Možda niste primetili, ja jesam - građanska nam se klasa i njena avangarda, poštena inteligencija, sve više okreću svojim korenima - narodnoj muzici. Ne mislim, daleko bilo, na turbo-folk "grand&pink" produkcije, već na onaj, nekad, prezreni žanr narodne muzike svih naroda i narodnosti počivše nam i od mnogih popljuvane i popišane države.
Sećate li se pesama Nedžada Salkovića, Vasilije Radojčić, Bebe Selimović i inih. Ako ste ikad bili u kafani, verujem, da Tomicu Zdravkovića sigurno niste zaboravili, a ni Harisa Džinovića, Zvonka Bogdana, Janiku Balaša... O legendama popur Safeta Isovića, Cuneta Gojkovića, Himze Polovine i Nade Mamule da i ne govorim.
Čovek ne može a da se ne upita: Zašto smo bili takve pokondirene tikve i slušali samo belosvetski džez, rok ili pank, a nismo umeli da prepoznamo i cenimo ono što nam je tu na dohvat ruke, lepo i vredno, a naše.
Mene lično što se tiče, još uvek sam raspolućen između Herberta von Karajna:
.. I Tomice Zdravkovića: