31. oktobar
(prekoredna priča, jer uskace pre drugih nenapisanih a koje su se zbile od Urumčija do danas kada se ovo desilo)
Počelo je kao ostvarenje kamperske noćne more: najpre gnevni udarac pesnicom u šatorsko krilo s moje desne strane, potom šut u uži deo, tamo gde su mi noge. I vika na nerazumljivom jeziku.
„Hej! Šta se dešava!" vičem iz sna.
Prva misao mi je utešna: vidim svetlost, a svakako je bolje biti napadnut danju nego noću.
Ne osećam strah. Samo žurim da otvorim vreću za spavanje i izvučem se iz nje. Ali ziper je zapeo, a kada ga ipak pokrenem, upetljam se u ćebe koje koristim kao podvreću otkako su počeli minusi.
A onaj napolju, suprotno mom očekivanju da će prestati kada bude čuo ženski glas, već je prošao s moje leve strane gde je izlaz, i najsnažnijim udarcem do sada podigao ga oda tla.
„Da li si ti normalan!" vičem dok se poput mumije kotrljam na desnu stranu.
Ne znam kako uspevam da se laktovima, još uvek zarobljenim u vrećama, oduprem o tlo i zadržim šator da se ne prevrne. Onda se svom težinom vraćam na levu stranu i šator se opet nađe na zemlji. Najzad oslobodim ruke i otvorim „vrata". Izvirujem napolje, sa izbezumljenim izrazom na licu.
Koliki treba biti siledžija, agresivac, sadista, bolesnik - pa napasti usamljenog putnika na biciklu koji spokojno spava u svom šatoru? I čiji je jedini „greh" to što je zanoćio na nečijem imanju? Nikada nisam čula ni za šta slično.
Oniži stameni Kinez izgleda zatečen u momentu. Ne znam šta je očekivao da ugleda, ali odjedanput prestaje da udara moj šator i da viče. Stišava malo glas dok mi objašnjava kako sam postavila šator na zasadu nečega.
„Nije tačno!" ja pak i dalje vičem.
Pokazujem da sam na parčetu ledine, a ne na zasadima koji su svuda okolo. Sinoć sam vrlo pažljivo proverila pre nego što sam razapela šator. Bilo je i nekoliko seljaka koji su videli šta radim i koje sam za svaki slučaj upitala da li je u redu ako tu prenoćim. Jer ušla sam u regiju gde je skoro nemoguće naći komad slobodnog tla. Svuda su njive, zasadi, plastenici, svaki komadić zemlje na kojem nije put ili kuća iskorišćen je za uzgajanje nečega. Kuće, kuće, kuće, a između njih, oko njih, iza njih, ispred njih - njive. I tako stotinama kilometara. Gansi provincija je jedna beskrajna plantaža.
Više od sat i po tražila sam mesto. Pitala sam za hostele i gostinske kuće, ali njih nema u selima. Na kraju, kada je već počeo da se hvata mrak, zašla sam uskom zemljanom stazom između njiva. Računala sam da negde mora postojati par metara kvadratnih neobrađenog tla. Tako sam našla ovu malu ledinu.
Moj napadač zna da sam u pravu i to ga razljuti, jer opet šutne moj šator. Iščupša kočič kojim je spoljno krilo pričvršćeno za tlo i pokazuje mi kako nisam smela da pravim rupe u zemlji.
„To je teško pedeset grama! A rupa nije veća od pola centimetra! I uostalom, ova zemlja je sva rastresita!" ne prestajem da vičem.
Iz nekog razloga to ga izbezumi. Kao ludak počinje da zabada onaj kočić po brdašcetu koje se nalazi tik do ulaza u moj šator, pokušavajući valjda da mi objasni kako sam izazvala veliku štetu.
„Bože! Sve i da si u pravu, zar zbog te četiri rupe ti udaraš moj šator, treseš ga i hoćeš da me povrediš! Četiri jebene rupe! Udaraš i treseš! Četiri rupe!" vičem sada već histerično, kroz suze, dok naizmenično podražavam pokrete njegovih udaraca i pokazujem na (neprobušene) rupe u zemlji.
Strah koji sam bila potisnula sada me je odjednom preplavio. A sa njim, do svesti mi je doprlo i saznanje da je odistinski mogao da me povredi, bez obzira na to što je dan i što smo na dvesta metara od puta kojim prolaze ljudi.
A on, zatečen tom reakcijom, sleže ramenima skoro se izvinjavajući. I obilazi oko onog brdašca, ne znajući na koju stranu da krene. Naposletku odlazi, osvrćući se u neverici.
Dok ja ridam. Zatvaram unutrašnja „vrata" mog šatora i plačem naglas. Grcam.
Nisam ni bila svesna s kolikim strahom živim svakoga dana.