Pre jedno dva vikenda stajala sam pred toaletom «Radio kafea» u Novom Sadu. A toalet je u hodniku, blizu izlaznih vrata, od kojih seče krsta kada je hladno, i mali je, kao i ono predsoblje, u koje, pored lavaboa, staju još taman dve ruke i vlasnica im. Zato ladies stoje ispred, u narečenom hodniku. Nas četiri smo čekale ispred. U trenutku dok se od duvanskog dima hladila glava, pored nas je nehajno prošetala plavuša, ušla u ono predsoblje i zatvorila vrata. Samo smo se pogledale. Gurnula sam vrata i sasekla je pogledom, u kojem se sretoše Furija, misao o hitnoj potrebi i lepo vaspitanje iz kuće (kada vidiš red sine, stani na kraj, nemoj posle da kukaš kada ti neko bude psovao mater ili razvalio danglu po potiljku). Nije shvatila. Pogledala me visoko podignute svetle obrve, i zatvorila mi vrata pre nosem, drugi put. Videla sam kroz mlečno staklo da stoji ispred ogledala, verovatno po ko zna koji put zbunjena svojom lepotom, i čekala da ugledam kako se vrata od toaleta otvaraju i kako Obe izlaze napolje. U tom se trenutku stvarno nešto pomerilo, nastala je mlečna gužva na trenutak, a onda se, odjednom, smirila.
Ušla je!!
Glavu mi preoraše neki skričavi rifovi, naježila mi se leđa, potreba mutirala u potrebu da je uhvatim za kosu i tresem i tresem i tresem i tresem i tresem, jedan, dva, tri, četiri,....diši Vlasto, diši,.....pet, šest,...ovčice su počele žurno da preskaču ogradu, op, op, šta je sada ovo?...otkud ova ovako rano legla?...a ja sam ih, zalutale, vraćala,..sedam, osam...suzdrži se, nemoj se svađati, zašto uvek ti moraš da ispravljaš krivu Drinu, ima ovde još popišulja, neka one urade nešto...uostalom, pa šta, neka ide prva, šta ima veze što ti već duže vreme stojiš u hladnom hodniku i cupkaš.
!?
I onda je između nje i mene došlo do društvenog konflikta.
Otvorila sam besno vrata i preko ramena devojke koja je izlazila videla državnog neprijatelja, MIS Toilete Blondie, kočnicu naših evropskih integracija, kako već zatvara vrata za sobom. Žao mi je što iz kafea nisu podvukli neku odgovarajuću muziku, ali ne nešto napeto, ne Primal Scream, mada bi i to leglo, već više nešto angažovano u smislu «Get up, stend up: stand up for your rights», pa sam morala, takoreći na suvo, utrčati i izbaciti je napolje. Moje je sećanje zadržalo sliku plavuše koju sam podigla iznad glave i, provrtevši je da dobije na brzini, lansirala u hodnik. Kosa joj je curila niz zid. Ne sećam se šta se stvarno desilo, da li sam joj prihvatila lakat, ili rame, da li sam i psovala ili joj samo rekla nešto u stilu: «Misliš, sve smo lude osim tebe?», ili nešto treće, značajnije i veće, to ne bih sada znala da vam kažem. Možda: «Mrš napolje». To bi bilo super, ako jesam.
Da sam ispravno postupila, znala sam po tome što sam se osećala odlično nakon svega, i što je, prolazeći u gužvi, jedna od devojaka iz reda, pogledala zahvalno u mene i rekla «E, super si ono uradila». Da, to sam ja, i sva sam takva. Amelija Stanković Pulen.
»Pa, mislim, jesi videla onu kučku?», rekla sam, na šta je moja saborkinja, uz osmeh i nemu podršku, rekla: »Jooj, nije ona, ti si, bre, kučka».
I eto novog etimološkog problema. Ako sam ja, ako smo mi kučke, znači kučka je dobra stvar, kao što izvorno i jeste, a te mlade i bezobrazne, to su, što bi reko moj drug Zare - kujice.
Vratila sam se unutra, gde su me u galami i dimu čekale moje dve drugarice Dragus i J. Krajšić, poluraspoložene da čuju moju kung fu priču iz toaleta. Kučke.