U izborno jutro, sad u nedelju, krenuo sam da se nadjem sa prijateljima sa kojima se redovno srećem u jednoj zemunskoj kafani. Uglavnom novinari, najmanje još 2 blogera i, sumnjam, nekoliko komentatora koji nas koji se znamo provociraju, onako zezanja radi. I na jednom stubu, dva ulaza od moje zgrade, primetim okačen spisak ljudi, imenom i prezimenom, poneki i sa adresom, za koje se traži likvidacija.
Zajedno smo procenili da se tu radi o nekoj budali - spoisak je bio napisan olovkom, i bilo je tu nekoliko manje poznatih diplomata iz Brisela i Strazbura, nekoliko očigledno privatnih fiksacija - direktori nekoliko preduzeća i sindikalne vođe radnika nekih firmi propalih u stečaju, pa jdean direktor turističke akgencije, pa dvoje troje ličnosti iz političkog i medijskog života trećeg ranga poznatosti, još poneko i - to je to. Pisalo je i na nekoliko mesta Obraz, pa onda Kill Free, sve ispisanom latinicom, što je interesantno iz te Obraz ideologije, kažem sa ponekom adresom, na papiru A4, zalepljeno selotejpom. Žao mi je što sam, na kraju, pošto smo ga malo razgledali i zaključili da nema smisla zamajavati se sa policijom, bacio taj spisak - čini mi se da je mogao da postane privatni simbol nekontrolisanog društvenog nasilja u koje ulazimo, a i bio bi odlična ilustracija ovog posta.
Kažem, simbol novog kruga nasilja i iracionalnih reakcija na političku situaciju od čega, evo, strepim. To sa Merkatorom možda nema baš nikakve veze sa politikom, ali prekid izložbe svakako ima. Pa ti neki drugi, sitni znaci, nailzgled svakodnevnog života i ponekog sitnog iskakanja, koji nekako stvaraju utisak nelagode, kao da nešto baš loše može da desi.
A opet, možda mi se samo tako čini i možda je baš dobro što sam bacio idiotski list papira.