Zvao me na ples. Onako prijateljski. Zaista. Samo da igramo.
Bal je pod maskama - kaže. Evo ja imam jednu. Stara je već. I svi znaju da je moja. Da idemo?
Ne volim maske. Šta sam krila, sakrila sam odavno. Nema se više šta. Ni sakriti, ni videti. Nisam stara. Ni umorna. Samo volim svoje lice. Volim svoje oči. Svoj osmeh. I da se vidi kad se razbesnim. Ne čelu se vidi. Volim i tuđa lica. Da čitam njhove priče. One izmaštane. One najviše o njima govore. I šta ću ja na tom balu? Da gledam princeze i hobite, pirate i žabe, pande i vile? Skrivene poglede, kosu od plastike i nacrtane obrve? Žičane podsuknje i izbledele frakove? Priče koju su morali da osmisle? Da odigraju ulogu unapred određenu? Dosadno. Već sam ih onomad videla. Može biti da nisu ista lica pod njima bila, al' k'o da je važno.
Ja bih baš mogla i bez maske doći, al' mi se ne da. Da plešem sa licem bez izraza? Da tražim pogled i u njemu značenja? Nemam ja vremena za to. Suviše sam stara. Nemam ni strpljenja, suviše sam mlada. Kome pružim ruku, pružila sam mu srce. Makar samo ples bio. Bez maske, bez rukavica. Nije to za mene.
Maskiram se samo za one što o meni znaju sve. Zarad smeha. Ili strasti.
Ništa mu nisam rekla.
Neću. Samo toliko.