U ovom postu imam nameru da vam predstavim pet umetničkih radova koji potvrđuju meni donedavno nepoznatu teoriju da “svaki umetnički rad, hteo to umetnik ili ne, reflektuje kontekst države, društva, politike i ideologije u kojoj je nastao”.
Reč je o umetničkim instalacijama pomoću kojih su umetnici u dva vremenom razdvojena istorijska momenta i na dva geografski udaljena prostora iskazali svoja uverenja i kod umetničke publike i savremene javnosti izazvali burne emocije i polemiku.
1 & 2 (1 jul 1147, Lisabon)
Autori prve umetničke instalacije bila je međunarodna grupa umetnika iz severnoevropskih zemalja (Engleska, Francuske, Nizozemske, Nemačke), poznatiji kao Templari. Svoj performans postavili su ispod zidina mavarskog grada al-Ušbuna (الأشبونة) koji je posle njihove intervencije preimenovan u Lisabon.
Performans se sastojao u tome što su okupljeni vitezovi opkoljenim muslimanima koliko ih grlo nosi do iznemoglosti skandirali:
KURVINI SINOVI! KURVINI SINOVI!
POšto je postojala mogućnost da publika ne razume tekstualni deo performansa templari su podizali haljine i pokazivali svoje guzice i nesunećene polne organe. Ovaj performans kod ciljne publike je izazvao burna osećanja, polemiku i emotivne reakcije. Tada je grupa mavarskih umetnika na zidinama kao odgovor postavila svoj performans, drugi u redu od pet kojima ću se ovde baviti.
Oni su naime, pišali i pljuvali po raspelima i ostalim hrišćanskim simbolima i bacali ih sa zidina na okupljene templare.
Oba performansa su bila veoma uspešna i praćena su s velikim interesovanjem o čemu svedoče istorijski zapisi savremenika dospeli do naših dana, preko osam vekova docnije.
3,4 & 5 (7 februar 2008, Beograd)
Inicjalna kapisla za sinoćni umetnički maraton bila je izložba grupe umetnika iz Prištine na kojoj je izložena slika vođe terorističke Oslobodilačke vojske Kosova Adema Jašarija.
Ova izložba je izazvala burne reakcije te je grupa od 50 pripadnika organizacije "Obraz" reagovala kontra-performansom noseći sliku bivšeg komandanta JSO Milorada Ulemeka u uniformi. Svoj performans su dopunili maštovitim uvredama i nasiljem.
Poseban performans izveo je predsednik Udruženja kidnapovanih i prognanih sa Kosova i Metohije sa još nekolicinom članova udruženja, držeći u rukama transparent sa slikama žrtava Oslobodilačke vojske Kosova.
Da sam za ove umetničke radove saznao pre nekog vremena, drugačije bih ih razumeo. Ali to je bilo moje staro, buržoasko ja koje nije razumelo umetnost. Sada sam, srećom, primio znanje i video svetlo pa smatram(vodeći se kriterijumima koji su mi, ponavljam, donedavno bili strani) da su svi nabrojani radovi, koliko god neprimereno izgledali, izuzetno uspeli jer “umetnički rad je pre svega pokretanje mehanizma diskursa, emocija i diskusija koje je rasplamsao.”