Jesen je ponovo na delu. Da podsetim, jesen je ono godišnje doba kada nikako da uključe grejanje, zbog čega se štenare mogu smatrati saunama u jeku rada. Radijatori su iz dana u dan sve hladniji, a na onom ventilu, štagoddaje, ono što ima brojke i navija se, polako počinje da se formira ledena kapljica kao na nosu promrzle osobe kojoj se ruke ne vade iz džepova na mraz. Čeka se da se spoji tačno predviđen broj dana kada će se temperatura ohromiti i ostati ispod nekog, uopšte me ne zanima kog, podeoka. Jedino što to suncu niko nije javio i ono oko podne poblesavi grejući dan, a onda dođe veče i Celzijusovi kružići se strmeknu u podrum. Al nije to ono zbog čega me je ponovo spopalo da pišem o jeseni...Naime, kao što je opšte poznato, jesen je kič uživo, totalna rasprodaja boja kada Majka Priroda farba i razmazuje, uopšte ne vodeći računa šta se s čim slaže. A čudo jedno, slaže se sve sa svim i svačim, bestidno crveno sa starim okerom, bronzano sa još uvek divlje zelenim sa ciklamastim tufnama...ukratko, u jesenjoj radnji ima svega što u pogled može da stane.
Zbog toga je moja malenkost skoro životno ugrožena kada dođe ovo godišnje doba koje nijedan zejtin na platnu ne bi smogao snage da baš verno prenese, jer nešto će zafaliti sigurno. Tada ja počnem da hodam ili na sve četiri, pokušavajući da mi ne promakne nijedan listić izložbe na otvorenom, ili glave dignute visoko u krošnje koje plamte svaki put drugim nijansama boja na veš plavom nebu. Preduzeće mobilne telefonije koje je takav baksuz da baš mene ima na svom spisku za odiranje, počne da mi šalje molbe i vapaje, podsećajući me da telefon služi pre svega za razgovaranje, a ne slikanje svakog božjeg lista, i da konačno potrošim neku paru na njegovu elementarnu svrhu, inače će kolektivno početi da plaču.
Žmu se, čim se prvo lišće porubi žutim, trudi da me drži što dalje od biljnog sveta, znajući da nema vremena koje bi moglo da se toliko rastegne koliko bih ja mogla da ga potrošim na osmatranje svega na šta normalan čovek ne troši ni pogled. Zato Žmu izbegava sve parkove, iole pošumljene delove gradova, a predlog izleta u prirodu tretira kao ozbiljan nasrtaj na njegovu duševnu stabilnost. Ipak, ima dana kada ga posao tako pritisne da mu prignječi svu obazrivost i tada se desi...danas.
Sasvim nepromišljeno mi je Žmu saopštio da odmah i sada mora na sastanakpredavanjenešto, a to ima da se desi s druge strane Alpa...Alpa? Krajičak mog pogleda je sevnuo ka planinskom masivu koji se čak iz daljine razlivao akvarelom zamućenim jastučcima magle, vrhova zabodenih u plavet nebesku po kojoj su pasli oblaci...Brzo sam vratila pogled na mog muža, gospodara, ljubav moju i to sve...nabacila ozbiljnost sastavljanjem obrva, odlično glumeći krajnju koncentraciju u kojoj, naravno, da nije bilo mesta ikakvoj prozaičnosti zvanoj Jesen.
Čim smo seli u auto, Žmu me je avanzovanu u čin šofera, obavestio da bih mogla malo da požurim, naravno u granicama saobraćajne prihvatljivosti, i udubio se u spremanje predavanja. Zahvaljujući tome nije primetio da ulazimo u delove grada, u kojima je sve manje zgrada, a sve više drveća...i da ja počinjem da primenjujem vozačku tehniku koju bi moja baba nazvala »Kad mi dođe vreme za umiranje, poslaću tebe po Smrt«. Tek što je kolona iza nas dobila razmere praistorijske zmijetine koja je počela da trubi kao revoltirano krdo slonova, Žmu se prenuo i sumnjičavo mi rekao da bi, ako ne ubrzam, mogli da dobijemo kaznu za pogrešno parkiranje. I ubrzali smo, taman u podnožju Alpa koji su divljali u svim jesenjim bojicama. Biće da je drugde Majka Priroda ipak morala malo da prištedi, jer su joj se baš nad alpskim šumama pogubili pampuri na temperama.
Sve dok nisam počela da cičim: »Vidi! Vidi kako je lepo!«, Žmu je primetio da je pao pod sedište i da su sve šanse i da...«Da li si ti normalna, gledaj kud voziš, kakvo drveće te spopalo?!« Takvo iskazivanje nepoverenja u moje sposobnosti da vozim gledajući svud sem na drum, je zaista bilo suvišno...al ajde...bilo je dosta toga i u ekranu stakla divnog, domaćeg imena – šoferšajbna. Uostalom, već smo bili na početku alpskog smandrka na balkansku stranu geografije, a ja tu moram da vozim sporo. Zapravo, svi moraju, jer tamo i krave pasu pod ručnom. Upravo tome zahvaljujući sam imala priliku da vidim goblen uživo...ma kakav goblen, celozidnu svilenu tapiseriju, jesenji kadar u kome je Jesen odradila takav foto-tapet kakav ni oslikavačima bogatih seoskih kuća ne bi na pamet pao. Prvo mi se učinilo da na malom, uzbrdačkom proplanku uz put pasu konj...suviše vitak, bezrepan, nekako previše crvenkast...a onda sam shvatila da je to košuta. Bambijeva mama! Žmu je od mog urlika probao da se spase bekstvom kroz zatvorena vrata, sreća što je bio vezan. Ne jedan konj, tri konja Bambijevih mama! Pasle su mirno, sasvim uz put, a iza njih je bio...još veći konj...ogroman konj...kako te životinje izgledaju manje na slikama...jelen! Pravi, pravcati jelen, sa svake strane glave je imao po jedan kafanski čiviluk rogova! Cičala sam od sreće kao pričkljepljeni pacov, a Žmu je shvatio da je jedini spas u solidarnom deljenju oduševljenja: »Jelen! Divan jelen! Gledaj kud voziš! Prekrasan je! Pazi krivina, izginućemo! Gde ćeš sad!?« Kako gde, pa da se parkiram...i da odmilim sa telefonom uzbrdo da slikam jelena i košute, i iza njih šumu u plamenu jeseni, i žbunje boje carskog purpura...Na žalost, Žmu nije iskazao razumevanje za moje florofaunističke potrebe...«Jelen nije kamen, pa da ga kući poneseš! Ne pokušavaj da staneš! Onolika životinja i ti misliš da se šunjaš oko nje!?« A, bila bi takva slika, takva jesenja slika...goblen jedan, lepota...
Noć je opet bacila temperaturu na kolena, ona kapljica na radijatoru se već kreće ka padu...ne greju...Mali Sin je ogrnuo tepih, dok Princeza elegantno cvokoće obučena u sve naše kapute i jakne koje je prisvojila...Prestolonaslednik je porastao...vrlo...i kad se dočepa daha od hladnoće, reži ispod jorgana: »Sa'ću da im odem u toplanu!«. Žmuu normalnu telesnu temperaturu održava groznica koja ga trese od današnjeg jesenjeg događaja: »Vaša majka je htela da se parkira u provaliju i priđe divljem jelenu!«. Kad reče »jelen«...jesam li vam rekla kako je bio lep? I on i Bambijeve mame i jesen koja je bockala goblen u hodu...posmrzavaćemo se k'o mišovi.