Autor: prof. Davor Džalto
(delovi preuzeti iz istoimenog rada objavljenog u: Kultura, 135/2012, 20-27)
Obrazovni sistem u Srbiji je u, tako reći, procesu neprekidnih reformi već dugi niz godina. Reforme i izmene se dotiču svih nivoa obrazovanja, od osnovnoškolskog do visokog. Stalno poboljšavanje funkcionisanja obrazovnog sistema i menjanje onoga što se pokazuje kao loše ili neadekvatno se čini toliko samorazumljivim da nije ni potrebno argumentovati u prilog ovakvih promena. Svedoci smo da postoje pozitivni rezultati reformi koje su u visokom obrazovanju sprovođene u poslednjoj deceniji. Pa ipak, i pored svih reformi izgleda da odsustvuju adekvatni rezultati. I ne samo to; neki aspekti ovih reformi u visokom obrazovanju su omogućili da Srbija uvede naročite studijske programe i zvanja koja u tom obliku i sadržaju ne postoje izvan granica Srbije, naročito ne u razvijenim zemljama zapadne Evrope ili Amerike. Cilj ovih „inovacija“ nažalost nije bio pomeranje dometa naših obrazovnih institucija i kadrova već se pre svega radilo o načinu da sasvim fiktivna zvanja i diplome popune budžete univerziteta i fakulteta, zadovoljavajući sujete onih koji ta zvanja nose, istovremeno izazivajući u akademskoj sferi i čitavom društvu veliku konfuziju u vezi sa smislom i vrednošću ovakvih diploma i visokog obrazovanja uopšte.
Svako ko je makar u najopštijim crtama upoznat sa situacijom u kojoj se nalazi visoko obrazovanje u Srbiji danas je svedok ne samo prisustva korupcije i falsifikovanja naučnih i stručnih rezultata (o čemu su domaći mediji u nekoliko navrata izveštavali) već i nečega što bismo mogli nazvati „legalnom korupcijom“. Reč je o veoma raširenom fenomenu kupo-prodaje diploma, kao posledici komercijalizacije akademskih zvanja, koja se često, sasvim pogrešno, naziva „liberalizacijom“.
Nije potrebno naročito naglašavati da ovakav pristup visokoškolskim ustanovama nema ništa zajedničko sa funkcionisanjem ozbiljnih akademskih institucija u razvijenim zemljama. Mnoge visokoškolske ustanove u Srbiji tako prestaju da budu obrazovne i naučne ustanove pretvarajući se u sredstvo da se putem nečega što se samo formalno zove „studiranje“ stekne brz profit, dodeljujući klijentima određena zvanja. U takvim uslovima, kriterijumi za polaganje ispita, pisanje diplomskih, master i doktorskih radova postaju ne samo niski već često i groteskni. Ova situacija nije, kako se nekad čini, odlika samo privatnih visokoškolskih ustanova već je u određenoj meri prisutna i na državnim univerzitetima, koji takođe povećavaju upisne kvote studenata i obezbeđuju veliku prolaznost, kako bi što više zaradili od školarina (što se često pravda evidentno nedovoljnim sredstvima koja se izdvajaju iz republičkog budžeta za adekvatno funcionisanje ovih ustanova). Ako ovome dodamo i rasprostranjenu nekompetentnost, nezainteresovanost i nedostatak visokih stručnih i moralnih kriterijuma nastavnog kadra, lako je izvući zaključak o obimu problema u kom se visoko obrazovanje u Srbiji danas nalazi.
Jasno je da upravo opisana situacija ne karakteriše sve visokoškolske ustanove i programe. Svedoci smo da postoje pojedinci, studijski programi i fakulteti koji ostvaruju veoma značajne rezultate na regionalnom i međunarodnom planu, uz poštovanje visokih naučnih, stručnih i moralnih standarda. Međutim, sve navedene anomalije predstavljaju veoma raširen problem koji zaslužuje najveću pažnju imajući u vidu potencijalno veoma opasne i dugoročno negativne implikacije koje loš obrazovni sistem ima po čitavo društvo.
Odsustvo adekvatnih rezultata reformi svakako ne znači da je neki prethodni sistem bio dobar i da ga je trebalo zadržati u neizmenjenom obliku. Konstatacija lošeg stanja danas samo znači da reforme ne daju potrebne rezultate.
A razlozi koji su doveli visoko obrazovanje u Srbiji u ovu situaciju su brojni. Pomenuću samo dva koja smatram veoma važnim ako ne i ključnim. Reč je o nezainteresovanosti države da se ozbiljno pozabavi problemom obrazovanja i njegovog kvaliteta, zbog čega su promene uglavnom „kozmetičke“. Tu je takođe i ideja o „tržišnom obrazovanju“ koja deluje kao loša šala u uslovima kada ne postoji razvijeno naučno i stručno, pa ni obično tržište u Srbiji, zbog čega visokoškolske ustanove zloupotrebljavaju svoju društvenu ulogu, postajući instrument brze zarade. Tako se dolazi do obrazovanja koje u velikom broju slučajeva postaje fiktivno, budući da ne zadovoljava naučne i stručne kriterijume, a nekad ni najosnovniji nivo pristojnosti.
Postavlja se pitanje ne samo problema kvalifikovanosti ovako (ne)obrazovane radne snage, što je direktno povezano sa mogućnošću bržeg i uspešnijeg društvenog razvoja, već i problema razvoja i funkcionisanja same demokratije i građanskog društva u uslovima veoma niskog stepena obrazovanja stanovništva, uključujući i one koji formalno poseduju fakultetske diplome.
Veoma rano je u istoriji modernog društva uočena povezanost nivoa obrazovanja i razvoja građanskih sloboda kao i onih kvaliteta društva koja bismo danas zbirnim imenom mogli nazvati demokratskim. Čini se, iz današnje perspektive, da nije bilo teško uvideti vezu između obrazovanja i izgradnje društveno odgovornih i slobodnih građana. Takođe nije teško pretpostaviti da će neobrazovani građani biti daleko podložniji raznim manipulacijama, dezinformacija i tendencioznim interpretacijama kompleksnih društvenih i istorijskih narativa od onih koji su obrazovani. Trebalo je dakle da obrazovne institucije, koje su pratile sve veći razvoj društva i diverzifikaciju obrazovnih profila, vrše dvostruku ulogu – da obezbeđuju visok nivo profesinalnosti i kvalifikovanosti radnika za određene poslove, ali i da razvijaju, koliko je to na pojedinim nivoima studija moguće, sposobnost kritičkog mišljenja i analitičkog odnosa prema društvenim pitanjuma.
U poslednjih nekoliko decenija primetna je tendencija, u globalnim razmerama, da se ovaj drugi aspekt obrazovanja minimizira. U tom smislu mi se čini da treba razumeti i pokušaje da se putem redukcije budžetskih izdataka smanji opseg i uticaj humanističkih disciplina u obrazovnom sistemu, imajući u vidu potencijal za razvoj kritičkog mišljenja o društvenim problemima koje humanističke nauke poseduju, što se može smatrati indirektnom pretnjom demokratiji.
Ova situacija može delovati paradoksalno s obzirom na nove, digitalne, tehnologije koje omogućavaju veću dostupnost informacija, bržu komunikaciju i lakši uvid u dešavanja, kako na širem društvenom tako i na stručnom planu. Pa ipak, ako se pažljivo razmotri priroda novih tehnologija kao i njihova upotreba u konkretnim društvima, videćemo da ova dva fenomena – dostupnost novih tehnologija i rast nivoa obrazovanja – ne stoje u neposrednoj vezi. Savremeni mediji, pre svega internet, omogućavaju svakako daleko veći obim komunikacije i dostupnosti informacija u odnosu na epohu pre interneta, zbog čega živimo u vreme prave hiperinflacije informacija. Često se može čuti da je internet demokratski medij par excellence budući da on, za razliku od novina i televizije koji mogu plasirati jednu vrstu tendencioznih izveštaja i informacija, omogućava korisniku da sam izabere sadržaje i po želji dođe do mnogo različitih izvora i pogleda na određeni događaj ili problem, stvarajući time potpuniju sliku o stvarnosti u kojoj živi. I pored toga što je sve ovo načelno tačno, često se previđa činjenica da je internet pre svega korisno sredstvo. Kao i svako drugo sredstvo, i internet može biti korišćen na razne načine. Da bi nove tehnologije imale pozitivan uticaj na nivo obrazovanja i na razvoj demokratije, one moraju biti upotrebljene na odgovarajući način. Svedoci smo međutim da je internet kod najvećeg broja korisnika pre svega sredstvo e-mail komunikacije, zabave, učešća u društvenim mrežama, online kupovine i planiranja odmora.
Ukoliko su zabava, društvene mreže i pornografski materijali prevashodni sadržaji koje konzumiraju korisnici interneta, postavlja se pitanje u kojoj meri je širenje korišćenja i dostupnosti interneta povezano sa pozitivnim efektima na razvoj obrazovanja i demokratije u celini? Da li porast kompjuterske pismenosti, tj. porast elementarnog poznavanja rada na računaru u svrhu korišćenja interneta, gledanja filmova ili slušanja muzike, ima za posledicu porast nivoa obrazovanja, pogotovu ako obrazovanje shvatimo ne samo kao skupljanje informacija već kao kritičko mišljenje? Da li je, sa druge strane, moguće govoriti i o obrnutom uticaju, tj. da srazmerno porastu nivoa obrazovanja i medijske pismenosti raste i obim korišćenja interneta? Ovo su svakako pitanja koja bi zahtevala detaljnija terenska istraživanja kao i njihovu znatno obimniju analizu koja mora uzeti u obzir specifičnosti konkretnih lokalnih sredina u kojima se posmatra odnos informatičke pismenosti i obrazovanja.
Sledeći primer se tiče neposrednog negativnog korišćenja interneta u sferi obrazovanja u užem smislu. Reč je o rasprostranjenom korišćenju copy-paste strategije kako u studentskim radovima, tako i u (pseudo) naučnim tekstovima i novinskim člancima. Budući da je „sve“ dostupno na internetu, jednostavno kopiranje nekog teksta (sa, recimo, Wikipedije ili nekog bloga) postaje univerzalno rešenje kojim se često zamenjuje sopstveni istraživački rad i stvaralačka aktivnost. I pored tehnoloških mogućnosti koje nam danas dozvoljavaju, više nego pre, da otkrijemo ovakve falsifikate (koje se u Srbiji u akademskoj sferi, po našim saznanjima, uglavnom ne koriste), ovakvo široko rasprostranjeno korišćenje resursa interneta dovodi do hendikepiranosti budućih „stručnjaka“ ali i do porasta kako elementarne tako i naučne i stručne nepismenosti u Srbiji. Ovaj metod „istraživanja“ i „obrazovanja“ u osnovi eliminiše samu mogućnost saznanja i kritičkog mišljenja. Istovremeno, ovo ima dalekosežne posledice i po čitavo društvo, budući da u odsustvu dobrog i adekvatnog obrazovanja, česte greške ili namerno iskrivljenje činjenica u tekstovima koji su dostupni na internetu mogu postati standard i jedini izvor (dez)informacija. A društvo čija budućnost zavisi od pojedinaca, grupa i medija koji svoje znanje i informisanost baziraju pre svega na „činjenicama“ i „izvorima“ koje pružaju razni forumi, slobodno sastavljeni izvori i društvene mreže, ne može očekivati naročito pozitivne pomake.
Uprkos svemu navedenom, nove tehnologije predstavljaju odličan izvor za proširenje i produbljivanje znanja i društvene angažovanosti ukoliko su upotrebljene sa tim ciljem. Brojni akademski resursi, knjige i časopisi, online konferencije i skupovi su danas dostupni preko interneta i predstavljaju sastavni deo naučnog i istraživačkog rada razvijenih akademskih sredina. Ovo značajno povećava mogućnost pronalaženja i pristupa željenim informacijama, povećava dostupnost izvora, kao i mogućnost saznanja i ostvarenja ličnih profesionalnih i institucionalnih kontakata. Sa druge strane, sjajan primer uloge interneta kao sredstva komunikacije u svrhu pozitivnih promena u samoj društvenoj praksi pružaju nedavne masovne demonstracije u arapskom svetu, ali i u Evropi i Sjedinjenim Državama, sa zahtevima za demokratizacijom društva i pravednijom ekonomskom politikom. Mnogi od ovih skupova su organizovani preko društvenih mreža u situacijama kada je to bio najefikasniji ili jedini mogući oblik (koliko-toliko) slobodne komunikacije, dok je internet nekad i isključivo sredstvo delovanja, kao u slučaju Anonimusa.
Ovo nas suočava sa činjenicom da je neophodna stalna interakcija i razvoj na relaciji obrazovanje – obrazovne institucije – nove tehnologije, kako bi rezultati korišćenja novih medija mogli biti pozitivni. Ali to zahteva ozbiljnost, kritičnost i želju da se savladavaju konkretni problemi i da se obrazovni sistem i društvo u celini učine boljim i civilizovanijim.