Gost-autor: Čupavo Derište
Svaki put čujem iste reči „E moje dete, ja mogu ovako do sutra da te lažem. Jako je teško biti sam...vidiš mene, kad mi neko dođe, ne umem da stanem sa pričom,“ i sve to izgovoreno sa osmehom na licu. Kada čovek ostari, a pri tom veći deo starosti provede sam, jedino što ga tada stvarno ispunjava je društvo, razgovor... Gledam svog starog komšiju koji je nažalost ostao bez supruge pre osam godina, samog, jer dece nisu imali, posmatram ga dok pričamo i u glavi pravim scenario svojih penzijskih dana. Da li će mi biti podjednako teško da savladam samoću, ukoliko se i moj život bude odvijao kao i njegov? On sada ima 75 godina, a jedino društvo su mu kokoške i petlovi koje već godinama čuva.
Razlog zbog kog sam počela priču o ovom čoveku je njegova dobrota. Iako jako star i jedva pokretan, pomogao mi je da postavim kućice koje sam skoro pravila za senice i vrapce. I to baš u njegovoj bašti. Čak mi je tražio i da mu napravim nekoliko hranilica ne bi li im pomogao tokom hladne zime.
Rešila sam da tog dana postavim kućice. Ponela sam čekić, eksere, kućice, fotoaparat, ali najveću pomoć mi je pružilo sunce kome sam se tog dana obradovala kao nikad pre. Koru drveta je osušilo od prethodnih kiša, tako da mi se obuća nije klizala. Kod kuće sam prethodno u kućice stavila malo sena i piljevine, a za krov pričvrstila kukicu, da se ne bi otvarao na vetru.
Pre glavnog zadatka, čika Luka i ja obavljamo naš ritual – skuvala sam nam kafu, a on je doneo višnjevaču. Bistar um – jaki mišići. Nakon kratke sedeljke, odoh po merdevine. Penjanje uz drvo mi nije problem ukoliko drvo ima niskih grana, ali pošto su u pitanju dva stara masivna oraha (ne prethodno popijena višnjevača) ipak će mi biti potrebne merdevine. Dok sa zemlje odmeravam mesto gde bih mogla postaviti kućicu, posmatram trule merdevine uz koje moram da se popnem oko 4 metra do prve grane. Posle onih eksera u svojoj ruci tokom pravljenja kućica najmanje što bi mi falilo bio bi pad sa 4 metara tokom postavljanja istih.
Uz malo muke, pošto imam dve ruke, a gomilu materijala koje treba da popnem odjednom (ne bih da iskušavam merdevine ponovnim penjanjem), popeh se, ostavih čekić po strani da mi ne bi smetao dok pronađem najravniji deo stabla na strani suprotnoj od pravca duvanja vetra. Ono o čemu treba da se vodi računa je da ulaz ne bude okrenut ka direktnom suncu, da nema prepreka koje će ptice ometati da bezbedno uleću i izleću iz njih i da budu na bezbednoj visini, zbog raznih grabljivica. Kada su u pitanju kućice za vrapce moguće ih je postavljati i jednu pored druge, međutim, kod kućice za senice mora se voditi računa o ovome, jer su one agresivne, bore se za teritoriju i ne bi trebalo postavljati dve iste u jednom dvorištu.
Jedan…zatim drugi…treći…i na kraju četvrti veći ekser i još nekoliko manjih, da osiguram kućicu. I prva kućica je postavljena. Fotografisala sam je i poželela da dogodine bude puna malih ptića.
Sledeću kućicu, istom metodom pentranja i molitve da ne završim na zemlji, postavila sam na drugom orahu koji je od prethodnog udaljen oko 40-ak metara. Mislim da neće biti problema što se konkurencije za teritoriju tiče, ukoliko ih nasele senice. Želja je ista, da naredne godine iz nje izlete mladi. Odlično, posao je završen!
Sa drveta posmatram starca na klupi. Sedi, a oko njega svi njegovi sad već odrasli pilići…pravi petlići i koke. Jedu mu orahe iz ruke, on im priča, a svakom od njih je već dodeljen nadimak po nekoj fizičkoj osobini – Pirgonja, Titovka, Beli, Krivorepka, Bakarni… Ta slika me je jako dirnula, koliko samoće, a s druge strane i ljubavi na jednom mestu.
Narednih nedelja postavila sam i ostale dve kućice. Na kraju mi ostaje samo da ih do proleća s vremena na vreme posetim, ali sa pristojne udaljenosti, da ne remetim “javni red i mir”.
(Više o pravljenju i postavljanju kućica za ptice potražite ovde)