Društvo| Politika| Život

Adrenalin i praporci

loader RSS / 19.11.2012. u 09:40

Nešto mi ovaj "patriotizam" poznat. U Srbiji je ovih dana, nakon još jednog od haških tumačenja "pravde", i među tzv. običnim ljudima i među intelektualcima na delu slična histerija kakva je bila ona s kraja 80-tih godina, kada se i od strane mnogih istaknutih ličnosti i na ulicama podržavao upravo nastajući Miloševićev režim i kada je srpski narod napravio jednu kobnu istorijsku odluku, između ostalog i zbog uverenja da se konačno dešava nekakva nacionalna renesansa. Nije ova današnja histerija istog intenziteta, ali je vrlo slične prirode, kao ona, ondašnja. Dok su svi ostali oko nas rušili Berlinski zid, mi smo učvršćivali jedan već odumrli sistem razmišljanja, i ekonomsku oligarhiju, koja je ostala da vlada i do dan-danas! Ta odluka s kraja 80-tih godina je srpski narod uvela u čitav niz nesuglastica sa svima oko sebe, a onda i u niz ratova. U svakom od tih ratova od 1991. do 1999. srpski narod je teško poražen. Povrh toga, ekonomski smo uništeni, moralno... Da nije bilo te, tadašnje masovne histerije po ulicama, u koju je dobrim delom bila uključena i varijanta ratovanja, uz poklič da su se na Srbinu mnoga carstva slomila, ne bi bilo mnogih kasnijih, užasnih posledica, i, konačno, ne bi bismo sebe doveli do pozicije da zavisimo od odluka haškog tribunala. U podtemi je i to da mi sada (i svih ovih godina) slavimo svoje "junake", a suprotna strana slavi svoje "junake" (to što je ovakav, haški, surogat sud nekoga oslobodio ne znači da zločin nije zločin, čiji god da je, mada mi prema zločinima ljudi iz sopstvenih redova imamo i dodatnu moralnu obavezu). Stoga bi valjalo možda malo ulaganiti sa ovom novom nacionalističkom povikom. Mnogi pojedinci, koji traže još jedan populistički ćar, u svojim javnim nastupima računaju, naravno, na ponovno pokrenuta, teška osećanja onih koji su u ratovima najviše izgubili, kao i na emotivnu reakciju ogromne većine ljudi. Tako se spirala histerije pojačava i penje do nove istorijske zagluvelosti. Možda bi, umesto ove gotovo zdušne osude i raznoraznih patriotskih izliva, zaista valjalo podsetiti se kako je i sa kakvom logikom cela stvar krenula, još 80-tih godina. To naravno ni u kom smislu ne podrazumeva odricanje od borbe za istinu i svaku vrstu poštovanja žrtava. Ta vrsta borbe naprosto se podrazumeva i ne sme da prestane ni u jednom momentu, ni pod kojim izgovorom. Ali moramo se podsetiti zašto je i kako do tih žrtava došlo (da nam se neke stvari, ne daj bože, ne ponove). Ne bi bilo loše da se konačno nešto od istorije nauči. Makar iz ovog njenog najsvežijeg dela.

Mozga, braćo, mozga, a ne adrenalina i praporaca.



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana