Gde je istina o lekarskoj grešci posle više od četiri godine od smrti Anđelke Trifunović Popović, piše porodična prijateljica i naša koleginica stasava:
Posetioci Krugolininih blogova se sigurno sećaju tragičnog slučaja smrti Anđelke Trifunović Popović, porodilje iz Čukojevca kod Kraljeva, koja je iza sebe ostavila troje dece. (Podsetnik za ministra i Otvoreno pismo dr Draganu Arsiću) Bilo je to 27. 9. 2008, a prisećanja radi, ni godinu dana kasnije, o čemu je opet Krugolina pisala, nije se maklo sa mrtve tačke (In memoriam: Anđelka Trifunović Popović) i pored osnovane sumnje da je do smrtnog ishoda došlo zbog lekarske greške u kraljevačkom porodilištu. Prošao je i 27. 9. 2012, a predmet je još uvek u Osnovnom sudu u Kraljevu. Nemamo zadršku da Anđu spominjemo punim imenom i prezimenom, jer upravo Anđi život nije sačuvan, a sa druge strane držaćemo se demokratskog načela da su svi nevini dok ne budu pravosnažno osuđeni, pa imena lekara nećemo spominjati.
Za početak ćemo objasniti pojam lekarske greške:
Lekarska greška je slučaj nesavesnog i nestručnog postupanja zdravstvenog radnika prema pacijentu koje dovodi do telesnog oštećenja i narušavanja zdravlja a ponekad i do njegove smrti.
Pored kršenja etičkog kodeksa medicinskih radnika reč je i o krivičnom delu nesavesnog lečenja za koje je predviđena zatvorska kazna i do 12 godina kao i trajno oduzimanje licence.
Milan, Anđelkin udovac, već četiri godine valja Sizifovu kamenu gromadu. Dakle, posle Anđine smrti, podnošenjem krivične prijave protiv lekara javnom tužiocu i Zdravstvenoj inspekciji, Milan ulazi u okvire nedrealne priče u kojoj se sve odigrava van kontrole razuma, potpuno nezavisno od dokazivih činjenica. Zbog nerešenih važnih pitanja u zdravstvu i pravosuđu Milan je shvatio da smo jedina zemlja gde neko izgubi život sa osnovanom sumnjom da je razlog lekarska greška i da je počinilac, naglašavamo, poznat, a da situacija ostaje godinama nerešena i vinovnici nekažnjeni, i da je medicinska praksa kod nas jedina sfera u kojoj važi ovo „pravilo". Država mora hitno da onemogući dopuštanje naknadnog zločina i dvostrukog ugrožavanja elementarnih ljudskih prava. Ovo je sfera najsuptilnije korupcije i Milan apeluje na sve političke činioce da bar počnu sa sistemskim rešenjima ovog problema. Pre nego što se zadržimo na hronologiji Milanovog hoda po mukama, skrećemo pažnju na, opet u nadrealnom maniru, neobjašnjiv afekt pojedinih pripadnika zdravstvene struke čim se progovori o ovoj do skoro tabu-temi -- o bespotrebnim racionalizacijama da se radi o satanizovanju belih mantila i napadima laika na najhumaniju profesiju, što Milan ne spori kao što ne spori da većina lekara savesno obavlja svoj posao. Međutim, bez obzira na pozivanje na profesionalnost lekarskog poziva i humanost ove profesije, on hoće da ostvari pravo, što mu se predugo onemogućuje.
Kada je sedam meseci posle smrti Komisija za spoljni nadzor izvršila uvid i kao u svim drugim slučajevima donela već stereotipno mišljenje, da je ispoštovana savremena doktrina medicinske nauke, Milan je otkrio važnu činjenicu da je član komisije, ginekolog, upravo pod istragom zbog smrti bebe. Prisetimo se samo još nerazumnog i dugotrajnog odbijanja ZC Studenica da mu preda medicinsku dokumentaciju pokojne Anđe, za vreme hospitalizacije. (Milan protiv Kabadahija) Posle dobijanja mišljenja novosadskih veštaka, koji je bio uvredljivo štur, postupak je obustavljen. Po nalogu Republičkog tužilaštva postupak se obnavlja, ali dopuna opet novosadskih veštaka samo potvrđuje prvobitno mišljenje - nema lekarske greške. Milan je, o čuda, opet otkrio da su pojedini članovi pod istragom, što je potvrdilo njegove sumnje da je to jedan od razloga neviđeno jake tzv. sicilijanske omerte. Postupak je u toku.
Posle Anđelkine smrti Milana nikada niko nije pozvao iz ZC Studenica da mu objasni tok događaja i razlog tragičnog završetka, bar iz svoje perspektive. Poređenja radi, reći ćemo vam da nam je jedan lekar, inače sudski veštak, iz Južne Amerike, rekao da je jedan od prvih koraka u njegovoj zemlji razgovor između rodbine umrlog i svih aktera koji su na bilo koji način učestvovali u lečenju umrlog. Kada je Milan pismenim putem, pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, zatražio medicinsku dokumentaciju za vreme Anđinog boravka u bolnici, nije mogao da pretpostavi da će mu neko čak i to pravo osporavati, i to više meseci, i da će ga ostvariti jedino zahvaljujući Povereniku, gospodinu Šabiću, njegovoj upornosti i obavezujućem nalogu koji je ZC Studenica i dalje odbijao da sprovede, sa argumentacijom da gospodin Šabić sebi previše daje za pravo... (HIPOKRAT ILI HIPOKRIZIJA?) Spomenuli smo da je Komisija za spoljni stručni nadzor zaključila da su primenjeni medicinski postupci u skladu sa savremenim dostignućima nauke i dobre lekarske prakse. Zbunjujuće, iz istog izveštaja saznajemo da je održano savetovanje sa kraljevačkim ginekolozima, na kojem im je skrenuta pažnja o neophodnosti postojanja protokola o tretmanu hipertenzivnih trudnica, o trenutku uvođenja drugog antihipertenziva, naročito MgSO4 (magnezijum-sulfata), o momentalnom konsultovanju drugih specijalista, kao i o neophodnosti hitnih kompletnih laboratorijskih analiza, sa neočekivanim obrtom u zaključku da se zbog fudroajantnog (naglog) toka bolesti nisu mogle sagledati posledice i da se nije moglo drugačije reagovati.
Krugolina je prva počela javno da govori o problemima tretmana porodilja, lekarskim greškama i njena GI Majka Hrabrost je puno toga pokrenula sa mrtve tačke. Svojom temeljnom analizom, uz pomoć lekara, naravno, postavila je mnoga pitanja o nelogičnostima ovog mišljenja. Mi smo, za razliku od kraljevačkih lekara, koji, eto, nisu ispoštovali obavezu da momentalno konsultuju druge specijalnosti, to uradili. Pitaćete nas zašto neko od njih neće javno da progovori i pod imenom i prezimenom kaže ono što nama pričaju? Odgovorićemo vam da nemaju obavezu, naročito ne zakonsku, a Milan samo traži da država omogući ostvarivanje njegovih prava, bez mogućnosti da na ishod utiče nečija dobra volja ili njeno odsustvo.
U obdukcionom nalazu piše da je razlog letalnog ishoda virusni miokarditis. Anđelka je imala edem pluća, hiperemiju bubrega, slezine, mozga. Imala je i strumu za koju nije znala. Teška preeklampsija se ne spominje. Svi lekari, bez obzira koje specijalizacije, koje smo konsultovali, potvrdili su nam da, osim:
- krajnje nesavesnog tretmana u smislu da se ne zna razlog neredovnog merenja ekstremno visokog krvnog pritiska koji je beležen, zamislite, na listi utrošenih lekova,
- zakasnelog uvođenja u lečenje drugih specijalizanata koji revidiraju terapiju, samo se ne zna koju,
- prekasne dijagnoze preeklampsije, pa čak i teške preeklampsije, i pored prisustva konstantnih, istih simptoma od početka hospitalizacije (što je potpuno suprotno konstataciji o „fudroajantnosti"),
- nepostojanja bilo kakvog traga o proteinuriji (belančevinama u mokraći) čije se prisustvo u ovakvim okolnostima moralo odmah proveriti,
da je najvažniji od svega podatak da je u takvom stanju za majku plod teret, da je neophodno odmah indukovati porođaj, naročito imajući u vidu starost trudnoće, i da je pravilo spasavati majci glavu. Tako je po protokolima mnogih evropskih zemalja, Australije, Amerike, tako je i po protokolima Južne Afrike, koji je Krugolina, da primetimo, sa izuzetno dobrim poznavanjem engleskog jezika i prevela. Ako ta neophodnost u Kraljevu nije potvrđena, zašto je po njenom transportovanju u Kragujevac, i to bez lekarske pratnje, sa pritiskom koji nisu stabilizovali, dakle, zašto su tu neophodnost, a klinička slika se nije menjala, u Kragujevcu potvrdili i uradili hitan carski rez? Lekari drugih struka, eminentni, sa objavljivanim naučnim radovima, skrenuli su nam pažnju da miokarditis ne nastaje u toku noći, da se nikako ne može objasniti zašto nema podataka o saturaciji (zasićenju) krvi kiseonikom u Kraljevu, kao što ima u Kragujevcu, o uvođenju heparina i naročito o rezultatima ispitivanja hormona štitne žlezde koje je, inače, trebalo uraditi i ranije.
Zašto su svi zahtevi Grupe ožalošćenih građana opravdani a još uvek neprihvaćeni, uprkos dugotrajnoj borbi i pregovorima sa Ministarstvom zdravlja i Ministarstvom pravde?
Između ostalih, to su zahtevi:
- za hitno uvođenje obavezujućih protokola,
- za potpunu nezavisnost komisija i drugih tela, kako bi se izbegla situacija da lekar procenjuje rad kolege kojeg sreće svakodnevno u bolničkim hodnicima, a sa druge strane suzbila lažna lekarska solidarnost,
- za određivanje razumnih rokova i za rad komisija i za suđenja, čime bi se prekinula zamorna igra prebacivanja loptice odgovornosti od Ministarstva zdravlja na Ministarstvo pravde i obrnuto,
- za menjanje stanja u kojem sudija, bez ikakvog poznavanja medicinskog prava mora da presudi na osnovu ovakvih mišljenja.
Dakle, među ovim zahtevima je i zahtev da se pre donošenja mišljenja uzme i izjava oštećenih. Međutim, lekarska struka i predstavnici Ministarstva zdravlja su uporno pozicionirani u stavu da su oštećeni laici. Tako je država, lošim zakonskim regulativama, natovarila još balasta na kamenu gromadu koju Milan uporno valja ka vrhu planine ili ka -- Strazburu. Pozivamo Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo pravde da Milanu i Grupi ožalošćenih građana pomogne u tome kako bismo bili bar nalik uređenoj demokratskoj državi u kojoj će se poštovati jedno od osnovnih prava -- pravo na život!
U izveštaju Komisije za spoljni stručni nadzor piše da su pregledi trudnice zabeleženi u protokolu vanbolničke prakse, da je uvidom u tu dokumentaciju i na osnovu izjave lekara utvrđeno da ranije nije bilo ispada u odnosu na krvni pritisak. Mi tvrdimo, sa otvorenom ponudom za poligrafsko ispitivanje, da to nije tačno. Anđelki je bila prepisana metildopa, s tim da sama kontroliše pritisak i da je pije kada vrednost pređe 140/90. Već je imala velike edeme (otoke) na nogama, i uz rezultate prisustva belančevina u mokraći, što nije urađeno, kao treći simptom, nekoliko ginekologa, priznatih stručnjaka, tvrdi da bi već tada bio dijagnostikovan HELLP sindrom koji trudnicu životno ugrožava.
Ko je Milanu pomogao u napornom hodu koji neodoljivo podseća na naslov dela Černiševskog? Pomogao mu je Poverenik, gospodin Šabić. Pomogla mu je Branka Stamenković (Krugolina), koja je radila i pisala bez imalo želje za senzacionalizmom, istražujući odgovorno i temeljno svaki slučaj ponaosob. Pomogla je i jedna dama iz zakonodavnog dela vlasti, koja se, svesna potrebe za žurbom u Evropu, radi nas samih (o, koliko bi Milanu tada bio kraći put za valjanje kamene gromade i koliko bi Strazbur bio bliži) potrudila da pojasni koordiniranost rada Odbora za zdravlje i porodicu i Ministarstva zdravlja. Međutim, na naš zahtev za donošenje Zakona o pravima pacijenata, koji je Ministarstvu zdravlja prosledio Odbor, od bivšeg ministra (prof. dr Tomice Milosavljevića) dobili smo negativan odgovor, sa obrazloženjem da se uporedno-pravnom analizom zdravstvenih sistema drugih zemalja zaključuje da ni one nemaju ovakav poseban zakon. Po našim saznanjima, ta tvrdnja ne stoji. (A i da stoji, zašto bi to bila prepreka?)
Za kraj, prisećajući se tvrdnji bivšeg ministra, da maternalna smrtnost u našoj zemlji nije veća nego u drugim, npr. u Švajcarskoj, reći ćemo još jedan podatak -- Anđelke Trifunović Popović nema na spisku umrlih porodilja u 2008. godini. A priča nije nadrealna, verujte!