Poštovani gospodine Bajiću,
najpre da Vas pozdravim i poželim svako dobro, kao i uspešan angažman na Vašim umetničkim projektima.
Povodi za ovo otvoreno pismo nisu ni Vaš najnoviji rediteljski poduhvat pod nazivom „Ravna gora", niti mnogobrojne, i pozitivne i negativne reakcije. Mene su, hajde da kažem zbunile dve Vaše rečenice iz dva intervjua, objavljena tokom ovog meseca u dnevnim listovima „Večernje novosti" i „Politika".
Najpre ste u razgovoru za „Novosti" o snimanju TV serije „Ravna gora", između ostalog, rekli: "...Ne otkrivamo tajne koje niko nije znao, samo govorimo ravnopravno o dva oslobodilačka pokreta."
A potom ste u intervjuu datom "Politici" na pitanje novinarke o radnji TV serije "Ravna gora", između ostalog, odgovorili: "...Istorijski okvir u kojem se odvija radnja prvih 15 epizoda dramske trilogije „Ravna gora" pokriva početak Drugog svetskog rata, od šestog aprila 1941. i napada Nemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, do pucnjave 7. jula u Beloj Crkvi, kada je na Srbina Bogdana Lončara metke ispalio Srbin Žikica Jovanović - Španac."
Vaš stav "o dva oslobodilačka pokreta" u Srbiji ne samo da je bizaran, nego je i u suprotnosti sa istorijskim činjenicama. Ako je Ravnogorski pokret na početku II svetskog rata imao atribute oslobodilačkog, to ne znači da zaslužuje takvu kvalifikaciju za ceo rat. Već od novembra 1941. godine, umesto da se bore protiv nemačkih fašista, pripadnici Ravnogorskog pokreta čine mnogobrojne ratne zločine nad civilnim stanovništvom, kako srpske, tako i hrvatske i muslimanske nacionalnosti.
Saveznicima je sredinom 1943. godine postalo jasno da Ravnogorski pokret nije ni antifašistički ni oslobodilački, što se može jasno videti iz tajne depeše Ruzvelta i Čerčila upućene Staljinu 26. avgusta 1943. Takođe, da je u Jugoslaviji tokom II svetskog rata postojao samo jedan, a ne dva oslobodilačka pokreta, dokazuje i odluka Teheranske konferencije, održane od 29. novembra od 1. decembra 1943. Ruzvelt, Staljin i Čerčil su se saglasili da se partizani u Jugoslaviji potpomognu do najveće moguće mere snabdevanjem i opremom, kao i operacijama komandosa. Dakle, partizanima u Jugoslaviji pružena je potpuna podrška, kako vojna, tako i politička. Ubrzo posle Teheranske konferencije britanska vlada je otkazala podršku Draži Mihailoviću, da bi kralj Petar II Karađorđević u svojoj poznatoj naredbi od 12. septembra 1944. godine definitivno razrešio sve dileme o tome da li postoje dva ili samo jedan oslobodilački pokret u Jugoslaviji. Tom kraljevom naredbom raspušten je četnički pokret Draže Mihailovića, a svim pripadnicima njegovog pokreta, koji nisu počinili ratne zločine, naređeno je da pristupe narodno-oslobodilačkom pokretu pod komandom Josipa Broza Tita.
Ironijom sudbine, Draža Mihailović je i u okviru vlastite porodice bio na pogrešnoj, kolaboracionističkoj strani. Jedan sin je pristupio četnicima i poginuo, dok su drugi sin i ćerka bili u partizanima, da bi po okončanju rata zasnovali svoje porodice i doživeli spokojnu starost. Dakle, zahvaljujući antifašističkom opredeljenju ćerke i sina, Draža Mihailović ima svoje potomke u sadašnjoj Srbiji.
Vaš stav o tome da je 7. jula 1941. godine u Beloj Crkvi "pucao Srbin na Srbina" takođe me zbunjuje. Ako bi prihvatili takvu naopaku logiku, onda je i Johan Georg Elzer, nemački antifašista koji je podmetnuo paklenu mašinu u minhenskoj pivnici "Bürgerbräukeller" 8. novembra 1939. godine nameravajući da likvidira Hitlera, a ubivši 7 nasista i teško ranivši preko 60, takođe kao Nemac "udario" na Nemce.
Žikica Jovanović Španac je svoje antifašističko opredeljenje pokazao još 1937. godine borbom u Španskom građanskom ratu protiv fašista generala Franka, kao dobrovoljac Internacionalnih brigada. Svaka demokratska, civilizovana država danas bi se ponosila ljudima koji su se pridružili španskim republikancima u borbi protiv fašizma. A Žikica Jovanović Španac nije bio jedini iz Srbije koji se borio u Španiji na strani antifašista.
Tog 7. jula 1941. godine dva pripadnika partizanskog, dakle antifašističkog pokreta, Žikica Jovanović Španac i Cvetin Soldatović, pucala su na žandarmerijskog narednika Bogdana Lončara i kaplara Milenka Brakovića, predstavnika okupatorske vlasti. Naime, tada još uvek nije bila uspostavljena Nedićeva vlast, već je vladala komesarska uprava, pod direktnom upravom nemačkih nacista. Takva, fašistička vlast je na tradicionalan srpski praznik Ivanjdan zabranila seoski vašar, ali se uprkos tome kraj crkve okupio veliki broj ljudi. Tim gestom okupljene Srpkinje i Srbi jasno su pokazali šta misle o toj i takvoj vlasti!
Stoga je Vaš stav o "pucanju Srbina na Srbina" samo pokušaj relativizacije istorije i rehabilitacije kvislinga.
Poštovani gospodine Bajiću, nadam se da sam Vam ovim otvorenim pismom barem malo pomogao da budete još kreativniji i uspešniji u svom umetničkom angažmanu. Sve najbolje!
Filip Mladenović, novinar Radio Beograda 202