Nije mi namera da veličam naše komšije, ni da ih unižavam. Naravno, niti nas. Samo, eto, imamo tu nesrećnu istoriju uglavnom loših odnosa sa nezdravo mnogo zle krvi. Sada se može reći da su ti odnosi civilizovaniji, uljuđeniji, ali i dalje se gledamo ispod oka, sumnjičavo. I naravno, poredimo se.
Pre dve godine smo snimali po Lici i Dalmaciji priče za emisiju „Putevi nade" koju radimo za, kako se to kaže, izbegla, prognana i interno raseljena lica. Poslednju reportažu u toj turi radili smo u jednom zaseoku u Zadarskom zaleđu. Kada smo završili, krenuli smo nazad i približavajući se tunelu Sveti Rok videli da se sprema ozbiljan kijamet. Na ulazu u tunel vetar nam je ozbiljno zanosio kola. To se tamo dešava i leti i to zbog sudara hladnih struja sa Velebita, i toplih sa mora. Ovoga puta je bilo baš svečano, prsti su mi se ocrtali u volanu. Sa druge strane tunela sneg je vejao, napolju je bio ozbiljan minus. Pomislih: 'ima da nas zatrpa'. Međutim, put čist, na asfaltu ničeg. Posle nekih tridesetak kilometara naišli smo na sporovozeću kolonu pa se netom rođena nada da će put proći daleko lagodnije nego što sam pomislio u prvi mah, naglo gasila. Ali već posle desetak minuta kolona je počela da ubrzava a ja sam shvatio da se formirala zbog tri grtalice koje su čistile put ispred nas i sada se sklonile da prođemo. Ovo se ponovilo četiri puta do Zagreba. Posle toga, do granice nije bilo grtalica, ali je put bio savršeno čist. Na displejima je pisalo da je dozvoljena brzina 100 km/h. Da stvar bude interesantnija, sve se dešava marta meseca kada uredno možete da kažete da vas je sneg iznenadio. Za razliku od ovog haosa koji se kod nas desio decembra meseca kada su ljudi sa decom bili zarobljeni i po dvanaest sati, a što je u javnosti prošlo suviše olako. Mada, olako prolaze i mnogo gore stvari. Srećom, ovoga puta bog je sigurno pričuvao mnoge Srbe. Elem, stigosmo do granice, dođosmo do rampe sa naše strane i tamo shvatismo da je skoro nemoguće razlučiti šta je put, a šta njiva. Put od Zadra do granice prešli smo za jedan sat duže nego što inače idemo, od granice do Novog Sada trebalo nam je još nešto više od četiri sata, od čega je više od jednog sata otišlo na čekanje da se skloni prevrnuti kamion kod Kaćke petlje. Ljudi, i kada je suvo, kada pređete sa vrhunskog puta na naš, u prvi mah pomislite da vam nešto nije u redu sa kolima.
Nije mi namera da veličam naše komšije, ni da ih unižavam. Naravno, niti nas. Samo, eto, imamo tu nesrećnu istoriju uglavnom loših odnosa sa nezdravo mnogo zle krvi. Sada se može reći da su ti odnosi civilizovaniji, uljuđeniji, ali i dalje se gledamo ispod oka, sumnjičavo. I naravno, poredimo se. Oni dosta glasnije, deluju dosta opterećenije - mi, onako iz potiha. Sada, kada se već poredimo, da probamo širom otvorenih očiju i uma da vidimo gde mi to zaostajemo. Navedeni primer i ovaj koji sledi i koji me je ponukao da napišem ovaj tekst samo su neki sa kojima sam se susreo, koji pokazuju koliko zaostajemo čak i u odnosu na susednu državu, koja ni sama nije neki etalon za razvijenost.
Lično, nemam problem sa Hrvatima i Hrvatskom, o skorijoj istoriji imam svoje mišljenje koje se ne poklapa sa većinskim u Hrvatskoj ali se ne poklapa sa većinskim ni u Srbiji. Raduju me tuđi uspesi, ali me naša nesreća više rastuži. Ako ćemo iskreno, zato što je to i moja lična nesreća. Nemam ni poriv da se takmičim sa njima, samo želim da je i ovde nama dobro, ili makar bolje. Ali, naše zaostajanje možda je baš dobro prikazati tako što ću se staviti u poziciju onih koji bi da se takmiče, a igrano - dokumentarna serija „Hrvatski kraljevi" odličan je primer.
HRT je dakle proizvela seriju „Hrvatski kraljevi" u sedam pedesetominutnih nastavaka. Serija se bavi istorijom Hrvatske u periodu od 9 do 11 veka. Ništa naročito, imamo i mi takvih o našoj istoriji, i haj... E, pa nemamo! Nemamo igrano - dokumentarnu seriju koja je rađena uz stručnu pomoć sa Oksforda, Kembridža, Sorbone, sveučilišta u Beču, Budimpešti, Varšavi i Pragu. Nije rađena uz angažman preko 1000 (hiljadu) ljudi, scenografske zahvate koji podrazumevaju rekonstrukcije enterijera vladarskih odaja u punoj veličini, srednjovekovnih naseobina, primenu najsavremenije 3D tehnologije, učešće kaskadera, stotina statista, konjanika, izradu stotina kostima, da ne nabrajam. Dakle, serija epskih proporcija.
Ono što je još interesantnije je to da nema nešto neukusnog prndecanja, narator govori u akademskom tonu koji čini ravnotežu naglašenoj epici kojom slike odišu. Čak nema nešto puno osvrta na nas, par sitnih zadirkivanja. Čak je više mesta gde smo spomenuti u korektnom kontekstu. Dalo bi se tu i tamo nešto prigovoriti, ali to nije tema ovog teksta i mislim da je besmisleno uopšte polemisati ovde o tome. Pre svega, zbog toga što je nekom tamo pružena prilika da napravi nešto dobro, i to prilika koja meni ili nekom mom kolegi ovde, verovatno, neće biti pružena nikada. A ima nas koji bismo znali - itekako. Samo nama tako nešto ne treba - izgleda.
I, dobro, napravili, pa šta? Sebi pire pod rep, veličaju se. Pa ništa, da je tako, ne bih ni pisao ovaj tekst, jer bi ovo onda bila čisto cehovska stvar. Međutim, ova priča se tu ne završava, ona tu tek počinje. Viasat History je otkupio prava na prikazivanje i seriju gledaju ljudi u 30 zemalja Evrope. O efektima toga ne moram da govorim. Možda im to nije bio plan, možda i jeste, ali su na pravi način počeli da govore o sebi umesto da drugi smišljaju kako će govoriti o njima. Ivy Lee lično se ne bi stideo ovog poduhvata.
A šta mi imamo? Čime se mi bavimo? Na ovu temu, istorije naše države i porekla našeg naroda odavno nije napravljeno ništa čestito (ako mi je promaklo, izvinjavam se, molim da me ispravite). Mi kao i u svemu sličnom imamo stvari isključivo za unutrašnju upotrebu, za potpirivanje mitomanije koja ničemu ne služi, osim da nas dodatno zakuca tamo gde jesmo - anus mundi. „Kneževina Srbija", „Kraljevina Srbija" sa falš podacima, o tome sam već pisao, time se državna televizija bavi. Kada se rade ovakvi projekti kod nas (ako postoji išta za poređenje kod nas), verovatno ni u podsvesti ne postoji primisao da bi to mogao neko i van Srbije da gleda. I to je više nego vidljivo u svakom zanatskom segmentu. Možda na to ima uticaj i to gubitničko stanje svesti u koje smo zapali posle svega, pa mislimo da ni ne možemo? E, pa možemo. I možda neko misli da zbog urote sve i da napravimo nešto dobro, svetski moćnici neće dozvoliti da se tako nešto o nama emituje? Ne znamo, jer nismo ni probali.
Ali, to da kod nas ima ljudi koji u skoro svim segmentima stvaralaštva mogu biti ravnopravni sa bilo kim u svetu, to nije sporno. Rekao sam da neću govoriti o primedbama na seriju, ali ovde moram, imamo art direktore svetskog ugleda koji bi taj deo posla uradili neuporedivo bolje nego u ovoj seriji o kojoj govorim, na primer. U Srbiji je toliko očigledan raskorak između onih koji znaju kako i onih koji imaju moć. Taj tako poguban raskorak u svakom segmentu življenja u Srbiji.
Ovde je samo bitno šta će nama biti rečeno o nama samima, isključivo iz razloga da sami ne bismo mislili o nama. Šta drugi o nama misle, nije ni bitno, jer o nama ni ovi koji odlučuju ne misle dobro niti izgleda ni sami o sebi ne mislimo dobro. Kada čujem floskulu o „popravljanju imidža Srbije" dobijem fleke. Sliku o Srbiji, ako je uopšte moguće popraviti - mahom popravljaju pojedinci čiji je uspeh rezultat ličnog talenta i rada, nikako rezultat sistemskog napora države. A projekat „Hrvatski kraljevi" upravo je sistemski napor države.
Ne pišem ovo zato što mislim da treba sada mi da smislimo naš odgovor, koji bi se pretpostavljam odmah morao zvati „Srpski carevi". Niti mislim da će nam odmah svanuti, čim se i ovde tako nešto uradi. „Hrvatski kraljevi" su samo šlag na torti jednog načina razmišljanja, pokazatelj svesti o opštem dobru na malo višem nivou nego što je imaju ljudi koji ovde odlučuju. To je deo procesa u jednoj, ne kažem dobro, ali puno bolje vođenoj državi nego što je naša.