gost autor: Wafa Sultan
prevod: AleXandar Lambros
Verovanje da su islam oteli nekakvi zli ljudi i iskoristili ga za terorizam je velika zabluda. Muslimani su žrtve sopstvene vere. Muslimane je otela njihova doktrina, a ne obrnuto. Suština islama je pokoravanje sveta i deci se u tom smislu od rođenja ispiraju mozgovi. Posmatrati islam kao religiju, kako vi na Zapadu činite, velika je greška. Islam je politička ideologija koja sebe nameće upotrebom sile i nasilja. To je sama suština islama. Zapadnjaci su obrazovani na način da prihvataju multikulturalnost a to ih sprečava da ljude procenjuju prema religiji koju upražnjavaju a muslimani iskorišćavaju tu političku korektnost. Muslimani 25 puta dnevno (5 x 5) u prvim stihovima molitve proklinju Jevreje i hrišćane. Ne postoji ni radikalni ni militantni ni vehabijski islam, već samo islam. U Siriji nikada nisam čula za radikalni ili militantni islam. Samo za islam. Zapad je izmislio ove termine da bi se ljudi bolje osećali. Nikuda nećete stići zavaravanjem. Pogledajte islamsku doktrinu onakvu kakva ona zaista jeste. Potrebno je da proniknete u svest tih ljudi.Wafa Sultan, Sirijka, odpadnica od islama, danas psihijatar u SAD i politički aktivista. Časopis Time ju je 2006. uvrstio na spisak 100 najuticajnijih ličnosti na planeti. Njena knjiga Bog koji mrzi izazvala je pažnju na Zapadu i donela joj pretnje po život. Donosim jedan odlomak:
Od rađanja islama muslimani svet dele na dva dela - mi i oni - i tako je do danas. Mi smo razumni, miroljubivi i čestiti vernici dok su svi ostali bezumni, izvitopereni i jeretički teroristi. Mi smo žrtve a ostali su ubice. I mada su čitav svet optužili za zaveru da unište i njih i njihovu religiju, Jevreji su ti koji su žrtveni jarci muslimana od prvih dana islama.
Jevrejin mora da je reč koju muslimanska deca najčešće čuju pre svoje desete godine. Ujedno to je i jedna od najtežih reči koju čuju jer u njihovoj mašti sažima vizije ubijanja, izopačenosti, laži i pokvarenosti. Kada se dve osobe svađaju, jedna drugu nazivaju Jevrejinom. Kada musliman želi da izrazi prezir prema nekoj osobi, nazvaće je Jevrejinom. Kada neko nekoga želi da opiše kao ružnog reći će da izgleda kao Jevrejin. Jevreje držimo odgovornim za vojne poraze, ekonomsku zaostalost i tehnološku zavisnost. Verujemo da Jevreji kontrolišu svet, da čitav svet igra kako oni sviraju i da, sledstveno tome, čitav svet želi da nas se reši.
Kada sam u osnovnoj školi učestvovala u pripremama priredbe za Dan nezavisnoti učitelj mi je dodelio ulogu Golde Meir, izraelske premijerke u to vreme. Sugerisao mi je da svoj tekst izgovaram na osoran i prostački način i da se unakaradim šminkom, kako bih bila ubedljivija u ulozi koju mi je dodelio.
Osećala sam se kao da me je pogodio grom. Moja dečja glavica nije mogla da shvati šta se dešava. Osećala sam se lično poniženom učiteljevim uputstvima za glumu, koja su mi bila potpuno neprihvatljiva. Ja treba da glumim Goldu Meir? Osećala sam se poniženom pred razredom njegovim predlogom, i nisam mogla s tim da izađem na kraj. Narednog dana pretvarala sam se da sam bolesna, do te mere da sam uspela čak i da povraćam. Majka mi je dozvolila da ostanem kod kuće ne znajući šta se zapravo dešava, i tako me spasila obaveze koja mi se činila prevelikom za kapacitete jedne devojčice. Čak i danas, kada razmišljam o tome, osetim istu bol kao i onda, i zapitam se - „Kakva je to moralnost, naterati dete da kipi od ozlojeđenosti, dok učitelj nije u stanju da pojmi emotivni pritisak kome dete izlaže, očekujući od njega da ponese teret obaveze za koju je previše mlado da je podnese ili razume? Ozlojeđenost koju sam osetila kao dete nastavljala je da me izjeda, čak i u prvim godinama mog života u Sjedinjenim Državama.
Prve nedelje od mog dolaska u Ameriku muž i ja smo otišli na izlet u Holivud, koji nam je delovao kao mesto sa druge planete, koje nikada nismo ni pomišljali da ćemo posetiti. Svratili smo u jednu prodavnicu cipela gde sam uzela da probam nekoliko pari. Moj muž je zapasio bliskoistočne crte lice prodavca i pitao ga je odakle je.
„Ja sam Jevrejin iz Izraela", odgovorio mu je.
Nisam ni sačekala da obradim odgovor. Ispustila sam cipelu iz ruke i s jednom bosom nogom istrčala iz radnje kao da me jure divlje zveri. Jureći me s cipelom u ruci muž me je sustigao vičući - „Šta se desilo, idiote?"
Odgovorila sam mu, drhteći - „Prodavac je Jevrejin i ti me pitaš šta se desilo?"
Nakon dve godine boravka u Americi, dok me bes još nije napustio, nazvala me je učiteljica mog sina dva dana uoči Božića - „Vafa, mada sam Jevrejka po izboru, svake godine učenicima dam po poklončić za Božić. Znam da ste vi muslimani pa ne bih želela da vas nečim uvredim - imate li nešto protiv da i vašem sinu isto tako poklonim nešto?"
U to vreme nisam imala predstavu šta je mislila pod tim „Jevrejka po izboru" jer nisam mogla ni da zamislim da ljudi mogu izabrati religiju, ali čim sam je čula da kaže „Ja sam Jevrejka" potpuno sam zablokirala i nisam bila u stanju da odgovorim.
Ponavljala sam u sebi - „Učiteljica mog sina je Jevrejka? Kakav baksuzluk!". Počela sam da pratim šta radi ne bih li upecala neku sitnicu koja bi me razljutila i tako mogla da je prijavim školskom odboru i optužim je za diskriminaciju. Ali, ispostavilo se da je učiteljica mog sina, g-đa Sparks, ništa drugo do sam anđeo koji je pomagao mom sinu oštećenog sluha.
I mada je ovakvih iskustava bilo mnogo, odbijala sam da ona promene moje ubeđenje koje sam stekla za 32 godine života u domovini, a zbog kojih sam verovala da su Jevreji kriminalci kojima je stalo jedino do ubijanja i krađe novca. Jednog dana moj muž se vratio kući s posla žaleći se na lošu sreću. Prodao je automobil čoveku koji mu je dao ček na 500 $. Tek pošto je prihvatio ček saznao je da je kupac Jevrejin što znači da je ček verovatno bez pokrića. Ali, ovo nije kraj priče. Sutradan sam otkrila da sam greškom oprala muževljevu košulju sa sve čekom u džepu. Od čeka nije ostalo ništa sem par komadića izgužvanog papira. Moj muž je pozvao kupca i objasnio mu šta se dogodilo. Za manje od sat vremena taj se čovek pojavio na poslu mog muža i dao mu 500$ u gotovini.
Sa majčinim mlekom smo posisali mržnju prema Jevrejima i prema svakome ko ih podržava. Ovu mržnju pravdamo teorijom zavere a svakoga ko se sa nama ne slaže nazivamo cionističkim agentom. Ova teorija zavere muslimane drži u ludačkoj košulji u kojoj je islam utamničio njihove umove.
Muslimani ne oklevaju da svakoga ko istupi s novim idejama ili predlozima za izlazak iz postojeće pat pozicije optuže da je agent međunarodnog cionizma a strah od ove optužbe milione muslimana drži u strahu da preispitaju ono što im je rečeno. S jednim sudijom iz Iraka, čitaocem mojih članaka, svojevremeno sam razmenila nekoliko imejlova. Pošto je odavao utisak slobodoumnog i obrazovnog čoveka koji me je ohrabrivao da nastavim da pišem o islamu, iznenadilo me je kad me je jednom prilikom upozorio da se ne dotičem teme izraelsko-palestinskog sukoba da me ne bi optužili za zaveru sa Jevrejima i cionistima. Zahvalila sam mu se na savetu koji nisam prihvatila i objasnila mu da sam potpuno ubeđena da je razlog sukoba isključivo verski i da mu je koren u netrpeljivosti proroka Muhameda prema Jevrejima.
U jednom od mejlova podsetila sam ga na stih iz Kurana - „Jevreji govore: "Alahova ruka je stisnuta!" Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačaće kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje. Mi smo ubacili među njih neprijateljstvo i mržnju sve do Smaka svijeta. Kad god pokušaju potpaliti ratnu vatru, Alah je ugasi. Oni nastoje na Zemlji smutnju praviti, a Alah ne voli smutljivce". Pitala sam ga - „Da li je to razumno? Šta kažete svom sinu kad mu pročitate ovaj stih? Kako ga možete ubediti da je naš problem sa Jevrejima njihova okupacija Palestine a ne stav islama prema Jevrejima 14 vekova pre nego što je ta okupacija i počela?
Sudija se složio sa mnom ali je nastavio da insistira da se boji da će me optužiti za zaveru sa cionistima i američkim imperijalistima ukoliko po ovom pitanju izrazim svoje mišljenje.
Islamski opšti stav prema Jevrejima pomogao je da muslimani iskonstruišu svoju teoriju zavere i koriste je kao oružje protiv svakoga ko pokuša da dovede u sumnju kredibilitet i moral islamskih učenja. Uz pomoć tog oružja bili su i ostali vrlo uspešni u postizanju svog cilja.
* * * * * * * *
Kada razmišljam o svom detinjstvu i optužbama naših nastavnika i klera na račun Jevreja i hrišćana i uopšte svih nemuslimana kažem sebi - kad bi učeni muslimani uspeli da enormnu količinu mržnje iz udžbenika, kako verskih tako i onih sekularnih, zamene učenjem koje je usredsređeno na ljubav prema drugima bez obzira na njihovu veru, rasu, nacionalnost, pomogli bi da se čitav muslimanski svet izvuče iz zaostalosti, gladi, siromaštva i neznanja. Ta bi mržnja mogla da nas uništi pre nego što uništi naše „neprijatelje". Jer mržnja je kao kiselina, pre spaljuje posudu u kojoj se nalazi nego površinu na koju se prospe.
Kada kritikujem obrazovni sistem većina me muslimana optuži da sam jevrejski plaćenik. Naravno, te me optužbe ni najmanje ne zabrinjavaju jer oni koji ih iznose nisu u stanju da mi se suprotstave argumentovano. Ja ne štitim toliko Jevreje koliko branim same muslimane. Zašto deca širom arapskog sveta moraju da upiju ovu mržnju i najbolje godine života protraće na misli o ubistvu i osveti?
Moje troje dece školu je završilo u Americi. Nijedno se od njih nikada nije vratilo kući iz škole i ispričalo mi da su im učitelji rekli da su muslimani teroristi protiv kojih se treba boriti. Nijedno od njih nije učeno da je hrišćanstvo jedina prava religija i da su svi koji je ne ispovedaju jeretici i neprijatelji. Nijedno od moje dece u školi nije učeno da bog mrzi muslimane.
Uvek se pitam - Kako to da su moja deca, proizvod američkog obrazovanja, izrasla u osobe koje poštuju druge, bez obzira na njihovu religiju, rasu ili poreklo? Zašto je mene pekla vatra mržnje sve do poznih godina i zašto ljude u mojoj domovini još uvek peče ta vatra? Zašto ljudi u mojoj otadžbini ne uče da vole, tako da mogu biti produktivni, efikasni i srećni kao ljudi u zemljama u kojima se propoveda ljubav? Zašto moji zemljaci ne nauče da prihvate ljude koji su drugačije vere, tako da sa drugima mogu da žive u miru i skladu? Nas su učili da druge mrzimo a ta je mržnja više naškodila nama nego bilo kome drugom.
Kada sam u Siriji bila četvrti razred osnovne škole u zemlju je stigla pomoć Ujedinjenih nacija u okviru koje i kamioni sa Nestle mlekom u prahu proizvedenim u Americi. Uslov za ovu pomoć bio je da se besplatno podeli osnovcima. Da nije bilo ovog uslova sirijski zvaničnici bi je, kao i obično, prodali i pare strpali sebi u džepove. Mleko je počelo da se deli đacima, po čaša dnevno svakome, pre završetka nastave. Sećam se da nam je učitelj stalno govorio - „Vidite li šta se ovde dešava? Amerika sirijskoj deci poklanja mleko kako bi svet mislio da je velikodušna, dok izraelskoj deci poklanja tenkove!" Većina nas nije pila to mleko. Prosipali bismo ga u dvorištu.
Danas ne uspevam da nađem objašnjenje za prosipanje američkog mleka sem da je u pitanju bila psihička odbojnost prema Americi kao rezultat trovanja naših dečjih umova. Zašto našoj deci ubrizgavamo taj otrov? To je pitanje s kojim se nosim od kako sam počela da živim u novom društvu. Kada iz sveg glasa vičem - „Prekinite da trujete decu!" - ne činim to samo da bih zaštitila Jevreje i hrišćane. Iznad svega to činim da zaštitim decu svoje otadžbine i sprečim da budu spaljena kiselinom mržnje koja je spržila moju generaciju.
Još uvek se odlično sećam veroučitelja koji nam priča priče o proroku Muhamedu a koje se tiču Jevreja i hrišćana i mogu da se prisetim efekta koje su te anegdote imale na našu svest i mentalno stanje. Priča koja mi se najdublje urezala u sećanje je ona u kojoj grupa sledbenika pita proroka Muhameda kakva je to buka koja dopire iz daljine. On im odgovara - „To su Jevreji u mukama u svojim grobovima" (Sahih Bukhari, 1286).
U jednom drugom haditu Muhamed kaže - „Pojaviće se prevarant s tvrdnjom da je mesija i sedamdeset hiljada Jevreja će ga slediti, svaki opasan mačem. Ali mesija će ga onda uhvatiti, ubiti i poraziti sve Jevreje. Svako drvo i kamen će progovoriti - „O, Alahove sluge, o muslimani, evo ga Jevrejin, dođite i ubijte ga". Jedini izuzetak je tamaris, koje je jedno od jevrejskih drveta i ako se sakriju iza njega ono ih neće odati. Postoje muslimani koji šire priču da Jevreji u Izraelu znaju za ovaj hadit zbog čega su počeli da sade tamarise kako bi imali gde da se sakriju.
Kad god je Muhamed želeo da svoje sledbenike spreči da nešto urade, rekao bi im - „Bog je zbog toga prokleo Jevreje." Na primer, rekao im je - „Bog je Jevreje prokleo zbog toga što grobove proroka koriste kao mesto molitve" (Sahih Muslim, 823). Neki čovek ga je jednom upitao - „O božji proroče, imam robinju s kojom želim da radim ono što muškarci rade ali, iz straha da ne zatrudni, ejakuliram van njenog tela. Čuo sam da je ejakulacija van ženinog tela ravna ubistvu fetusa. Je li to tačno?"
Prema haditu prorok je odgovorio - „Nek Bog prokune Jevreje jer su to oni rekli! Ne obraćaj pažnju na njih, i ejakuliraj gde hoćeš. Ako bog želi da ona zatrudni nećeš moći da ejakuliraš van njenog tela".
Ako je obrazovanje odgovorno za oblikovanje ljudskog uma, onda je um proizvod obrazovanja. Kakav um mogu proizvesti ovakva učenja?
Nije li musliman proizvod svog obrazovanja?
pogledati i: