Human stem cell-derived otic neurons repopulating the cochlea of deaf gerbils. Human cells are labelled green, and the red is a marker of neuronal differentiation. Therefore yellow cells are neurons of human origin.
valjda još otkada mi se 22-ogodišnji najstariji brat vratio se demonstracija 9. marta 1991. godine, unevši za sobom u kuću tragove pretprpljenog nasilja po svom telu i zapah suzavca koji je u meni, tada petnaestogodišnjaku, momentalno pobudio mučninu i nagon ka povraćanju, stekao sam simpatiju i naklonost ka srpskoj demokratskoj opoziciji. te nesrećne '91. mama mi nije dopustila da idem na proteste, ali već sledeće godine nije imala više kontrolu nada mnom. bio sam gimnazijalac, sa školom u centru zbivanja, upućen u sve, i zainteresovan.... u prvoj fazi više protesta radi, a u sledećim fazama, kada se plišana revolucija pretvorila u proteste prosvetnih radnika, više izostajanja sa nastave radi i druženja sa ekipom iz drugih škola po centru, akcijama, skitanjem, duvkom, lepim devojkama iz drugih gimnazija. na nastavi je bilo ubitačno monotono: depresivni profani bez primanja, neki od njih zaluđenici koji su tovarili na svojim dvočasima komunjarsko-slobističkom političkom indoktrinacijom, podržavanjem politike rata, podržavanjem etike nasilja, odevanjem po poslednjem kriku mode predstavljenom na televizijama palma, rts, pink, i sličnima. moja simpatija za demokratsku opoziciju nije jenjavala, a društvo je bespovratno tonulo u sivilo, apatiju, dizelaj, šabanluk, devojke u kurvanje sa novopečenim bogatašima, momci u sitni kriminal (neki od njih, koji su želeli krupniji kriminal, prijavljivali su se kao dobrovoljci da idu na ratište), svi zajedno u očaj i besperspektivnost, pojedinci u teške droge...
1996. godine, dok sam bio u vojsci u novom sadu, bljesnula je nova energija - univerzitet, predvođen politički simpa i energičnim mladim đinđinom, iz redova demokratske opozicije. to je bilo to! zezanje po ulicama, druženje, ponovo mnoštvo mladog i lepo raspoloženog sveta po ulicama. ne sećam se gde se raspršila sva ta energija, ali je nestala odjedared. posle godinu i po dana, ponovo je krenulo da guši sivilo. rezultiralo je na kraju stravičnom traumom iz 1999. godine. za mene, zemlja mog odrastanja, moj grad, atmosfera i okruženje koje sam odmalena bio vaspitavan da volim, i koje i jesam voleo, devastirani su. meni se pojavila mogućnost da odem. ne da odem kao dezerter ostavljajući na ratnom polju mrtve i ranjene drugove, već da odem kao spas pameti, da završim škole u normalnijim uslovima, i pokušam da vratim stečeno u neku normalniju budućnost koju nikako nismo uspevali da izborimo.
kroz svoju najtežu godinu u egzilu, prvu godinu stranstvovanja, 1999-2000. nije prošao dan a da nisam pratio izveštaje od kuće. znao sam da su ljudi sa univerziteta stvorili pokret otpor, i naučio sam svoje drugove strance da se pozdravljaju na način na koji su se pozdravljali proganjani otporaši. znao sam za stravične izlive kriminala i nasilja po ulicama, za proganjane novinare, za prisilno zatvorene pro-demokratske medijske kuće. u septembru 2000. sam bio sav na iglicama. drugari iz zemlje su javljali meni u tuđini da će gmaz pasti sa vlasti. nisam časio časka, odvojio sam od svoje mukotrpno stečene ušteđevine za preskupe studije u inostranstvu novac i kupio kartu za prvi avion za peštu. bio je 5. oktobar 2000. leteo sam kolima ka beogradu. na granici nije bilo murije, umorni graničar je rekao da im ne rade sistemi, da nema struje i da je sva policija u beogradu. u meni su kuljali strahovi, ali verovao sam da će gmaz pasti!
u danima koji su usledili osećao se haos, mogla se izrezati anarhija iz etra, opozicija kao da nije bila spremna da iznenada, posle 55 godina totalitarnosti, preuzme državu, i kao da nije znala šta da radi sa njom. u masi nejasnih likova, jedan se isticao, i blještao je nekom neobičnom energijom i, u svakom slučaju, ulivao je poverenje. bio je to počivši đinđin. vratio sam se u inostranstvo, i sada sa manjom grozničavošću nastavio da pratim razvoj toliko sanjane demokratije u otadžbini.
u martu 2003. godine je usledio šok. šok je bio realan, konkretan, dubok i ozbiljan, iako sam fizički bio na milionitom meridijanu - roknuli su đinđina. roknuli su ga kao pseto, kao divljač za odstrel, nekakvim antitenkovskim metkom u srce. pratio sam sa distance i sa žalošću ovo novo odevanje srbije u crninu. godine koje su usledile bile su godine grozničavih pokušaja da se vlast preuzme iz ruku nove inkarnacije sivila, apatije, koštunjavog. kada se pojavio lepi boki sa nekim jasnim planom 2008., nisam mogao a da sa milionima svojih sunarodnika ne pozdravim ovaj reizbor demokrata.
međutim, ono što je usledilo nije niko mogao da pretpostavi. sudeći po ljudima iz okruženja, taj period vladavine bio je obeležen pohlepom, pljačkom, ekonomskim beznađem nalik onome iz 1993. godine. puno ljudi sa zanatskim kvalitetima i željom da rade nisu mogli da nađu posao, puno ljudi sa fakultetskim diplomama ne može da se zaposli. zemlju preplavljuju nekakve nejasne profesije, poput PR-ova. PR-ovi sa objašnjenjima da ne poznaju prilike u novom sadu i nišu "jer su iz beograda", PR-ova koji ne poznaju prilike jer su plavuše... i tome nalik. zavladale su cenzure, kontrola novinarskog izveštavanja, postavljanje podobnih novinara, ignorisanje bilo čega što ne donosi direktnu promociju pojedincima na položaju, nepotizam, ignorancija, preuzvišenost... svojevrsno gluvilo... da bi srpski nenaivni, upravo okoreli u neimaštini i teškim uslovima demokratski elektorat pronašao način.
posledica reakcije srpskog elektorata na ovo gluvilo je da je došlo do reizbora aktera 90-ih, samo njega nije bilo. opcrtan je jedan veliki, sivi krug oko ništavnog sadržaja skupa. izgubljeni su elan i naklonost ljudi prema demokratskoj ideji. gledam vesti i prosto ne verujem da se slažem sa izjavama jednog vučića, ili pozdravljam stavove malog slobe.
kada je vinston pogledao pažljivije na plakat velikog brata, shvatio je da se iza tog, naizgled surovog i pretećeg pogleda, krila zapravo prijateljska simpatija puna naklonosti i brižnosti.