a karavana prolazi!
Nisam neka ljubiteljka narodnih umotvorina u svakodnevnom govoru, vishe volim kad neko autentichno kaze shta ima, al mi se ova neko vreme muva po glavi, nikako da izadje.
Ako bash treba da se prepoznam, a to je valjda cilj u datoj sutuaciji, nekako mi karavana draza i bliza. Ako uzmem u obzir da sam oduvek radila, uchila, usavrshavala se, gledala da neshto napravim, reshim probleme, idem napred i pomazem ljudima oko sebe.
Ona uloga vechitog posmatracha, koji se u glavnom ispoljava retorichki, tako shto nekog napada i kritikuje, a sam bash nema puno materijala za neshto konkretno, mi je nekako ukazivla na sporednost u sopstvenom zivotu, pa sad eto, makar da se galami.
No u ova neobichna vremena, kao da su se konteksti nosioca i sadrzine uloga u ovoj krilatici potpuno deformisli.
Sistem vrednosti okrenut naopachke se prihvatio kao normalan i sada bahatost i arogancija imaju legitimnost.
Prava i potrebe pojedinca su svedeni na ismevanje i negaciju.
Nikakva pravila i moralne norme ne stoje vishe na putu grupama koje povlache poteze iz lichnih interesa, a na shtetu svih ostalih. Razumevanje egsistira u preiodu dok se nepredje u kravan, pa se onda zaboravi sve recheno, a psi nek laju, oni i onako po narodnoj mudrosti, prave buku u prazno.
Kako shvatam, u originalnoj verziji, vecina je u putu ka napred, neosvrcuci se na na uzaludnost besmislenih napada. A sada mi nekako deluje da je chopor neprirodno uvecan, a karavana nedostupna zbog postavljene zashtite, zbog koje je valjda i izgubila pravac, al jednako neosetljiva, iako iz sasvim drugachijih motiva.
A i vodja, koji obichno zna gde i kako se stize, nije prepoznatljiv. Kao skrivena lichnost, bez pravih poteza i odgovornosti, zbog kojih mu je ovako vazno poverenje i ukazano.
Neprijatnost je opshte prisutna, jer kako u ovom novom rasporedu snaga napraviti onaj vazan izbor koji nas definishe kao ljude, a opet ne biti samo pas koji laje za odlazecim tochkovima.