Ironijom sudbine (čitaj: sprdnjom istorije) 25 godina nakon tzv. VIII sednice i 10 godina posle bekstva iz Srbije, ovdašnja javnost je zahvaljujući "Njujork tajmsu" najzad saznala gde se kriju Mirjana Marković i njen sin Marko Milošević. Nadomak Moskve, u borovoj šumi, nalazi se elitno naselje Barviha, rusko Dedinje. I u njemu, između ostalih, ušuškane dve vile. U jednoj živi Mirjana Marković, a u drugoj Marko Milošević.
Kada je u drugoj polovini osamdesetih Milovan Vitezović populizam novokomponovanog vožda ulizivački nazvao "događanje naroda", a Matija Bećković i Dobrica Ćosić se javno divili imenu Slobodana Miloševića upoređujući ga sa Nikolom Pašićem, samo mali broj srpskih intelektualaca je znao da će nam taj psihopata "jebati mater" (ondašnji komentar glumca Tihomira Stanića). Još manji broj njih je znao da se iza svega krije pohlepa, čiji vrhunac je bio kupovina vile na Dedinju za par hiljada maraka tokom bombardovanja Srbije 1999. godine.
Vest iz ruske Barvihe još jedan je u nizu šamara opljačkanoj Srbiji, ali ujedno i najbolji komentar aktuelnog Ćosićevog pisma. Šta nam poručuju Mira i Marko iz svojih vila pokraj Moskve? Najpre, da se zločin isplati, i to itekako! Zatim, da Rusija smatra Srbiju banana republikom, jer joj uprkos raspisanim poternicama, ne izručuje dva najtraženija begunca od pravde, kao i trećeg, u liku i nedelu Bogoljuba Karića. Takođe, da nikada nećemo saznati kako su se obogatili Mišković, Karić, Beko i ostali prijatelji bračnog para Milošević. I najzad, da Vitezović, Ćosić, Bećković i svi ostali akademici i književnici, podržavaoci srpskog firera, nikada neće priznati svoj deo odgovornosti i izraziti javno kajanje.
Poslednji dan ove burne 2012. počinjem razgledanjem Barvihe uz pomoć Google Earth. Gledam sa visine od 700 m krovove vila u šumi, bazene, privatne heliodrome, teniske terene, neko maleno jezero... Iz svakog luksuznog detalja Barvihe kipte pitanja bez odgovora i sevaju prizori ratnih razaranja u bivšoj Jugoslaviji. I onaj ciničan, rugajući pogled Miloševića. I opori glas generala Veljka Kadijevića, koji se takođe krije u Moskvi. I bolni šum govora mržnje - reči ubica i rečenica strojnica, koje su pomoću prodanih duša od novinara i urednika razmnožavali svakojaki Crnčevići, Kapori, Krestići...
Ne može i neće biti katarze i samoosvešćenja u Srbiji ako Mirjanu Marković ne stigne ruka pravde. Ako Marko Milošević i ostali ratni profiteri ne polože račune pred sudom. Ako Ćosić, Bećković i svi drugi JAVNI podržavaoci Slobodana Miloševiča mladim generacijama ne kažu barem jedno obično, ljudsko: "Izvinite!"