Samhain. Noć Samhaina, kada umire leto i počinje vreme zimskog mraka, je svanula taman kako treba. Prvo je legla tama mračnija od mraka, u olucima je ledeno zvocala voda, počela je sitna novembarska kiša. Ledena i uporna, ona od koje se i zima zatrese jezom. Tu i tamo je promicala poneka pahulja u pokušaju. Krvavog meseca koji prati Samhain nije bilo, njegov impresivni nastup je sprečilo testo oblaka koji su rasli kao da su se kvasca najeli, usput siveći od muke. Ako do sada letu nije bilo jasno da je vreme da ode poraženo, ali još uvek sa prilikom dostojanstvenog povlačenja, onda je ova noć dala sve od sebe da mu to nacrta mokrim mrazom koji se uvlači u kosti.
Ukratko, prava noć Samhaina kada po verovanju braće Kelta, iz vremena kada je vladala demokratija u religiji i svaki bog je imao priliku da se izbori za svoju ciljnu grupu...gde sam ono stala?..da, noć kada je najtanja granica između sveta u kom živimo i onog drugog, sveta tame i mrtvih. Tada sve što mili, mrda i plaši u tom svetu ima priliku da korakne među nas i isprepada nas...
...zvono na vratima je jeknulo očajničkim vapajem na rubu histerije. Tišina stana, skoro zaspalog od toplote konačno uključenog grejanja, se prelomila na paramparčad koja su treskom pala na parket. Shodno tome je Ikar Varvarin, stravom probuđen iz pasjeg sna, odskočio tehnikom zaboravljenih loptica-skočica i doživeo definiciju frasa. Prvo su se iz njega, dubokim gladnim zavijanjem, zaurlali vučiji geni, a onda je zalajao tako da je bilo potpuno jasno da u koži pudle zapravo živi ozbiljna zver. Usedelica u stanu ispod nas je već počela da piše pritužbu Svetoj Inkviziciji, preskočivši neozbiljnu pojavu predsednika Kućnog Saveta, kada je zvono ponovo pobesnelo...Ikar Varvarin se zatrčao prema vratima, lajući basom koji je svakome ko se držao našeg zvona jasno davao do znanja da je u stanu doberman koji bar mesec dana trpi ananas dijetu. U jednom trenu su ućutali i Ikar i zvono, taman dovoljno da otvorim...drugom svetu, svetu tame...čudovištu.
Ragasto vrata je uokviravao predstavnika onostranstva. Metar i frtalj. Zelena maska sa očnjacima (5 evra) je uterivala strah krvlju (2 evra) koja je curila sa pomenutih dentalnih trojki. Monstrum je bio zamotan u nepogrešivo asocijativni purpurni plašt (12 evra), u jednoj ruci je držao sataru (3 evra) sa ostacima nečijih unutrašnjih organa (1,5 evro na sniženju), a u drugoj džakče (1 evro) sa iscrtanim iskeženim dulecima i prikačenim paucima (1 evro puna tegla). Glavu mu je pokrivalo nešto što je trebalo da bude jako strašno i izgledalo je kao ostaci Belzebuba posle čeonog sudara sa turskom hladnjačom. Imalo je skrhane rogove i oči popucalih kapilara koje su visile na nitkama živaca (6 evra). Bilo je zeleno i dodatnu stravu su mu naglašavali izgužvani šišmiši (3 evra za kilo).
Pri pogledu na 34,5 evarsko čudovište, Ikar Varvarin je bolno zaurlao. Poslanik sveta mraka je odskočio, ispustivši sataru. Plastična crevca su se rasula po otiraču. Monstrum je zajecao. Ikar Varvarin je ućutao, a ispod njega je počela da raste izdajnička barica straha.
Prvo sam primenila tešenje, a onda stare novine i krpu. Tešenje je pokazalo da je sila tame došla po slatkiše. Primenom vimbldonske ekonomije, zvane reket, čudovište je nameravalo da mi tokom predstojeće zime garantuje da se više neće pojavljivati. Konditorska mitologija bi me spasila njegovog daljeg prisustva. U to ime sam mu predala sve čokolade koje ne jedem noću kad mi zaspi savest i proradi čip za nabacivanje viška kilograma. Ikar Varvarin je ćutao, svestan da je prekršio bilateralni dogovor o nepravljenju bara po kući.
Čudovište je primilo žrtve sa lešnicima, obazrivo podiglo sataru, pokupilo materijal za plastičnu kavurmu i odšunjalo se u lift.
Nadam se da je otišlo da zvoni komšinici ispod nas. Tužbu je verovatno već predala. Red je da se sile mraka i tame lično sretnu. Uostalom, Noć Veštica je.