Gost autor| Literatura

Shalom Aleichem (2)

vladimir petrovic RSS / 14.12.2012. u 14:36

         U Pilicu je živeo neki učitelj tako snažne mašte da je, dok čita molitve prekriven šalom i molitvenim  kaiševima, bio u stanju da zamisli kako ima snošaj i doživljava ejakulaciju. Bogohulna sekta je to smatrala tako velikim podvigom da ga je izabrala za svog glavara (I. B. Singer: Rob)

Zovem se Isak. Jevrejin sam, naravno. Poreklom iz Poljske, emigrirao sam u SAD uoči Drugog svetskog rata. Dobitnik sam Nobelove nagrade za književnost, jer kažu da sam, kao pisac,  „mag poetske reči, pripovedač maštovitog nerva, tanani slikar drevnih jevrejskih običaja, mitova i legendi, hroničar gorke sudbine svog naroda".

Mada nisam od pisaca koji se često eksponiraju u javnosti kako bi objašnjavali sebe i svoja dela, smatram za potrebno da ovom prilikom govorim o jednoj dimenziji mog života - mom odnosu prema ženama i porodu.  Verujem da to može pomoći čitaocima da bolje razumeju moje stvaralaštvo, jer se moj život svakako odražavao i na (neka) moja dela.

Svoj život posvetio sam književnosti, ali me nije interesovala samo književnost. Tako sam u svom autobiografskom štivu Izgubljen u Americi zapisao: „U najvećem delu mog života za mene postoje samo dve istinske strasti - žene i književnost. Njihov sam rob".

Eh, te žene!

1. Volim žene

Od kako sam se zamomčio, dešavalo mi se da se istovremeno zaljubim u više devojaka, odnosno žena.  Primećivao sam ponekad da me vezivanje s mnogo žena preobražava u čoveka koji živi na minut, koji se sasvim prepušta impulsima, inspiraciji. Pravio sam planove, ali je sve ostajalo otvoreno. Govorio sam o ljubavi, ali nisam polagao računa šta time mislim, a  ni šta druga strana pod tim razume.

Bio sam svestan da posedujem određeni magnetizam kojem se nijedna žena nije mogla odupreti, i to sam obilno koristio. Pritom, budući pretežno mršav, bled i nemarno odeven, nisam bio nekakav Don Žuan, bilo je lepših i pametnijih muškaraca od mene, koji, za razliku od mene, nisu imali sreće sa ženama. Njihov problem!

Rano sam uvideo da je između jednog muškarca i jedne žene sve moguće. Uočavao sam zaista najčudnije i najneverovatnije stvari koje su se događale čak i među onim priprostim parovima koji su dolazili u sudnicu moga oca-rabina da se venčaju, razvedu ili izglade svađu. Ljubav se preko noći pretvara u mržnju. Mržnja se, opet, razbuktava u ljubav. Snažna odanost ponekad ide pod ruku sa besramnom prevarom. Često čujem kako kritičari upotrebljavaju takve reči kao što su „neverovatan" i „nerealističan", mada znam da se mnoge stvari, koje se nekima čine nemogućim, događaju svakodnevno.

Često  sam išao, naravno, sa udatim Jevrejkama iako sam znao da dobri Jevreji smatraju „da je žena preljubnica - nečista, kako za muža tako i za ljubavnika". Nije mi to smetalo, daleko od toga. A kako mi nije bilo posebno stalo baš do košer-ljubavnica, upuštao sam se olako i u avanture  sa šiksama (inoverkama).

Tako mi se dešavalo da istovremeno imam „harem lepotica". Mada sam u prvoj polovini života dugo živeo na ivici siromaštva, uspevao sam da održavam paralelne ljubavne veze, te da iznajmljujem više soba, za svaku ljubavnicu po jednu. Vodio sam ljubav na nekoliko frontova. Svaka je ljubav počinjala neobavezno i svaka je ubrzo postajala ozbiljna, odvodeći me u beskrajne prevare i komplikacije. Krao sam ljubav, ali uvek bio bih uhvaćen na delu, upetljan u sopstvene laži. Neprestano sam morao da se branim, da dajem svečane zakletve i obećanja koja nisam mogao održati. Moje žrtve su me proklinjale najpogrdnijim rečima, ali moje izdaje ih očigledno nisu dovoljno odbijale da bi me napustile.

A moj rani život nije bio lak. Kako potičem iz rabinske porodice, očekivalo se od mene da nastavim tradiciju, ali ja to nisam hteo. Mada sam se osećao Jevrejinom „do srži", vidno sam odudarao od stereotipne slike Jevrejina, jer nisam hteo hodati utabanim stazama. Čitao sam Svete knjige, ali sam sumnjao u postojanje Boga. Ipak, ponekad sam shvatao da nisam mogao živeti ni bez Boga ni sa njim. Verovao sam u neke kosmičke sile koje upravljaju nama. Na mnoga pitanja nisam imao odgovora. Poricao sam, dakle, postajanje Proviđenja, ali ipak očekivao sam njegove naloge. Nasledio sam ovaj oblik fatalizma (iako ne i vere) od oba svoja roditelja. Nisam bio zadovoljan sobom, sumnjao sam u sebe i svoju budućnost, a moja jedina uteha  bila je da, ako dođe do onog najgoreg, uvek mogu - izvršiti samoubistvo. To su bila smutna vremena; naročito me je izluđivala pomisao da treba da idem u vojsku  (bilo je to vreme rađanja nacizma u susednoj Nemačkoj). Jedino mi je sa ženama išlo lako: one su mi se udvarale zato što ih je privlačila moja ranjivost, razumevanje, radoznalost.

Neke od mojih ljubavnica priznavale su da imaju i lezbijskih sklonosti, što mi nije smetalo. Išao sam i sa ženama čiji su muževi  to znali, neki su im čak obezbeđivali ljubavnike. A često sam bio i sa ženama čija politička i ideološka mišljenja nisam delio. Sa njima sam mogao da raspravljam i da rušim njihove „nade u bolji svet", kako se to tada govorilo. Za njih sam bivao cinik, ali ne i „šleml" (nedotupavko).

Održavao sam dobre veze sa svojim bišim ljubavnicama, koje su se u međuvremenu poudavale i postale košer-supruge, to će reći ispravne žene, majke sitne dece; pri susretima setno su me pogledale, smešeći mi se, podsećajući se na stare lepe dane.

2. Volim  žene, ali ne i porod

Rano sam počeo smatrati, valjda baveći se Spinozom i Maltusom, da je potreban „nadzor nad seksom u najširem smislu reči", što bi trebalo da znači „više seksa - a manje dece". Činilo mi se da je spavaća soba ključ svih društvenih i osobnih problema, odnosno da se svi problemi mogu rešiti kontrolom rađanja. (More sex and fewer children. The bedroom is the key to all social and individual problems).

Neki se nisu slagali sa mnom, ukazujući mi da ne smem tako misliti „u vreme kada Jevrejima - preti uništenje". Govorio sam sebi da neće Jevreji, a ni ljudski rod u celini, izumreti ako ja ne budem imao decu. A ako se ikada budem odlučio na to, tešio sam se, sigurno neću napraviti grešku pa da imam više od jednog deteta.

Jedno vreme, hodajući sa jednom ženom zadojenom komunističkim idejama, govorio sam sebi da nikako ne bih voleo da se oženim baš sa - takvom. Međutim, sile koje upravljaju svetom uvek uspevaju da ostvare svoje. Tako je baš ta moja  ljubavnica zatrudnela, pa sam se našao u nebranom grožđu. Ni u snu nisam želeo brak sa njom, a još manje da budem otac. Ipak, pod pritiscima, morao sam je oženiti, iako sam znao da neću biti srećan s njom u braku. Uskoro je rodila sinčića.

U nastupu iskrenosti, ona je priznavala: „Istina, on i nije želeo dete, to je bila moja ideja, moja namera. On je imao jednu veliku želju - da bude slobodan - i postepeno je došao do zaključka da život nije ništa drugo nego ropstvo, a da je smrt sloboda. To je u izvesnom smislu tačno, ali kada sloboda dođe, onaj ko je slobodan ne zna da je slobodan (ponekad na kraju izvrši samoubistvo)". Tačno je da sam verovao da je samoubistvo najveća potvrda čovekove slobode, da mi je tokom života ponekad to bilo na pameti, ali  se nisam ubio, već sam doživeo duboku starost i umro prirodnom smrću.

Kako je ta moja supruga bila zaluđena komunističkim idejama, morala se kriti od policije. Bilo je to u vreme bujanja nacizma u susednoj Nemačkoj, odnosno uoči nemačke invazije Poljske i holokausta. U takvoj situaciji, odlučio sam da ostavim ženu i sinčića (kao i majku, brata i sestru, i mnogobrojne ljubavnice u Varšavi) i - odem u Ameriku.

Prve godine mog boravka u Njujorku bile su vrlo teške.  Ni engleski nisam znao. Imao sam tamo starijeg brata koji mi je mnogo pomagao, ali meni nije odgovaralo da mi bilo ko pomaže, pa sam jedva preživljavao. Međutim, i tamo sam nastavio da se stalno viđam sa ženama.  I dalje nisam verovao u instituciju braka, ali mi je sve teže postajalo podnošenje momačke usamljenosti. Shvatio sam da mladi čovek mojih godina ne sme postati pustinjak, da ga to može odvesti u ludilo. Postao sam zagonetka čak i samom sebi. Idući od žene do žene činio sam stvari kojih sam se stideo. A onda se (ipak) dogodilo da sam se venčao sa Almom Vaserman, nemačkom Jevrejkom-izbeglicom, iako sam u Poljskoj imao ženu i dete. Naravno, činjenica da sam se oženio sa njom nije promenila moje navike - i dalje sam se potajno viđao sa drugim ženama. Ako muškarac vara jednu ženu, prevariće i svaku drugu. I dalje sam sumnjao da mogu biti srećan s bilo kom. Sav taj bračni posao nije bio za mene. Ipak, sa Almom sam ostao do kraja života. Srećom, nismo imali dece.

3. Neke moje knjige

Neki protagonisti mojih knjiga liče, naravno, na mene samoga. Ili ja na njih. To je kao ono kada neki kažu da je Bog stvorio čoveka po svom obličju (bogoliki čovek), dok drugi tvrde da je čovek stvorio Boga po svom obličju (čovekoliki Bog). Floberovski rečeno, moji junaci - to sam ja. Tu naročito mislim na Asu Hešela (Porodica Moskat) i Hermana Brodera (Neprijatelji, ljubavna priča), ali  donekle i na Jašu Mazura  (Mađioničar iz Lublina).

Asa Hešel i Herman Broder su školovani ljudi i okupirani su s  problemima čovekovog bitisanja i vere. Dobri su poznavaoci Tore, ali se smatraju otpadnicima. S druge strane, dobri su poznavaoci Šopenhauera, pa i Vajningera (Weininger), mada im to nije smetalo da idu od žene do žene.  Iako su bili protivnici braka, usled sticaja okolnosti, ženili su se, i dobijali decu koju nisu želeli, što ih je mučilo.

Tako se supruga Ase Hešela žali: „Mislila sam da će s vremenom želeti dete, kao svi normalni ljudi, ali me upozorio da će, ako zatrudnim, pobeći i da neću nikad čuti za njega. A to sam poverovala jer nema uopšte osećaja odgovornosti. Dogodilo se da sam dva puta zanela - oba puta njegovom krivnjom, a on me naterao da pobacim i ugrozim svoj život...  A opet, nekad kaže  da ne želi dete iz straha da ne bude muško. To je samo jedan primer njegove ludosti... Natrpao se idejama iz jedne knjige nekog bečkog  filozofa koji mrzi žene, ludaka - Jevrejina koji se pokrstio i u dvadeset i trećoj počinio -  samoubistvo... ".

A njegova ljubavnica Hadasa, u svom Dnevniku piše: „Kad Asi Hešelu kažem da bismo mogli imati dete, on pobesni. Neće, kaže, rađati nove naraštaje. Što se njega tiče, čovečanstvo može izumreti. Ne shvatam zašto je tako pesimističan. Osobito ga plaši pomisao da bi dobio kćerku. Jamačno je to posledica proučavanja Talmuda, premda je ded poznavao Talmud a voleo je svoje unuke. Kako može voleti mene, ako tako misli o ženama? Kad tako govori, moram zaplakati. Priznaje samo telesnu strast".

Herman, koji je najintelektualniji i  koji je uspeo da pobegne iz Poljske u Ameriku, u jednom trenutku biva oženjen istovremeno sa - trima ženama. Njegova prva supruga i dva deteta stradali su u holokaustu. On se ženi (građanski obred) sa Jadvigom, poljskom sluškinjom njegovih roditelja, iz zahvalnosti što je brinula o njemu tri godine dok se krio na tavanu. Nju vodi sa sobom u Ameriku. A u Njujorku sreće ljubav svog života, Mašu,  koja ga tera da se oženi njome, pa se s njom nevoljko venčava u sinagogi. A onda se javlja Tamara, njegova prva supruga za koju je bio verovao da je nastradala (izbegla je smrt u Poljskoj, dok su deca stradala), te došla u Ameriku u potrazi za mužem. U takvoj situaciji Herman je zbunjen (njegov sav život se zasniva na neprestanim lažima, mada voli sve tri žene sa kojima je, svaku na svoj način), pa misli na samoubistvo. A kada se Maša iznenadno ubija i  njegova prva supruga Tamara se zbliži sa njegovom poljskom suprugom, koja očekuje dete, on beži u nepoznato, tako da će Tamara, koja se dobro snašla u Americi, voditi računa o Jadvigi i detetu koje se rađa, a koji će nositi ime Maša. Tako Hermana više neće biti, ali tri žene ostaju skupa, s tim što je Maša simbolički prisutna preko Jadvigine kćerke Maše.

Lukavi mađioničar iz Lublina, u istoimenom romanu, oženjen je nerotkinjom. Međutim, istovremeno je okružen sa četiri ili pet žena, osećajući svoj nezajažljiv apetit za svaku od njih. Uživao je u svojim petljancijama, osećajući pritom neko perverzno zadovoljstvo u tome, kao da je njegov život zanimljiva priča i u svakoj situacija postaje sve uzbudljivija i uzbudljivija, tako da čitalac s nestrpljenjem očekuje da okrene sledeću stranu i vidi šta će se dalje događati.

4. Ne stidim se

Smatrao sam da se seks, kao i umetnost, ne može raditi po narudžbini. Pisao sam u Izgubljenom u Americi da, za razliku od drugih delova tela, penis ima autonomiju da funkcioniše (ili ne funkcioniše) u skladu sa svojim etičkim i estetičkim dopadanjima i nedopadanjima. Kabalisti su ovaj organ nazivali „pečatom svetog saveza". Nosio je ime jesod (yesod), isto kao jedna od deset sfera božanske emanacije.

Naravno, bilo je onih kojima je smetao moj odnos prema ženama i deci u mojim knjigama. Neki kritičari su govorili „da sam Jevrejin pametne glave, ali bez srca". Drugi, ne osporavajući moje pripovedačke sposobnosti, negodovali su što nisam sledio put jidiš klasika, već se preko svake mere okrenuo seksu, pokazujući odsustvo interesovanja za socijalne probleme.

Bunile su se i feministkinje. Potrzale su rečenice iz mojih knjiga koje im se nisu sviđale: Ljubav se gradi na magiji, na hipnozi; suviše ljubavi ne valja, obmota se oko čoveka kao zmija; on žudi za ženama i mrzi ih, kao što pijanac mrzi rakiju; žena koja nikada nije nosila niti rodila, zauvek će se osećati kao devica; žene su žene, svejedno u Pjasku ili Parizu; svaka je pauk, itd.). Smetalo im je i što su moji likovi često ženskaroši, odnosno lovci na suknje ("skirt-chasers" of the first order) prvenstveno radi zadovoljenja svojih telesnih strasti.

Na primedbe „da sam se preko svake mere okrenuo seksu", odgovaram  da ja nisam pisac knjiga o seksu.  Daleko od toga. Ipak, ja se ne stidim što ima mnogo ljubavi i preljube, odnosno seksa, u mojim knjigama. Biblija i Talmud su puni priča o seksu. Ako ti sveci nisu bili postiđeni da govore o tome, zašto bih bio postiđen ja koji nisam svetac. Ne shvatam zašto ne bih pisao o seksu. Da seksa nema, ne bi ni nas ovde danas bilo. Svi smo mi proizišli iz seksualnih radnji. Ne možemo pisati o ljudskom biću a da ne pišemo o seksu. Ne smemo ga smatrati smešnim i ružnim. (Usput, mislim da je Henri Miler zasluživao Nobelovu nagradu, boreći se protiv cenzure i za slobodu literature). Seks, odnosno sensualnost je „jedan od najvećih zadovoljstava; ako nam to nedostaje, nedostaje nam glavna stvar". Za mene pisac koji ne piše o seksu nije pisac. Oni pisci koji neće da pišu o seksu neka pišu o - ekonomskim temama. A onaj ko piše o ljudskim bićima mora imati veliki osećaj za seks, mora da ceni čovekovo zadovoljstvo. Ima tako malo zadovoljstava u životu, da je grehota izbegavati izvor najvećeg zadovoljstva - što je seks.

Moji junaci često se hrabro ponašaju, ali znaju i za krivnju. Tako Mađioničar iz Lublina na jednom mestu  kaže: „Moraću da platim za svoj lažni život", iako je on  dobar čovek i njegov život veoma ispunjen. Osećaj krivice, stoga, stalno prati moje junake.

A da li sam ja lično bio srećan čovek? Hm. U retkim trenucima kada mi se događalo nešto izuzetno  lepo i kada bih ostao sam, postavljao sam sebi jedno isto pitanje: jesi li sada srećan ili, bar, zadovoljan? Ali, odgovor je uvek bio - ne! Da bi mogao da bude srećan, čovek bi morao biti potpuno ravnodušna zver.

5. Izgubljeni sin

Neki su se pitali kako sam mogao, kao otac, iskazivati tako malo zanimanja za svoga sina?

O mom sinu Dovidu, koji je ostao sa majkom u Varšavi kada sam ja pobegao u Ameriku, nisam ništa znao, niti sam se interesovao. Kasnije sam saznao da je moja supruga sa njim najpre prebegla u Rusuju, a zatim prešla u Izrael.

Moj sin je tamo rastao, u nekom kibucu, pod imenom Israel Zamir. Za njega nisam znao sve dok on jednog dana, kada je imao dvadesetak godina, nije došao u Njujork da me potraži. Njemu je to bilo važno. O tome je i napisao knjigu  Put ka mom ocu, Isaku Baševisu Singeru (Journey To My Father, Isaac Bashevis Singer).

Kažu da ja u toj knjizi nisam predstavljen baš na laskav način, da mi je Dovidov dolazak bio pao nekako kao teret,  događaj koji me privremeno odvaja od mog književnog rada. Zabeleženo je i da sam bio ravnodušan kada mi je sin pokazao zbirku svojih sopstvenih priča, te da sam mu rekao „da se mane sopstvenog pisanja, već  da se posveti prevođenju mojih knjiga na hebrejski, čime će učiniti veću zaslugu i sebi i meni(tačno je da je on preveo na hebrejski najveći broj mojih knjiga). Međutim, prilikom sledećih Dovidovih poseta Njujorku, a i mojih poseta Izraelu, naši odnosi su donekle popravljeni, tako da je Dovid izlazio u javnost sa saopštenjem  - da se među nama stvorilo „duboko prijateljstvo".

Eto. Na kraju mogu reći da je u pravu bio Džordž Orvel (George Orwell) kada je rekao da „Autobiografija koja ne govori ništa loše o autoru nikako ne može valjati".

Shalom, yelodim

Atačmenti



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 14:40 14.12.2012

Veličanstveni Singer

Bez preterivanja, Isaka B. Singera smatram jednim od najboljih dobitnika Nobelove nagrade u drugoj polovini prošlog veka.

U mnogim njegovim delima do izražaja dolazi njegova sklonost ka mistici, jevrejskom folkoru, groteski i erotici. Mada uglavnom piše o Jevrejima, pridržavajući se pritom, u opisima, prilično strogo njihovih običaja i predanja, on (uspešno) postiže da taj jevrejski svet bude blizak svim čitaocima, odnosno i onima koji nisu Jevreji.

Među njegovim brojnim likovima ima pravednika i fanatika, poštenjačina i prevaranata, a često i plemenitih - ludaka. Oni su uglavnom podložni jakim strastima. Međutim, oni su najčešće tragične ličnosti, njihove želje su sputane, njihova stremljenja su nedostižna, tako da uglavnom ostaju bez nade.

S druge strane, Singer majstorski opisuje realni svet isprepletan sa utvarama, demonima (dibuk je lepa reč iz jidiša za đavola), vukodlacima, vilama, itd.

A njegove velike pripovedačke sposobnosti da živopisno govori o legendama i bajkama, odnosno o svetu nadprirodnih bića, učinile su da piše knjige za decu i mlade, koje se i danas rado čitaju.

Kao što se zna, Singer je pisao pretežno na - jidišu (yiddish). Rekao je: Jedan od razloga zašto najviše volim da pišem na jidišu, jeziku srednjoevropskih Jevreja koji se može smatrati mrtvim, jeste taj što ja volim da pišem priče o duhovima, a ništa bolje ne priliči duhovima no - mrtav jezik.

Singera su mnogi optuživali da je u stvarnosti - teška osoba (o tome govori i Eli Vizel /Elie Wiesel/ u svom delu "All Rivers Run to the Sea". Međutim, on piše živo, pronicljivo, ironično, misaono i toplo. Pritom, njega prvenstveno zanima sudbina pojedinca, njegova stradanja i iskupljenja.

A kada opisuje svoje likove koji uviđaju kako je velika božja nemilostivnost i nepravednost, osećajući da ih je Bog izdao, da ili ne postoji ili, ako postoji, onda nije milostiv Bog iz knjiga, već neki svemoćni sadista koji se okomio i na svoj, navodno, “izabran narod”, te pokušavaju da se obračunaju s takvim Bogom i izmire u sebi potrebu za verovanjem i odbacivanjem vere, Singer prenosi svoje stavove.

Verovao je da je shvatanje o „izabranom narodu“ nanelo Jevrejima mnogo zla... da je Mojsije bio ličnost, nije bio anđeo (on je bio naredio da se ubijaju Hanaanci, Hetiti i Amorejci), te da je jevrejsko očekivanje dolaska Mesije - samozavaravanje. Tako je svoju sagu Porodica Moskat završio rečima da je očekivanje Mesije u stvari - odlazak u smrt. (Smrt je Mesija. To je prava istina).

A opet, Singer nije bio potpuni pesimista, pri pisanju se držao devize: “Kao prvo, sve je moguće”.

Da pomenem i to da je Singer bio vegetarijanac. Često je izgovarao već poznatu rečenicu „Ono što su nacisti činili Jevrejima – čovek čini životinjama“. Pitao se, dodajući, kako je moguće koristiti živinu da bi se iskupili gresi ljudskog bića? Zašto Bog, pun saosećanja, prihvata takvu žrtvu? Zašto uopšte ubijati piliće, telad, jagnjad i druge životinje - da bi se podizali ljudi?



Singerova dela prevedena su i na srpski, pa preporučujem Porodicu Moskat, Neprijatelje – ljubavnu priču, Roba, Mađioničara iz Lublina, Sotonu u Goraju, Gimpela ludu i njegove druge priče i novele. (Usput, među njegovim dobrim prevodiocima na srpski pomenuo bih Jelenu Stakić, Andriju Grosbergera i Davida Albaharija).

Da dodam samo još i ovo: Singera, koji je pisao na jidišu, čitaocima na Zapadu “otkrio” je Sol Belou (Saul Bellow) tako što je sa jidiša na engleski preveo priču Gimpel luda (Saul Bellow’s brilliant translation of „Gimpel the Fool“ was Singer’s passport to fame). Bio je opčinjen tom Singerovom pričom i prevodeći je na engleski učinio da se ona sa engleskog dalje prevodi na druge jezike.

(Sol Belou je još jedan iz plejade izvrsnih jevrejskih pisaca engleskog govornog područja koga, takođe, rado čitam).
docsumann docsumann 14:55 14.12.2012

Re: Veličanstveni Singer

Zašto uopšte ubijati piliće, telad, jagnjad - da bi se podizali ljudi?



Jelica Greganović Jelica Greganović 17:05 14.12.2012

Re: Veličanstveni Singer

Volem Singera.
draft.dodger draft.dodger 14:56 14.12.2012

Omiljena...

apacherosepeacock apacherosepeacock 16:08 14.12.2012

Re: Najdraza...

Moja najdraza Singerova je The Manor (Zamak), likovi majstorski obradjeni i zivopisni, samo sto se nisu kretali oko mene dok sam citala. Zahvaljujuci Singeru procitala sam i jevrejsku mitologiju i Talmud (a zamalo i jidis ne progovorih, mada mi je hebrejski najlepsi:)

U liku Ezriela Babada progovara Singerov stav o ljudima i njihovom odnosu prema zivotinjama kao i stav o praznoverju i nauci i njenim ogranicenjima da odgovori na pitanja radoznalog coveka.
draft.dodger draft.dodger 16:21 14.12.2012

Re: Najdraza...

Kad smo kod jidiša...

vladimir petrovic vladimir petrovic 16:47 14.12.2012

Jidiš

draft.dodger
... Kad smo kod jidiša...


Ja znam za jednu izreku na jidišu:

sh’ver tsu zayn a Yid (Teško je biti Jevrejin)



vladimir petrovic vladimir petrovic 17:14 14.12.2012

Yentl

Po Singerovoj priči Yentl Barbra Streisand je snimila istoimeni film, igrajući glavnu ulogu.




Bojana Maljević Bojana Maljević 04:22 15.12.2012

true

„Autobiografija koja ne govori ništa loše o autoru nikako ne može valjati".


Milan Novković Milan Novković 10:45 15.12.2012

false ...

Bojana Maljević
„Autobiografija koja ne govori ništa loše o autoru nikako ne može valjati".



... po skoro tautološkoj liniji, aksiomatskoj: bolje je bolje od lošeg

Naravno, neko bi mogao reći da je loše u malim količinama ko "začin", ali to bi onda isto tako pogrešno impliciralo da je dobro bez ukusa, bljutavo.

Fascinacija lošim je površno bežanje od apatije u praktikovanju kreativnosti, instant zadovoljstvo relativno prizemne vrednosti, ako ne negativne.

E sad, ovo je moja "instant teorija" I moja "hronična" praksa je prosta - što više samurajskih mačeva i Brus Lijeva u filmu to bolje, npr

Samo film je fikcija koju konzumiramo na kašićicu, dok Vladimir "isčitava" fikciju i quotes u vrlo ozbiljnom maniru

Sve u svemu, ja mislim da nema pravila, pravila su ionako previše blizu principijelnosti kojoj je inflacija pobegla kontroli, da bi ih čovek površno prihvatao.

Kvalitet nije lako parametrizovati, što ne znači da je pokušaj besmislen nego samo to da pravilnik treba pogurati u stranu kako uspevamo da pobegnemo od neprijatnih delova dnevne rutine i priuštimo vreme na potencijlano lepe stvari - da opuštanje i uživanje u lepom mogu da se "algoritmizuju" većina bi u iole pristojnim društvima danas bila nezaustavljivo srećna.
Bojana Maljević Bojana Maljević 17:17 15.12.2012

Re: false ...

E sad, ovo je moja "instant teorija" I moja "hronična" praksa je prosta - što više samurajskih mačeva i Brus Lijeva u filmu to bolje, npr


...da opuštanje i uživanje u lepom mogu da se "algoritmizuju" većina bi u iole pristojnim društvima danas bila nezaustavljivo srećna.

Slažem se... lepo primećeno Milane.
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:28 16.12.2012

¿Qué pasa?

Nije da sam od onih koji jure za komplimentima (fishing compliments), ali se pitam da li sam pogrešio...
Zar tako malo blogokolega voli Singera?

Ili je problem drugde?

P. S.
Kako sam još uvek u „jidiš fazonu“, znam za jednu jidiš-poslovicu: „Samo se budala spotiče o ono što je iza njega“.
Zar moram?

marco_de.manccini marco_de.manccini 00:18 17.12.2012

Re: ¿Qué pasa?

Хајде кад волиш Сингера и цитате, да ти одговорим једним његовим (по сећању)
Човек не може у животу да прође без невоља, па не треба то ни да очекује.


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana