva, a zapisao ih je kao vežbu na dijalektologiji tokom studija; rat je na sopstvenoj koži osetio 90-ih u Bosni, a priča o netruležnim moštima mati Anastasije je postala deo njegovog sveta na hrišćanskim studijama. Po sopstvenom priznanju je taj poslednji religiozni činilac romana možda smanjio književnu vrednost dela (možda i jeste:), ali je to neodvojiv deo promišljanja teme kojom se roman bavi i nije želeo od njega da odstupi. Meni je najuverljiviji tok priče koji prati odsečene vojnike u nekoj bosanskoj guduri, bogato jezički i psihološki iznijansirana, topla, mučna i životna. Antiratna i neogorčena, lokalno obojena, a univerzalna.
Više o romanu i promocijama na
Fejsbuku! A sutra uveče...dobro došli!