Nema druge, raskrčiti u sebi sebe, stalne stanare privoleti ili zaobići, ukoliko je moguće, prijavljene podstanare umiriti, rasterati bespravno useljene, ne plaćaju ništa, zamandaliti vrata ( prozore zakovati daskama) pred onima što su u čekanju razapeli šatore na obalama kapilara i unutrašnjim obroncima lobanje nadajući se brzom ulasku ne hajeći za uništene travnjake, zatrovane izvore, zagađen vazduh... izbledele misli, zaludne emocije, izgubljena nadanja... Nema druge, krenuti prvo protiv sebe, zaokrenuti u sebe.
I, šta sam očekivao, čemu se nadala, rasporen listom suvog kukuruza?! Da iz mene procuri sok izazova , da se neću sastaviti, da se neće nastvatiti?! Pojačana je moć zgrušnjavanja krvi , oslobodila me kao što voda oslobađa sebe udarajući besomučno u ritmu o lopatice starog mlina, kao što sekundara na časovniku neminovnost uništava sa težnjom da se ponovi , a ponavalja se koracima zabluda koje vode ka lepom ili bacaju u buđave podrume. I, onda mi priča da je trebala u biblioteku po „Malog princa“, nije stigla da ga pročita... i kukuruzi ostali neobrani. Tako, rasporen, obogaljen milinom, preko Velikog bačkog kanala raštrkam se po ravnici, nigde mi kraja, ne smetam zečevima, jarebicama, srndaćima... ni oni meni ne smetaju. Grlimo se. Uselila se.
Dotući u sebi sebe! Nema druge. Šta mi znamo ko smo i šta smo?! Gde smo? Vrti nam se isti film: bili smo nevini i mladi ranjenih dušica oblikujući prvu napućenost usana izazvavši time nemire i lančane reakicje do besvesti i kraja sveta. Puštali smo da prolaze pored, kroz nas , da ostanu u nama, privremeno, al ’ da neko zauvek ostane, to se retko dešavalo. Kada se dogodi onda je vrag odneo šalu, preobučemo se u zbilju, ni nalik sebi, sumnjičavi.. .valjda sebe najbolje poznajemo?!
Ne znam šta se tada dogodilo. Dobro se sećam porcije sa deset ćevapa, svežim , u režnjevima, crvenim paradajzom, crni luk i lepinja, a ona kao zadata tema u prostoru i vremenu negde unutra se uznemirila. Šta da radimo sa deset ćevapa?! Na kraju ćemo ih pojesti. Do kraja ima vremena, šta će nam vreme i ko o tome razmišlja. A, prostora ima u želucu i srcu, negde se oko dijafragme dotiču i izbegavaju, nedorečeno shvatljiva stvar. Okreni na špricere koji će ti crno vino i njen baba vole belo sa sodom. Zaboraviti te noći koračanja u san bio bi greh, još veći bi bio zaboraviti jamurske straže sestro ti si naša, tebi ni noć ne sme ništa, isećemo je bricom. Sanjam na podu.
Nema druge, nego se očerupati iznutra, pa neka lije iz pora šta mora. I, šta mi znamo o moranju?! Moraš slušati sebe, ne sukobiti se sa onim što ti otvara dušu i oči, ali ako ne možeš sebe da čuješ na uvu mora biti dah iz njenih usta, čista smesa želje i nesigurnosti . Udahnjivao je život. Ulivala su sigurnost. To se mora, prionuti na zdrav i sočan slad koji će da te veže i posle nema odvezivanja, moraš da trpiš tren svoje (ne)požude , (ne)iskrenosti, (ne)smiranosti...Ko kaže da se mora samo umreti, mora se živeti?! Mora se voleti, ljubiti, patiti...do iznemoglosti. Ono preko te granice ne poznajemo, ne znamo ima li ikakve veze sa ovim ovde, ne razmišlajmo o tome, mislimo samo na one koji su u ovoj stvarnosti, ona (ne)stvarnost je za vreme kada se dođe do nje.
U Žapcu su te večeri svirali narodnjaci. Riblja čorba je bila prvoklasna. Držali smo se za ruke iznad i ispod stola. Golupčići , opet vi. Kanal u ono vreme nije zaudarao, trava zelena da iz nje izvučeše sve pouke života, na zelenoj košulji ostajale su zelene fleke. Prešao sam na belo, ali ne špriceraj. Volim čisto, prljavo čisto, umazano čistim, ne volim kada se suština uprlja, volim čist prljež. Traje u meni.
Druge nema! Razapeću se mislima. Neka sve spominju ptice, Mesec, travke, sitne životinje...knjige neka ćute.