Epoha lažnog blagostanja Jugoslavije u poslednjoj deceniji Titovog života 1976. godine. U šumadijskom selu Radomilje, blizu Kragujevca, živi dvadesetogodišnji seljak Milivoje (Momčilo Otašević) s majkom Stanom (Nela Mihailović), deda Životijem (Bata Živojinović) i babom Savetom (Olga Odanović). Kob i slutnja tragične pogibije njegovog oca u majdanu deset godina ranije, kad je Milivoje bio dečak, razdire ga i proganja sve vreme.
Prikrivena ljubav njegove majke s gastarbajterom Miroslavom (Nenad Jezdić), čija je kuća u dolini preko brda, pojačava dramatiku i neizvesnost njegovog prevrtanja po prošlosti: kako je njegov otac izgubio život? U vrtlogu ličnih trauma, borbi i nedostatka samopouzdanja, u predahu, u lepoti i radosti iznenadne ljubavne avnature, kada mu u kuću dolazi devojka iz ‘'drugog sveta'' (Biljana Mišić), medicinska sestra iz grada, slobodnih nazora i liberalnog shvatanja života - Milivoju iznenada umire baba Stana.
Od početka se susrećemo sa veoma dobrom fotografijom I šumadijskim pejzažima. Veliki kadrovi zelenih šuma i žutih njiva, često smenjuju slike neba i oblaka.
Svaka scena ima simboliku. Zelena polja su često predstavljenja bez ljudi i radnika baš kao što su životi junaka u filmu, često setni i prazni-jer nedostaje glava kuće. Scene sa oblacima su veoma zanimljive. Svaki put kada očekujemo da se nešto u filmu dogodi javlja se scena belih ili tamnih oblaka, u njima čitamo ono što će se dogoditi. Smena oblaka na plavom nebu, kao smena sreće i tuge u životima ovih ljudi.
Sećanja glavnog junaka filma dosta podsećaju na prustovska sećanja. Javljaju se skoro svakog dana, izjutra i često su afektivna. Rediteljka je na vešt način povezala trenutke iz sadašnjosti sa trenucima iz prošlosti i scene iz prošlosti kao da se ponavljaju: Milivoje nije uspeo da spase svoga oca, slična scena sa dedom dok traje oluja, i na kraju filma kada ubija Miroslava. Svaka scena u filmu ima simboliku. Sve vreme se gledalac, kao i sam Milivoje uostalom, pita ko je ubio njegovog oca u majdanu, ali do odgovora dolazimo na samom kraju filma kada shvatamo, ili naslućujemo da je to zaista bio nesrećni slučaj i da je za sve kriva jedna krava.
Zanimljiv je lik koga igra Bata Živojinović. Deda je najtužnija ličnost ovog filma. Gleda snaju i unuka kako rade i koliko su nesrećni ali nikako ne može da im pomogne. Jedino o čemu on voli da govori jeste komšijska međa. Deda sve vidi i sve zna, ali nerado o mnogim stvarima govori. Drugi lik, kao njegova dopuna je njegova supruga koja voli mnoge stvari da prokomentariše.
U filmu samo u jednoj ili dve scene vidimo sreću na licima ovih ljudi, dok medicinska sestra iz grada svira harmoniku i nikad više.
Ponovni gubitak u porodici nova je rezignacija i novo posustajanje za nadama i snovima o boljem životu. A onda, povrh svega, kada sa deda Životijem i majkom ode u žetvu da pokupi letinu s njive koja mu je rodila kao nikada, neko ko rukovodi našim životima šalje mu još jednu strašnu poruku. Milivoje se bori u tim trenucima i sam sa sobom i sa prirodom. Želi po svaku cenu da skupi žito, ali ne uspeva. Čak i boja kose u filmu glavnog junaka ima boju žita.
Završna scena kao da je mogla da se nasluti. Milivoje greškom, slučajno, baš kao u antičkim tragedijama ubija Miroslava (kome je inače Stana zabranila da ih posećuje) jedne noći, a želeo je da ubije psa koji noću zavija i ''nešto sluti''.
Samo par dana pre ove scene Miroslav je zapretio da će ubiti Milivoja ''ki kuče''.
"Led" je poetična elegija o ljudima razapetim između neba i zemlje - film stanja, unutarnjih nemira i najtananijih strepnji, atmosfsere, nostalgije i sete. To je priča o izgubljenoj sreći i snovima, o strahovima i prolaznosti, o nadmoći sudbine i prirodnih zakona, o blagodarnosti i surovosti prirode, o nemoći čoveka da je promeni i da utiče na putanje sopstvenog života.
Svojim univerzalnim porukama film snažno afirmiše osnovne vrline i vrednosti života, ljubavi, iskrenosti, pravde, dostojanstva, časti, dobrote, poštenja. Zbog toga film, uprkos činjenici da je po mestu rođenja i boravka, po dizajnu, prepoznatljivog nacionalnog identiteta u tradicionalnom antropološkom i kulturološkom smislu "srpska priča" - ima ambiciju da uspostavi široku komunikaciju i da prepozna svoje gledaoce ma gde se u svetu nalazili.
Film ne slika srpski mentalitet, već slika čoveka a to je njegova najveća vrednost. Muzika je zaista sjajna i navodi na razmišljanje naročito u prvim scena dok se upoznajemo sa starom kućom i imanjima.
Film "Led" je rediteljski prvenac Jelene Bajić Jočić.