Gledam traj raspomamljeni svet na ulicama... Umesto da ćute ili da kažu - hvala Hagu što je svojim današnjim grehom pokušao da pokrije našu sramotu, oni u delirijumu slave smrt, paljevine, progonstva, uništenu budućnost hiljada i hiljada... Čak i ne moraju da se pobune protiv grehova svojih generala, to od njih niko ne traži (sem Boga), ali barem neka ne slave zločince.
Masovno, dobrovoljno poistovećivanje sa zločinom je nešto što bi, pretpostavljam, umeli u trebalo da objasne psiholozi. To poistovećivanje oslikava se u hiljadama i hiljadama Gotovina i Markača, koji su se sjatili na trgovima i ulicama, sa širokim osmesima iz kojih se još dime spaljene kuće i životi.
Ništa se, nažalost, promenilo nije...