19. decembar 2012.
Ovo je prekoredni post, pre dva teksta koja su mi preostala o Kini ali ih još nisam napisala. Javljam se zbog ljudi koji brinu ako me dugo nema.
Pre dva dana sam ušla u Laos. Do poslednjeg trenutka u Kini imala sam cimanja, ali nekako me na kraju pustiše da izađem iz zemlje. I uopšte nisam sigurna da ću se tamo vraćati na proleće.
Laos -- to su brda, džunga, sojenice od bambusa i mnogo dece koja jure da mi kažu "Hello!" ili "Bye" ili "Srećan put" (na laoskom). Mladi na motorima usporavaju da bi me pozdravili, iz retkih vozila obavezno svirnu a kada prođem kroz neko selo, prekidaju poslove da bi se javili. Osmesi, osmesi, osmesi -- toliku srdačnost nisam doživela još od Albanije. Osećam se odlično uprkos gomili novih problema koji su me stigli (zbog gubitka kreditne kartice, polomljenih šipki šatora, gorionika koji opet ne radi). Ovde je putnik dobrodošao i osmeh mi ne silazi sa lica.