Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Prašinarenje (Laos)

Snezana Radojicic RSS / 28.01.2013. u 10:45

28.12.2012—6.1.2013.

LuangPrabang-Vientian.png

Pa šta ako bih se za nedelju dana vraćala istim putem nazad? Kao da bi mi bilo prvi put da vozim istom rutom samo u suprotnom smeru. I kao da i to nema svojih prednosti – recimo tu što podrobno upoznaš pejsaže duž obe strane puta i obavezno se začudiš što si u prvoj vožnji toliko toga propustio da primetiš; a da ne govorim o psihološkom fenomenu zbog kojeg se povratak istim putem nazad uvek čini kraćim nego odlazak njime.
Zašto sam onda tvrdoglavo htela da od Luang Prabanga do Vijentijana vozim sporednom, zaobilaznom rutom, umesto glavnom trasom, kojom sam planirala da se potom vratim u Luang Prabang? Verovatno zato što nisam imala pojma kakav put me očekuje iako je na mapi iscrtan tankom linijom, a objašnjenje u legendi opisuje ga kao „zemljani put u svim vremenskim okolnostima“. Mhm, da. Samo što zavisno od agregatnih stanja vode, isti zemljani put u suptropskom pojasu može da se pretvori u Saharu ili u močvaru Amazona.

DSCF5264.JPG

Krenem, tako, tim putem. A još uvek rovitog stomaka od najezde parazita i/li bakterija, koji su iz jedne sasvim male banane što je dugo stajala na suncu, oljuštena dakako, nahrupili u moj želudac i razbaškarili mi se u crevima. Nakon prvih par kilometara tumbanja, odskakivanja, upadanja u rupe, klizanja po džombastom kamenju koje štrči iz onoga što se zove dirt-road, sa opasno uznemirenim (jadnim mojim) stomakom i zacementiranim plućima od prašine koja bi me obavila gustim, daviteljskim oblakom svaki put kada bi neko vozilo protutnjilo pored mene – morala sam da stanem. I da potražim neko skrovito mesto gde ću postaviti šator u koji ću se pružiti koliko sam duga, da bih naredni dan i po prespavala dok se zalečim i sakupim snagu za nastavak pedalanja.

DSCF5265.JPG

Recite Laošaninu ili cikloputniku koji je pedalao kroz Laos da ste vozili Rutom 4, i gledaće vas kao ludaka ili mazohistu. Što vam je to trebalo? Zar ne umete da čitate mapu? Mogli ste i da pitate lokalce.
O kakavim zabitima je zapravo reč, shvatam tek kada otkrijem da se ni u jednom od sela duž ovog puta ne može naći flaširana voda. Dok u celom Laosu svi piju kupovnu vodu, pa i u sojenicama od deset metara kvadratnih koriste isključivo one velike plave balone od 20 ili 50 litara, dotle duž Rute 4 kupovne vode nema ni za lek. Blago meni gde sam došla – i kud sam pošla.
Točim vodu sumnjive čistoće sa seoskih česmi i prokuvavam je. To je zanimacija koja mi dnevno oduzima najmanje po dva sata, pošto mi treba oko četiri litre samo za piće.

DSCF5275.JPG

Ali sve se povlači pred uzbuđenjem zbog prelaska Mekonga – s leve na desnu obalu ferijem, mada bi više odgovaralo istini kada bih to nazvala skelom. Brodić koji je gura neodoljivo me podseća na „junaka“ iz jednog crtanog filma o tegljačima i brodovima. Preko cele strane tog plovila oslikana je crvena zastava sa srpom i čekićem, a s vrha kapetanove kabine se vijore zastave Laosa i komunista.
Pravim grešku, pa umesto da budem na obali predveče, kad je nebo vedro i svetlost odlična za fotografisanje, odlažem prelazak reke za ujutru, zaboravljajući da su sve do podneva teške magle. Sutradan uspem da nabodem prolaz do skele (barem nije bilo prašnjavo jer je pesak na putu još bio mokar od vlage u vazduhu) i potom malo odstojim na obali, čekajući da se razdani. No brzo odustanem – na kraju krajeva, Mekong je neodvojiv od magle, barem u mom sećanju na filmove o ovom delu sveta.
Na dvesta-trista metara uzvodno od ovog gaza niče most. Dve trećine su već završene. Živo me zanima da li ga podižu Kinezi, suvereni monopolisti u zemljama Indokine. Prijateljica koja je na odmoru u Burmi pisala mi je kako tamo sve grade Kinezi, skoro besplatno, ali zato imaju ugovore o eksploataciji sagrađenih objekata narednih trideset do pedeset godina. Nemam koga da pitam, ali se iskreno nadam da su Laošani bili mudriji na svojim tenderima.
DSCF5279.JPG

Jesu – saznajem nekoliko dana kasnije, kada ponovo pređem reku, sada u suprotnom smeru. I tamo, sasvim južno, blizu granice s Tajlandom, niče most. Samo što se tek počelo s njegovom izgradnjom.
Sa mnom na skeli je jedan inženjer, koji pomalo govori engleski. Pitam ga ko finansira i podiže most. Vlada Laosa, kaže. Radujem se zbog toga, a njemu je drago što se stranac raduje zbog laoškog napretka. I nezavisnosti, dodajem.

Zbog svega što me je snašlo, tajming mi je loš pa se ozbiljno brinem da me Nova godina ne zatekne usred neke nedođije na Ruti 4. Nije da pridajem veliki značaj Novim godinama – dočekala sam ih dovoljno na najrazličitije načine – ali još uvek pomalo sujeverno verujem da će mi cela naredna godina ličiti na njen početak. (A ne bi trebalo, jer me najsvežije iskustvo, s dočeka prošlogodišnje, uverava upravo u suprotno: tačno u ponoć 2011, moj tadašnji saputnik i ja smo se pomirili i veoma strasno ušli u 2012. godinu; shodno mom sujeverju, trebalo bi da mi je cela 2012. bila u znaku neverovatno dobrog seksa, što nažalost nije bio slučaj.)
DSCF5303.JPG

Zato žurim da stignem do jedinog grada na ruti kojom sam krenula – Šijaburi. Moj štampani vodič kaže da je to mesto poznato kao „postojbina slonova“ i da odatle kreću turistički slonovski karavani. Zvuči obećavajuće. Možda bih mogla da se častim jednodnevnom turom? — bilo bi baš „cool“ započeti novu godinu na leđima slona.
Ali od ulaska u grad, do trenutka kada sam ga napustila tri dana kasnije, jedini slonovi koje sam videla bili su kamene skulpture u gradskom parku.
A ni turista nije bilo ne da se popuni slonovski karavan, već nijednog u krugu od nekoliko desetina kilometara. Tako mi je propao plan da u društvu stranaca dočekam Novu godinu u nekom finom restoranu, ili na ulici (na kojoj se ništa nije dešavalo).
DSCF5312.JPG

No zato je bilo toplo (30 stepeni Celzijusovih) a i trpeza je bila prste da poližeš: poveća riba na žaru punjena nečim veoma ukusnim, uz odličan hleb (kog su stranci u Laosu vazda željni jer ga je veoma teško naći), salate i (nažalost) bezalkoholna pića. Pomena vredna je i odlična WiFi konekcija, jer sam se sita ispričala sa milima i dragima u Srbiji i, zahvaljujući vremenskoj razlici od plus šest časova i Skajp konferansu, s njima „uživo“ sam ušla u Novu godinu. Nek nam je srećna!

Truckanje. Prašina. Gušenje. A onda, sasvim neočekivano – asfalt. Zašto baš ovo parče i baš odavde a ne odande ili odnekud drugde – znaju valjda samo inžižnjeri koji su na njemu radili. Kada bih srela nekog, upitala bih ga i zašto, pobogu zašto, na uzbrdicama nisu pravili serpentine, kao svuda u svetu, nego im se putevi uspinju u pravoj, najkraćoj liniji preko brda, bez ijednog zavoja. Svojevremeno, u Kazahstanu, mislila sam da nigde ne postoje strmiji putevi, ali laoški su ih premašili i vode za nekoliko procenata – ako ove kosine nemaju 20 a možda i više procenata, oda ja ništa ne znam o uzbrdicama.
DSCF5365.JPG

Nema šanse da vozim uz njih, pa silazim i guram. Ali i guranje je skoro nemoguće, jer sam toliko povijena, skoro da sam polegla po biciklu, a kolena mi dodiruju tlo, da nemam dobar odraz ni sebe da izguram a nekmoli još četrdeset-pedeset kiograma, koliko teže moj bicikl i bisage.
Gunđam. Psujem. Proklinjem laoške arhitetke, inžinjere, graditelje. Onda se tešim da je moglo biti i gore, da je ostao zemljani put. I tu mi sine odgovor – pa eto zašto su ovu deonicu asfaltirali. Po onom skliskom kamenju u suvoj sezoni a blatu u kišnoj, teško da bi ijedna kola, osim džipova, ovuda mogla da se uspenju.
Stajem na manje od pedeset metara. Odmaram, uzimam vazduha i nalivam se vodom. Jer vrućina je paklena. Onda nastavljam.
A kada izguram do nekog vrha, sednem na bicikl i skotrljam se – u provaliju. U svega par stotina metara, koliko ima do dole, brzina na mom kompjuteru dostigne pedeset kilometara na čas. I to zato što kočim, inače bih verovatno poletela. Nošena inercijom, stignem negde do sredine narednog brda, a onda ponovo siđem i ponovo guram.
I tako skoro ceo jedan dan.

DSCF5413.JPG

Na sve muke pedalanja ovim lošim i teškim putem, veliki problem mi predstavlja i kampovanje.
U Laosu? Tamo gde roditelji uče bebe da mašu i osmehuju se strancima? Nemoguće.
Ali je istina. Iz nekog razloga, Laošani se boje kampera. Ne bih rekla da su u pitanju religiozni razlozi ili neko sujeverje, pre mi liči na strah od podmetanja nečega (bombe?), od špijunaže (kao da bi špijuni jahali bicikl težak 40 kilograma), od neke (kakve?) neprijateljske delatnosti.
Ako me neko primeti kako sam razapela šator — iako to nijednom nisam uradila na nečijoj njivi, već uvek u pustarama, na skrajnutim putevima kojima niko ne prolazi, na obodu prašume – u naredna dva sata sasvim sigurno mogu da očekujem posetu seoskog obezbeđenja.
To su momci u civilu sa mašinkama na ramenima. Da, sa mašinkama. Kada sam prvi put videla nekog klinca – jer nije imao više od devetnaest godina – na motoru sa mašinkom preko leđa, bila sam zblanuta. Šta je ovo? Gerila? Jeste da smo prilično blizu granice sa Tajlandom, ali koliko znam, nema nikakvih sukoba između ove dve države, a pogotovu ne vojnih. A onda su me, u noći kada sam postavila šator na obali Mekonga, pohodila četvorica takvih momaka.
DSCF5356.JPG

Seoska policija, predstavili su se. I odmah mi objasnili da tu ne mogu da spavam. Nedvosmislenim gestom ruke, jedan mi je pokazao kako će me neko skratiti za glavu budem li tu ostala.
Ma hajte, ljudi! Policija nigde ne voli kampere jer ne voli da preuzima odgovornost za idealiste koji još uvek toliko veruju u dobrotu ljudskog roda, da slobodno spavaju pod otvorenim nebom, ne bojeći se eventualnih napadača. Zato policajci na sve načine pokušavaju da kampere oteraju u hostel gde će biti na sigurnom i gde neće morati da brinu za njih.
Znam to odavno, te odgovaram da se ne bojim i da nemam nameru da se sada selim negde: već je noć, a sklapanje i pakovanje šatora po mraku nikako nije moj omiljeni sport.
Ali policajci insistiraju. Obilaze oko šatora. Zaviruju unutra. Sumnjičavo zagledaju moje bisage. Moj multifuel gorionik izaziva im najveće podozrenje. Šta li očekuju da ugledaju, da mi je znati. Smiruju se tek kada im ponudim na uvid moj pasoš sa urednom vizom Laosa i Vijetnama, sledeće zemlje koju ću posetiti.
DSCF5416.JPG

Ponovo pokušavaju da me nagovore da odem u gostionicu ali ja tvrdoglavo ostajem pri tome da ne mrdam sa plaže. Na kraju odustaju i odlaze.
Slična, gotovo istovetna scena dešava mi se nekoliko dana kasnije, kada šator postavim u jednu od onih od tla izdignutih otvorenih kućica, namenjenih za odmor tokom poljskih radova ili za skrivanje od pljuskova u kišnoj sezoni. I opet moja tvrdoglavost da se ne selim biva jača od njihove želje da me „zaštite“.

Osim lekovitih svojstava ovog dirt-roada (džombe koje su idealne za razbijanje bubrežnog kamenja) i kupanja u prašini (za besplatno peskiranje rama mog bicikla), deonica Rute 4 koja prati laoško-tajlandsku granicu nesumnjivo je najlepše parče puta kojim sam vozila od ulaska u ovu zemlju. Kako to izgleda?
DSCF5380.JPG

Put prati Mekong, koji mi je s desne strane. Pogled na reku je uglavnom otvoren, a magla se dovoljno podigla da na drugoj strani jasno razaznajem tajlandske kuće. Tamo je sve zeleno, dok je rastinje s ove strane smeđe-crvenkasto, zbog prašine koja ga prekriva. Kako je nivo reke veoma nizak, iz vode su izronila brojna zelena ostrvca, kojih nekad ima toliko da se čini mogućim preći sa jedne na drugu obalu skakućući po njima.
Šteta što moram da krvnički stiskam volan bicikla i da pomno pazim kuda teram točak, te ne mogu da uživam u pegledu na reku i tajlandsku obalu. No mašine na nekoliko deonica ove rute, koje utabavaju zemlju, ravnaju je, krče rastinje oko puta, govore o tome da će uskoro ovde biti postavljen asfalt. A još i kad oba mosta budu završena – Ruta 4 postaće najatraktivniji laoški put, sa ubedljivo najlepšim pogledom. I unapred žalim što verovatno njime više nikad neću voziti.

DSCF5438.JPG

Nakon pet dana stižem u prestonicu – Vijentijan. Neveliki grad, na obali Mekonga, koji je postao prestonica nakon ukidanja Kraljevstva Laosa i proglašenja komunističke države. Ne znam nikoga kome se dopada: putnici tvrde da je ružan i nezanimljiv, a u njega dolaze samo da bi produžili vizu ili da bi prešli u Tajland, preko Mosta prijateljstva.
Moj prvi utisak je prilično neutralan. Kao i u slučaju Luang Prabanga, najpre primećujem neverovatno veliki broj stranaca – kao da se pola Evrope, Amerike i Australije preselilo ovde da provede zimske mesece. Ima turista i iz azijskih zemalja – Indonežana, Japanaca, Indijaca – ali u zanemarljivo malom broju.
Nalazim smeštaj u zajedničkoj sobi za tri evra. I tek što se raspremim, kad stižu četvoro biciklista, od koji su dvoje, ljubavni par, na tandem-biciklu. Odmah ih prepoznam: upoznali smo se pre nekoliko meseci u Biškeku, u Nomadskoj kući, gde smo zajedno čekali kinesku vizu. Stanem da malo popričam s njima, kad stižu dva nova momka na biciklima. Jedan mi se srdačno javlja – da li ga se sećam? sreli smo se u Tbilisiju prošlog proleća. Klimam potvrdno, kroz smeh: svet je globalno selo, ili to samo cikloputnici imaju slične rute.

DSCF5445.JPG

U Vijentijanu produžavam vizu ali ne krećem odmah nazad u Luang Prabang. Imam dovoljno vremena, koje koristim da se malo odmorim. Vozim se okolo na nenatovarenom biciklu (kakav čudan i lep osećaj!), obilazeći hramove i muzeje.
Kada se malo udalji od glavne ulice, u kojoj su smešteni svi hoteli, i zađe u one manje, sporedne uličice, grad kao da dobija sasvim drugačiji izgled. Ne može se reći da postaje lep i dopadljiv na način na koji je to Luang Prabang, ali zainteresovani turista može da uoči neke osobenosti koje su mu na prvi pogled ostale skrivene.
Tako uočavam mnogo malih kružnih skverova u sporednim ulicama. Zaista su mali – ostrvce u sredini jedva da ima pet metara u prečniku – a ulice koje se oko njega sabiraju i od njega razgranavaju često nisu široke ni toliko da se mimođu jedan automobil i bicikl. Verovatno su veoma stare i građene neplanski, pa su čvorove koje su pravile inžinjeri morali da razmršavaju ovim mini-kružnim tokovima.
DSCF5486.JPG

Da sam verovatno u pravu, potvrđuju mi i brojne ulice koje se naglo završavaju, udarajući pod pravim uglom u neku drugu.
Primećujem i dosta neobičnih zgrada, sa pročeljem veoma uskim, ne širim od tri metra. Ne shvatam zašto su tako projektovane kada nisu stisnute između drugih kuća – naprotiv, oko mnogih je prazan prostor. Izgledaju kao evropske kuće ali zaokrenute za devedeset stepeni u odnosu na ulicu pa su im uske strane postale pročelje i začelje. (Tek kada budem ušla u prvi vijetnamski grad, otkriću da je to tipična arhitektura vijetnamskih kuća.)
Dok se u manjim ulicama primećuje prilično stihijska gradnja – i ulica i kuća, dotle je u onim glavnim saobraćajnicama sve kao „pod konac“: široki bulevari sa zelenim ostrvima između traka za različite smerove, raskrsnice pod pravim uglom, velelepni kružni tokovi usred kojih se, na ostvrima, nalaze turističke znamenitosti…
DSCF5448.JPG

Spoj stihijskog i planskog, starog i novog, opuštenog i strogog – daju neki šmek Vijentijanu i ja ne mogu da kažem da mi se grad ne dopada. Možda mi je najmanje dopadljiv upravo onaj najturističkiji deo — šetalište pored Mekonga, koje danju uglavnom zvrji prazno, dok je uveče prenatrpano tezgama na kojima se prodaje sve i svašta. (No već i površan pogled dovoljan je da se otkrije da ponuda nije ni približno tako kvalitetna ni originalna, kao u Noćnom marketu u Luang Prabangu.)

Sasvim slučajno, u Vijentijanu otkrivam jednu prodavnicu outdoor opreme. Treba mi mnogo toga, jer nakon godinu i po dana svakodnevnog korišćenja (što je otprilike dvadeset godina kod prosečnog kampera), moja oprema je prilično dotrajala. Najugroženiji mi je krov nad glavom – šator, čije šipke su se iskrivile a potom i polomile posle gotovo apokaliptičkog grada u Gruziji, kada su s neba padale ledenice veličine oraha. Krpila sam ih, kalemila pomoću drugih šipki, ali pravilo je da se za prvom polomljenom, vrlo brzo lome i ostale – svar je u čistoj fizici i raspodeli pritiska, koji se sada nužno menja.
DSCN3779.JPG

Kad, gle: šator poznatog španskog proizvođača kamperske opreme za svega šezdeset evra! Sigurno je kopija, jer cene u Evropi se kreću od dvesta pedeset evra pa naviše. No nisam gadljiva na replike ako su solidne, pa zato otvaram šator u radnji i sklapam ga. Dopada mi se: veći je od mog i viši, pa ću najzad moći da sedim u šatoru. I lakši je skoro pola kilograma, a to nije zanemarljiva razlika.
Sve mi odgovara osim boje spoljašnjeg sloja koja je intezivno plava. Kako ostati neprimećen kad ti kuća blješti i u polumraku? Pitam za drugu boju, ali jedino su na raspolaganju ta i jarko crvena, koja ne dolazi u obzir. Dugo se premišljam šta da radim. Ako zanemarim to što će se nadaleko plaviti, šator izgleda sasvim solidno za te pare (a teško da bih mogla i da izdvojim neke veće). Ma kupiću ga, samo ću morati da mnogo više vodim računa o tome gde ga postavljam.
I tako, dobih novi krov nad glavom.
Sad mi još sledi rastanak sa starim. Iako nastojim da se ne vezujem za stvari – jer moj način života mi to ne dozvoljava – teško mi je. Stari šator kupila sam namenski, za ovu turu, a uoči prve probne vožnje na Siciliji. Od tada pa sve do pre neki dan pružao mi je utočište od vetrova, kiša, oluja; u njemu sam doživela najlepše trenutke ljubavnog ushićenja i isplakala reke suza zbog ljubavnog razočaranja; u njemu sam dobro spavala, mnogo maštala i – skoro neprimetno — izrasla u svetskog putnika.

.

.

Fotografije su ovde

 



Komentari (39)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

49 41 49 41 11:20 28.01.2013

Prvi

I ja sam nekad prasinario!
Bar tako su nas zvali u vojsci - zbog boje uniforme.

Drz' se, navijam za tebe.
hajkula1 hajkula1 12:01 28.01.2013

Re: Prvi

49 41
...
Drz' se, navijam za tebe.


Nisi zaboravio preporuku?
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:11 28.01.2013

Re: Prvi

49 41
I ja sam nekad prasinario!
Bar tako su nas zvali u vojsci - zbog boje uniforme.

Drz' se, navijam za tebe.


Taj naziv za prašinare iz muških priča o vojsci me je i asocirao na moje truckanje po Ruti 4, jer verujem da su se mučeni prašinari osećali baš kao i ja (ili ja kao i oni)
hajkula1 hajkula1 11:58 28.01.2013

Oj

Radosti

Odoh da citam
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:09 28.01.2013

Re: Oj

hajkula1
Radosti

Odoh da citam


gorstak92 gorstak92 12:52 28.01.2013

I mi

SR
u njemu sam dobro spavala, mnogo maštala i – skoro neprimetno — izrasla u svetskog putnika.

Ja sam čitajući ove tvoje fantastične putopise proputovao sa tobom pola sveta i, naravno, hvala ti zbog toga.

Isto, kao i ti, se sećam para cikloputnika iz Biškeka dok mi je onaj iz Tbilsija sumnjiv
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:08 28.01.2013

Re: I mi

gorstak92
proputovao sa tobom pola sveta i, naravno, hvala ti zbog toga.


Jest da će sad biti 20.000 km, što je tehnički pola kruga oko Ekvatora i sveta, ali ja računam da sam tek možda na prvoj četvrtini. Dakle, udobno se zavali u naslonjač jer uskoro nastavljamo dalje :)

gorstak92
Isto, kao i ti, se sećam para cikloputnika iz Biškeka dok mi je onaj iz Tbilsija sumnjiv

Obožavam te
Ali nije fake ni taj, setila sam se gde smo se sreli tek posle par dana (i ponovna dva susreta, čak i noćenja u istoj sobi u Van Viengu). Njega nisam ni pominjala u putopisima, jer sam ga srela kada sam se pela na brdo iznad Tbilisija, gde sam kampovala dva-tri dana. Nije bio na biciklu, nego je šetao, i zaustavio me je da pričamo iako je počela kiša i zbog njega sam pokisla.
Sad mu se pridružio brat, a inače su Francuzi.
ecce-florian ecce-florian 17:12 28.01.2013

Re: I mi

Pozdrav od Siniše iz Vijetnama.
Nadam se da se vidimo za par nedelja .
princi princi 13:11 28.01.2013

:)

Neko bi još mogao pomisliti da gajiš jaka antikineska osećanja...

Zezam se, naravno. Nisam preveliki ljubitelj iznošenja intime u ovakvim putopisima (više uživam da čitam kad, štono kažu, put priča o tebi, kao u nekom road movie-ju), ali tebi se sve oprašta. Fantastično i srećan ti nastavak puta, jedva čekam sledeći nastavak.

PS Možda su te Laošani tako fiercly pregledali zbog heroina? Mislim, ono, Golden triangle itajrad...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:18 28.01.2013

Re: :)

princi
Neko bi još mogao pomisliti da gajiš jaka antikineska osećanja...


Hm, pa ne znam da li bi to opisalo moja osećanja i mišljenje nakon tri meseca u Kini. Tamo sam otišla sa velikim očekivanjima i najiskrenijim simpatijama za njihovu istoriju, kulturu, narod. I potpuno se razočarala. I što sam ih više i bolje upoznavala, sve manje sam ih volela. A u ovom delu sveta ih niko ne voli, jer nisu nimalo slatki.

princi
Nisam preveliki ljubitelj iznošenja intime u ovakvim putopisima (više uživam da čitam kad, štono kažu, put priča o tebi, kao u nekom road movie-ju), ali tebi se sve oprašta. Fantastično i srećan ti nastavak puta, jedva čekam sledeći nastavak.


Mislim da nema dobre priče dok ne izvrneš svoju utrobu napolje. No i da nije tako, to je moj stil, to sam ja. Hvala na "oproštaju".



princi
PS Možda su te Laošani tako fiercly pregledali zbog heroina? Mislim, ono, Golden triangle itajrad...


Nije mi palo na pamet ali ne zvuči uopšte nemoguće. Zaista ne vidim nijedan drugi razlog za toliku sumnjičavost.
49 41 49 41 14:05 28.01.2013

Vidi ti trpeze

poce zeludac da mi "place"- ko ti u satoru.

Gde je pivo, na 30; nego pijes "splacine" uz kraljevski rucak?
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:14 28.01.2013

Re: Vidi ti trpeze

49 41


Gde je pivo, na 30; nego pijes "splacine" uz kraljevski rucak?


Posle višednevnih problema sa stomakom (paraziti, bakterije ili šta već), ne bih rekla da je pivo najbolji izbor.
jucaibin jucaibin 14:58 28.01.2013

Suuuuuuuuper

ti je ovaj nastavak o Laosu. Ja se svakako ponavljam podvlaceci da sam uzivala. A, jesam i tacka.

Ove njihove domace, gmizuce, zivotinje mi nisu nimalo simpaticne. Svaka tebi cast kad se usudjujes da kampujes tek tako.

Nadam se da si se u medjuvremenu osobodila svojih "podstanara" (parazita) i stvarno ne znam sta bih ja na tvom mestu u takvoj "parazitskoj" situaciji. Elem, nemoguce je da sa sobom imas apoteku za sve, a opet coveku svasta moze da se desi i da zatreba. Svaka cast na upornosti i istrajnosti.

Drago mi je da smo se pre neki dan "ispricale". Javi se kad kod se ukaze prilika...

Srecno i nadalje
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:15 28.01.2013

Re: Suuuuuuuuper

jucaibin
ti je ovaj nastavak o Laosu. Ja se svakako ponavljam podvlaceci da sam uzivala. A, jesam i tacka.


Hvala, draga

jucaibin
Ove njihove domace, gmizuce, zivotinje mi nisu nimalo simpaticne. Svaka tebi cast kad se usudjujes da kampujes tek tako.


Nisu ni meni, ali to je sastavni deo kampovanja. A "susret" je bio neočekivan za obe i ne zna se ko se više prepao.

jucaibin
Nadam se da si se u medjuvremenu osobodila svojih "podstanara" (parazita) i stvarno ne znam sta bih ja na tvom mestu u takvoj "parazitskoj" situaciji. Elem, nemoguce je da sa sobom imas apoteku za sve, a opet coveku svasta moze da se desi i da zatreba.


Kupila sam njihove lekove, jer verujem da oni bolje deluju na ovdašnje bakterije i parazite. I ispila duple doze i brzo mi je bilo bolje. No pokazuje se da su mnogo uporniji nego što sam mislila tako da se još lečim, sada našim lekićima koji su mi stigli zahvaljujući ljudima iz Srbije (o tome u narednom tekstu).

jucaibin
Drago mi je da smo se pre neki dan "ispricale". Javi se kad kod se ukaze prilika...

Srecno i nadalje


Nemaš pojma koliko znači "čašica razgovora" na srpskom, u tuđini Hvala tebi!
blogovatelj blogovatelj 15:53 28.01.2013

Lepa ona zmija na slici

Koliko je dugacka?
49 41 49 41 17:18 28.01.2013

Re: Lepa ona zmija na slici

blogovatelj
Koliko je dugacka?


Pogledaj, tu o'ma pored sebe!

Ako, mi ne verujes; odi u centralni hol Kairskog muzeja - odmah blizu ulaza.
Samo 12km od Piramida!

Pogledaj 10-metarske skulpture u ljutom mermeru -ko stoji s leve ko stoji desne centralnih figura.

Ne, zajebavaj mi sestru!
MLADJU!
blogovatelj blogovatelj 19:11 28.01.2013

Re: Lepa ona zmija na slici

Pogledaj, tu o'ma pored sebe!

Ako, mi ne verujes; odi u centralni hol Kairskog muzeja - odmah blizu ulaza.
Samo 12km od Piramida!

Pogledaj 10-metarske skulpture u ljutom mermeru -ko stoji s leve ko stoji desne centralnih figura.

Ne, zajebavaj mi sestru!
MLADJU!


?

Bojim se da nista nisam razumeo u ovom komentaru.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 02:26 29.01.2013

Re: Lepa ona zmija na slici

blogovatelj
Koliko je dugacka?


Pa bila je 30-40 cm, uplašile smo jedna drugu. Ne znam otkuda se stvorila na toj plaži, bila je sasvim slivena sa okolinom a kada se uplašila, promenila je boju, što sam uspela da delom uhvatim na slici. Po tome sudim da je ipak malo otrovna(?)
49 41 49 41 18:07 29.01.2013

Re: Lepa ona zmija na slici

49 41
blogovatelj
Koliko je dugacka?


Moj ti je savet, to sam praktikovao svuda i uvek kao izvidjac, planinarenju, biciklarenju i sl.

Svu hranu, smece od vecere, konzerve i sl.- bez obzira na umor i koliko je kasno; sakupi u vrecicu i sto dalje od satora.

Miirisi,od gorionika; iako su ugaseni, takodje privlace nocne - nezeljene posetioce. Narocito zmije i druge gmizavce.

Auto, nisam nikad ista na njemu ostavljao otvorenu, iz istog razloga. Bilo je XY slucajeva, koji su se kobno zavrsili - iz gore navedeng.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 00:53 30.01.2013

Re: Lepa ona zmija na slici

49 41
49 41
blogovatelj
Koliko je dugacka?


Moj ti je savet, to sam praktikovao svuda i uvek kao izvidjac, planinarenju, biciklarenju i sl.

Svu hranu, smece od vecere, konzerve i sl.- bez obzira na umor i koliko je kasno; sakupi u vrecicu i sto dalje od satora.

Miirisi,od gorionika; iako su ugaseni, takodje privlace nocne - nezeljene posetioce. Narocito zmije i druge gmizavce.

Auto, nisam nikad ista na njemu ostavljao otvorenu, iz istog razloga. Bilo je XY slucajeva, koji su se kobno zavrsili - iz gore navedeng.


Naravno, ja to uvek radim -- kesa sa smećem je uvek negde izvan šatora i podalje od njega, a bisage tokom noći, dobro zatvorene, ostaju uglavnom na biciklu, koji je na par metara vezan od šatora.
U ovim krajevima počela sam da primenjujem i dodatne mere opreza, pa ne ostavljam otvorenim ništa gde bi se gmizavac mogao zavući a šator zatvaram za sobom makar izlazila i na 30 sec.
No to sa gorionikom nije tačno, tek da znaš. Gmizavci nikako ne vole miris benzina. Čak je jedan od načina da se šator zaštiti od zmija, ukoliko se postavi na terenu gde ih ima puno, taj da se oko njega prolije benzin. (Ne deluje ako se ponavlja na istom mestu mnogo puta, jer se zmije naviknu na miris.)
No, ovde je veća verovatnoća naleteti na nedetoniranu bombu nego na zmiju. Za mesec i podana u Laosu to je jedini slučaj da sam videla jednu živu i ono što sam videla jednu škorpiju.
blogovatelj blogovatelj 06:36 30.01.2013

Re: Lepa ona zmija na slici

U ovim krajevima počela sam da primenjujem i dodatne mere opreza, pa ne ostavljam otvorenim ništa gde bi se gmizavac mogao zavući a šator zatvaram za sobom makar izlazila i na 30 sec.


U kampovima u Kanadskoj divljini treba svu hranu odneti na nekoliko stotina metara od satora, vezati je konpocem i podici je visoko uz pomoc istog na neko drvo.
U suprotnom, moze se desiti da grizli nanjusi sendvic, a za obrok dobije kampera.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:10 30.01.2013

Re: Lepa ona zmija na slici

blogovatelj
U ovim krajevima počela sam da primenjujem i dodatne mere opreza, pa ne ostavljam otvorenim ništa gde bi se gmizavac mogao zavući a šator zatvaram za sobom makar izlazila i na 30 sec.


U kampovima u Kanadskoj divljini treba svu hranu odneti na nekoliko stotina metara od satora, vezati je konpocem i podici je visoko uz pomoc istog na neko drvo.
U suprotnom, moze se desiti da grizli nanjusi sendvic, a za obrok dobije kampera.



Ja sam to radila u Rumuniji, na Karpatima, u onim šumama u kojima je baš tada bio lov na neke medvede koji su silazili do sela. Dovoljno je ostaviti hranu na desetak metara od šatora.
No to se radi obično s početka proleća i pred zimu, kada medvedi kubure s hranom, inače tokom ostalog dela godine kad su u budnom stanju ni oni ne vole mnogo ljude i izbegavaju ih. Uopšte, NE TREBA se bojati divljih životinja, već loših ljudi - tvrdim odgovorno posle godinu i po dana kampovanja na najrazličitijim mestima, a što će potvrditi svaki ozbiljni kamper.
srdjan.pajic srdjan.pajic 06:48 29.01.2013

Nas'nice, nas'nice

Ja nisam pročitao nastavak, steglo me malo, dizvineš, na poslu, pa moram da uzmem opravdani izostanak. Ali nadoknadiću. Blam me je da se makar ne javim i kažem da mi je drago da znam da si živa, zdrava, i da biciklaš dalje.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:17 29.01.2013

Re: Nas'nice, nas'nice

srdjan.pajic
Ja nisam pročitao nastavak, steglo me malo, dizvineš, na poslu, pa moram da uzmem opravdani izostanak. Ali nadoknadiću. Blam me je da se makar ne javim i kažem da mi je drago da znam da si živa, zdrava, i da biciklaš dalje.



Ajde da ti verujem, ovog puta ti je oprošteno. Ali prvom prilikom, sve ću da te preslišam, znaš
draft.dodger draft.dodger 09:20 29.01.2013

Pozdravljam...

buba_truba buba_truba 10:58 29.01.2013

Re: Pozdravljam...

I ja... samo da mahnem. Uživala, kao i obično.
jennym jennym 11:12 29.01.2013

Re: Pozdravljam...

I ja, i ja...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:14 29.01.2013

Re: Pozdravljam...

jennym
I ja, i ja...


TO je lepo čuti, jennym. Hvala
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:15 29.01.2013

Re: Pozdravljam...

buba_truba
I ja... samo da mahnem. Uživala, kao i obično.


Zahvalna sam ti na čitanju i javljanju, kao i obično
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:16 29.01.2013

Re: Pozdravljam...

draft.dodger



Baš lepa pesma, hvala. Laošani inače imaju mnogo lepu muziku, ne znam da li sam to pomenula.
ddsonik ddsonik 16:27 29.01.2013

ne znam...

...da li da ti zavidim na toploti i slobodi kretanja, prizorima koji te okruzuju ili da te zalim sto se nagutavas prasine, sreces likove sa masingeverima (ja bih se o'ladio skroz) i druzis sa kojekakvim gmizavcima i bakterijama
Kako god, uzivao sam u tvom putopisu i mnogo ti hvala sto pises.

Uzivaj u daljem putu i zelim ti bolji provod za docek kineske Nove godine, koja se verujem bucno slavi i u tom delu sveta!

Puno pozdrava iz hladnog i smognog Beijing-a
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 00:46 30.01.2013

Re: ne znam...

ddsonik
...da li da ti zavidim na toploti i slobodi kretanja, prizorima koji te okruzuju ili da te zalim sto se nagutavas prasine, sreces likove sa masingeverima (ja bih se o'ladio skroz) i druzis sa kojekakvim gmizavcima i bakterijama
Kako god, uzivao sam u tvom putopisu i mnogo ti hvala sto pises.

Uzivaj u daljem putu i zelim ti bolji provod za docek kineske Nove godine, koja se verujem bucno slavi i u tom delu sveta!

Puno pozdrava iz hladnog i smognog Beijing-a



Ddsonik, hvala ti na ovom predivnom mejlu. Smejala sam se čitajući prvi deo, a posle me je dirnuo drugi.
Kad pada Kineska Nova godina? Možda tempiram da budem u nekom gradu, bilo bi zanimljivo videti proslavu.
ddsonik ddsonik 17:13 30.01.2013

Re: ne znam...

Kineska Nova godina je ove godine 10. februara. Ne znam kako je u Laosu, ali u Kini je to najveci praznik (ona,'nasa' Nova godina se skoro ni ne racuna)
Mi cemo da idemo u Unutrasnju Mongoliju, da proslavimo sa roditeljima moje bolje polovine. Cerka se raduje (snegu i manjku roditelja, jer ce ostati malo duze), ja se radujem manjku posla i boravku pored kompjutera, ali ima da dozivimo pravu zimu.
Verujem da ce biti i dosta petardi i vatrometa (prve godine boravka u Kini sam se pitao kako se Zemlja ne pomeri iz svoje ose kad cela Kina pocne istovremeno da spaljuje tone eksplozivnih naprava) i verujem da ces i ti moci da cujes, ako ne lasoke, onda kineske petrde
Zanimljivo jeste, ali samo prvih par dana
zelim ti svakako lep provod.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 02:20 31.01.2013

Re: ne znam...

ddsonik
Kineska Nova godina je ove godine 10. februara. Ne znam kako je u Laosu, ali u Kini je to najveci praznik (ona,'nasa' Nova godina se skoro ni ne racuna)
Mi cemo da idemo u Unutrasnju Mongoliju, da proslavimo sa roditeljima moje bolje polovine. Cerka se raduje (snegu i manjku roditelja, jer ce ostati malo duze), ja se radujem manjku posla i boravku pored kompjutera, ali ima da dozivimo pravu zimu.
Verujem da ce biti i dosta petardi i vatrometa (prve godine boravka u Kini sam se pitao kako se Zemlja ne pomeri iz svoje ose kad cela Kina pocne istovremeno da spaljuje tone eksplozivnih naprava) i verujem da ces i ti moci da cujes, ako ne lasoke, onda kineske petrde
Zanimljivo jeste, ali samo prvih par dana
zelim ti svakako lep provod.



Meni taj put u Unutrašnju Mongoliju zvuči kao -- brrrrrr!
U svakom slučaju, želim vam lep odmor i da uživate.
Ja ne volim masovke i najradije bih da zaobiđem tu Kinesku n.g. ali biće nemoguće. Već me užas hvata od ludila na ulicama, radnji koje nerade, gužvi i celog tog vašra.
49 41 49 41 02:45 30.01.2013

Prasinarenje

Kao tvoja slika gore, siroka dzada; karta mi pokazuje - mogla bi biti asfaltirana.
Naucio sam, prethodnih dana; ako sunce sidje iza linije morskog horizonta - nema sumraka, delimicne dnevne svetlosti.
Zapadas u totalnu tamu u svega 5 min. cim se sunce " zagnjurilo" za morem.

Tockovi se zaglave u duboku prasinu, ili te krupniji kamen u njoj baca u stranu sa bicikla. A,tama je uz to.

Zaplakao bi il' ujeo sebe samog. Prvo su te ucili, da to muskima nije dozvoljeno. Drugo da se ujedes, al' gde?

Kao senka se uvlacis u seoski restoran do WC-a; tek tad vidis koliko si prasnjav.
Ono sto si progutao u noci i imas u nozdrvama i usima - ne racunas.

Da draga, spiras prasinu iz sebe velikim pivom.



thug_b thug_b 16:46 30.01.2013

kad budemo mogli da se teletransportujemo

(mislim, mozemo i sad nego ne znamo jos bas kako:), ja cu (& me bike) ovde i ovde provoditi pauze za rucak.

snezana, ja ti pre svega zavidim na tome sto si zauzdala vreme. ti to mozda ni ne znas ili mislis da to i nije neka mudrost...

(...but i disagree!:)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 02:18 31.01.2013

Re: kad budemo mogli da se teletransportujemo

thug_b
(mislim, mozemo i sad nego ne znamo jos bas kako:), ja cu (& me bike) ovde i ovde provoditi pauze za rucak.


Odličan izbor! Samo su na oba mesta magle baš teške. A prvo je prilična divljina, postoji samo taj asfaltni put (tu su one strmine) i nigde ni kuće ni žive duše.
Drugo je na najprašnjavijem delu, onom koji prati Mekong i granicu sa Tajlandom. Tamo je zaista mnogo lepo samo da postave taj asfalt da se čovek ne guši.

thug_b
snezana, ja ti pre svega zavidim na tome sto si zauzdala vreme. ti to mozda ni ne znas ili mislis da to i nije neka mudrost...



Pa ne mislim da je neka mudrost, to si u pravu

thug_b


(...but i disagree!:)


Ovo mi je bilo mnogo simpatično. To je baš mnogo citirana Ajnštajnova misao, a obično je upare sa onom sličicom na kojoj mučeni A. pokušava da vozi spejs šatl od bickla
A što se ne slažeš?
jasnaz jasnaz 22:22 30.01.2013

.. i dalje,

dok čitam, pomalo ne verujem da ti sve to tako.. al ima i slike, koje donose miris prašine i tvoje, vrlo jasne, osmehe.)

nema šta, samo i 'piši kad stigneš' .)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 02:12 31.01.2013

Re: .. i dalje,

jasnaz
dok čitam, pomalo ne verujem da ti sve to tako..


I ja se mnogo puta čudim i čini mi se kao da se sve to dešava nekom drugom, a ne meni, ili kao da imam neki drugi život u kome živim kao junak nekog avanturističkog romana ili filma
Ali ne mogu dugo tako da razmišljam, jer onda postajem svesna veličine Zemlje i daljine puta i koliko je to sve ogromno u odnosu na jednu malu Snežanu i malo mi bude i frka.
Zato radije ne razmišljam, nego samo pedalam i pričam o doživljenom

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana