Iz raznoraznih razloga, stvorila se potreba da nakon otprilike godinu dana, putujem u Zagreb. Tokom poslednje tri godine, dosta vremena sam boravio u Hrvatskoj radeći na filmu koji je konačno priveden kraju i sada je bilo neophodno da kao scenarista, asistent režije, pa čak i glumac, odgledam završnu verziju po ko zna koji put premontiranog filma. Bilo kako bilo, film je završen. I baš kada je završen, nekome je palo na pamet da ukine vize, problem koji nas je proždirao tokom tri godine muka. Rešio sam da idem kolima na put i pripremio svu moguću dokumentaciju (međunarodnu vozačku dozvolu, zeleni karton, nalepnicu SCG itd.). Eh, sve je izgledalo jednostavno, dok se nije desio taj Kranj. “Slovenija je ključ Jugoslavije”, davno je rekao Grol. Tako nekako i jeste, Slovenci su ključ, Hrvati su dali bravara, a mi bravu. Samo što to Grol nije tada to mogao ni da sanja. I, pobiše se ljudi, ni pet ni šest, nego baš na vaterpolo utakmici i stvoriše pogodnu atmosferu da mi svi pre puta ukažu na moguće neprijatnosti tokom puta i boravka u Zagrebu.
Ustao sam rano u jutro i krenuo put granice. Iskustveno sam znao da će se auto-put prazniti sve više i više kako se budem približavao međi, koja je, strašno mi je i da pomislim, na svega sat vremena vožnje od Beograda. Dum i granica. Sa naše strane prema Hrvatskoj nema žive duše, a sa suprotne dugačka kolona vozila. Pitam ženu, hm, devojku carinika što je ovolika gužva, a ona mi odgovara da su to Turci, gastarbajteri, koji su krenuli u velikim količinama da se kotrljaju poluotključanim balkanskim zemljama. Na Hrvatskoj granici, policajac spava. Malo mu je zabačena glava u nazad, usta su mu blago otvorena, sedi u kućici i sanja. Stajem ispred kućice, gasim motor, nakašljavam se i ništa. Dosadno je sada kad nema viza, pitanja i podpitanja. Gde idete, zašto idete, koliko ostajete itd. Sve je to prošlost. Podižem ručnu kočnicu i famozno krrrrrrrk iz moje Škode budi uspavanog lepotana, koji samo odmahnu rukom da idem dalje (malo me je podsetilo na to, kao da me šalje tamo gde sam proslavio nulti rođendan). Carinik, na sledećem šalteru je samo pitao čuveno pitanje: Imate li šta da prijavite? Na moje ne, istim pokretom je odmahnuo rukom i još dodao: “Sretan put.” U kontra pravcu su se tiskali Turci u kolima sa austrijskim registracijama.
Put kroz Hrvatsku je fenomenalan i u isto vreme jako dosadan. Ravno brate i prilično prazno. Ograničenje sto trideset na sat. Na naplatnoj rampi sam ugledao tablu, na kojoj su pisale cene drumarine (cestarine). Neko bi rekao putarine. Svejedno, greškom sam na tabli video pogrešnu cenu i zaključio da mi kune koje su mi od prošlog puta ostale, nisu dovoljne. Dobro, moraću negde da promenim ujedinjenu evropsku (europejsku) valutu u jednu od razjedinjenih valuta našeg nekadašnjeg jedinstvenog sefa, odavno već obijenog. Svojevremeno su mi rekli da ako stajem negde, to ne mora baš da bude na potezu Okučani, Jasenovac, Gradiška, Novska. I ja, kao za inat skrenuh negde kod Novske. Motel, parkiralište i na njemu autobus sa ekskurzijom. Deca ispred autobusa zgranuto gledaju moje BG tablice, a nastavnik čak pokazuje prstom za mnom. Izgledalo je kao da im pedagoški govori: “Eto deco, to vam je automobil iz Beograda.” U motelu krcato ljudima koji piju kafu ili kavu, u zavisnosti da li su Turci ili Hrvati. Na recepciji pospana žena ne reaguje na mene sve dok se nisam opustio i prestao da govorim u infinitivima. Dobro, i meni je jutro i nisam popio kafu. Mogu i ja da pogrešim bre. Za to “bre” kažu ljudi u Hrvatskoj, da je reč koja nas najviše odaje. Kao što bi nekog Hrvata, u Beogradu odalo ono “Bok” ili “Kaj”. Ali, najneverovatnije mi je da nas odaje i pozdravljanje sa “Ćao”. Ono je u redu na rastajanju ali na sastajanju nikako. I tako, promenih valutu u drugu valutu i nastavih put Zagreba, dosadnim putem, kršeći ograničenje brzine. Slušao sam CD Bob Marlija, pesmu Exodus, kada mi zakrča želudac. Srećom imao sam neke grisine sa susamom, gle, turskog porekla.
U Zagreb sam stigao baš kada je inače neverovatna gužva u saobraćaju. Čudno, ovog puta su ulice bile potpuno prazne. Kasnije sam saznao da je bio praznik, Tijelovo, za koji skoro niko nije znao kakav je praznik. Ispostavilo se da je to dan kada se slavi Isusovo tijelo i krv. Kola sam parkirao u dvorištu kod prijatelja, inače režisera filma na kom sam radio, i uz dosta viskija, na prazan stomak, sažeo godinu dana neviđanja u par sati.
Kasnije smo se našli sa kostimografom i otišli u Jadran film da odgledamo projekciju našeg čeda. Tamo nas je čekao kompozitor i dizajner zvuka, pomalo ushićen i dva klinca koji su sa njim radili. Klinci su me čudno gledali i nakon projekcije odahnuli kada su čuli da sam se veoma pohvalno izjasnio o njihovom radu. Valjda je to taj respektabilni odnos prema strancu ili je to možda bilo samo zato što dolazim iz zemlje prvaka Evrope u vaterpolu. Ne znam.
U svakom slučaju, svi prijatelji koje sam sretao su bili srdačni i svi su me ljubili na susretu, a zagrljaj dobrodošlice se završavao uvek nekim malim grčom. Tek posle sam shvatio, da situacija sa ljubljenjem izgleda ovako: Zagrljaj, poljubac u jedan obraz, poljubac u drugi obraz i onda ja navalim i treći put ljubim obraz. Ih bre. I sve to na javnim mestima. Oni lepo ljube dva puta, a ja manijak, navalio pa hoću tri. I to baš na Tijelovo.
Nakon bezbroj veoma srdačnih susreta, režiser je odlučio da ćemo konačno otići u restoran i to japanski. Čitam na ulazu naziv restorana “Takenoko” i pitam se zašto usred Zagreba idem u japanski restoran? Sećam se da su me tako na mom prvom posleratnom dolasku u Zagreb vodili u kineski restoran. Tada je stolu prišla kineskinja i pitala: “A kaj bi ste pojeli?” Strašno. Čitao sam mahnito jelovnik, očekujući da ću naći štrukle na kantonski način. Tada kineski, sada japanski restoran. Nema šta, Zagreb je postao svet (svjet). Eh dobro, sutradan se čovek iskupio jer smo išli u odličan riblji restoran “Karnaka”. Kamenice i marinirane srdele za predjelo, uz neverovatnu rakiju od mirte, a za glavno jelo list, orada, uz blitvu i salatu od rukole, pa sve sa sivim pinotom. Kakav svet (svjet), kakvi orijentalni restorani? Zna se “kaj” bih ja “bre” pojeo.
I tako, tri dana boravka u Zagrebu. Sedenje i razgovor sa prijateljima, smeh, dogovori za Pulski festival, ogovaranja, vicevi, sve nekako normalno. Jedino što sam prvi put osetio da na javnim mestima itekako ljudi reaguju na moju ublaženu ekavicu, sada sa spoznajom da nema viza, da je zaista moguće da sam iz Srbije i da će to biti sve više moguće. U jednom kafiću je za susednim stolom sedeo neki oficir vojne policije, verovatno veteran rata i fiksirao me svojim ledenim pogledom. Onda je nekog zvao na mobilni (mobitel) i valjda se informisao “kaj” da radi. Nije mu bilo lako. Pogotovo, što se kafić zove “Kralj Krešimir”, a nekada se zvao “Palić” i to ime je ostalo uvreženo, pa svi to mesto još uvek tako i zovu.
U Zagrebu, subotom oko podneva, svi se sjure u grad i sede po kafićima, pijuckaju piće i pričaju. Tako smo i mi sedeli u kafiću Čarli, nekada poznatog fudbalera Dinama, Čarlija Brauna. Imaju odlično točeno pivo i uz to pivo se skupila dobra ekipa (škvadra), uglavnom filmadžijska. Bio je i jedan poznati glumac iz Slovenije koji kada me je upoznao, okrenuo se prema ostalima (svima iz Hrvatske) i rekao: “Pa vi ni film ne možete da uradite bez nas gastarbajtera.”
Pa da. Mi sad i jesmo u funkciji gastarbajtera i sve mi se čini da gorak ukus u ustima svih nas leži u spoznaji da će oni drugi otrkriti one treće, a oni treći prve. Hrvati će biti otkriveni kako igraju šah po svojoj zastavi, mene će otkriti kako i ne znam koja mi je zastava, a Slovenci će uzalud tražiti ključ koji su nemarom davno izgubili. Nije ovo nostalgija, nego mi je smešno da se Turci, koji su držali Srbiju pet vekova u ropstvu, voze kolima austrijske registracije, zemlje koja je držala Sloveniju i Hrvatsku dovoljno dugo u ropstvu, i da se tako voze kroz razvaline njihovih bivših imperija, sve grickajući štapiće i hraneći se po orijentalnim restoranima pokazujući da su svet (svjet) koji funkcioniše pomoću nekakvog ključa, možda baš onog koga su Slovenci zagubili.
Kranj, Slovenija, 2003. Podsetnik!!! LINK LINK LINK
Tekst je pisan i objavljen po narudžbini jednog nedeljnog časopisa, te 2003. godine.