Idemo dalje.
Južnoslovenski vladari, u želji da što brže organizuju sopstvenu državnu vlast, gledaju prevashodno sopstveni ekonomski interes. Pretvaranje dela slovenskih masa u kmetove za njih znači izgradnju novog društva, koje je već u nekim drugim zemljama uspostavljeno. Kako Južni Sloveni više nisu vojna sila Vizantije, to vladari imaju odrešene ruke, ali – sudaraju se i sukobljavaju sa sopstvenim vojskovođama, sitnom vlastelom koja neće da se liši svojih vojničkih družina i koja želi da njihova imanja obrađuju poluslobodni ili slobodni seljaci, koji određenim porezom plaćaju zaštitu vlastelinu. Tako počinje viševekovna istorija verskih ratova na Balkanu: na jednoj strani, gnostici koji se bore protiv Rima i protiv Konstantinopolja, a time i protiv sopstvenih vladara koji su prihvatili kraljevska znamenja od jednog od ova dva centra; na drugoj strani su vladari koji su prihvatili Konstantinopolj i moraju da se bore ne samo protiv gnostika, već i protiv vlastele koja prihvata volju rimskog prvosveštenika; na trećoj strani su oni koji su prešli u katoličanstvo i koji očekuju da im u borbi protiv ostalih pomognu dva inkvizitorska reda, dominikanci i franjevci.
Dok se zapadno hrišćanstvo, najviše zahvaljujući dominikancima i franjevcima i njihovoj surovosti, polako učvršćuje u zapadnim delovima Balkana, centralni deo, bosanska država, gotovo do pada pod Turke ima snažnu gnostičku crkvu, koja je ideološki temelj njene državnosti. Kraljevstvo i carstvo Nemanjića vodi, počev od Stefana Nemanje pa do Dušana, manje ili više uspešnu borbu protiv gnostika, kako ih slovenski izvori nazivaju bogumili ili katareni, na sopstvenoj teritoriji – ali nikad ne uspevajući ni vojno ni ideološki da ih poraze. Država Nemanjića dobar deo svoje vojne sile regrutuje upravo među bogumilima, jer su oni zakleti neprijatelji hrišćanstva koje nudi Istočno rimsko carstvo. Bogumilski (gnostički) orijentisana vlastela iskazuje dužno poštovanje prema svom vladaru jer je Sloven i slovenskog roda, ali mu po cenu građanskog rata ne dozvoljava da hristijanizuje široke slovenske mase i promeni organizaciju države u skladu sa visoko razvijenim feudalnim društvom. Stoga Nemanjići, ne mogavši da vojno savladaju bogumilsku vlastelu i narod koji se nije odricao slovenske religijske tradicije, iako zbvanično u vazalskom odnosu prema Konstantinopolju, gotovo dva veka bore se protiv Vizantije, stvarajući moćnu državu u kojoj su, u kolikom tolikom miru i toleranciji živela oba shvatanja i poimanja ideologije hrišćanstva.
Sloveski sveštenici, još od vremena prvog pokušaja preobraćanja slovenskih masa u novu religiju, videli su da u svetim knjigama Starog i Novog zaveta postoje brojne nesaglasnosti. Militantnost nekih delova Novog Zaveta, ljudska patnja i bezrazložna božanska kazna u nekim delovima Starog Zaveta, po njima, dovodili su u pitanje opstanak hrišćanstva kao takvog. Postavljao se problem koji su već uočili vizantijski gnostički teolozi ranog srednjeg veka – ako je čovek potomak božanskog bića, kako je moguće da se božansko prema njemu odnosi kao prema biću koje nikada nije bilo deo božanskog sveta?!! Ovaj problem, otvarao je čitav niz drugih pitanja, o kojima se slobodno razgovaralo i raspravljalo, tražio se način da se utvrdi koji princip u božanskom, kao opštem biću, preovladava, dobro ili zlo. Tu se, opet, postavljalo pitanje na koje ni teologija ni filozofija nisu mogle da daju odgovor – šta je bilo sa egzistencijom samog božanskog bića pre stvaranja? Ako je Bog kao svetlost, zrak svetlosti, prosvetlio prvobitni haos, materijalni, šta je onda prvoegzistentno – Bog ili materija? Gnostici su smatrali da je prvoegzistentna materija, priroda, njen poredak, i da je Bog u njoj prebivao kao princip same materije, ali da egzistenciju, pošto je bio princip, pre materije nije mogao da ima. Ako je Bog svetlošću, kada se pojavio kao princip, počeo da uređuje poredak materije u kakav takav sklad, postavljalo se pitanje – da li je Bog drugoegzistentan i kakve je vrste njegova egzistencija, ukoliko je u materijalnom već počivao?
Ukoliko materija ima svoju egzistenciju, a Bog svoju, kako je to u Svetim Knjigama parabolom navedeno, kako Bog može da bude jedno i sve? Pitanja su se dalje ređala jedno za drugim, otvarajući prostor spekulaciji, slobodnom promišljanju, zaključivanju, i svaki je sud imao svoje logičko utemeljenje baš u knjigama Starog i Novog Zaveta.
Na tvrdnju hrišćanskih teologa da je Bog jedno i sveopšte, gnostici su odgovarali pitanjem na koje zvanično hrišćanstvo nije imalo odgovor: ako je postojao prvobitni materijalni haos, što znači bio je svet za sebe, na koji način i kako je poseban svet božanskog bića mogao da se emanira u materijalni poredak stvari, bez dopuštanja tog poretka koji ima samo sebi imanentne principe?
Gnostici su odgovore na ovakva pitanja nalazili u dvojstvu prirode: božanske i materijalne. Da nema materijalnog, božansko ne bi imalo u čemu da se emanira, što znači, ne bi postojao dokaz o božanskom kao božanskom. Na drugoj strani, da nema božanskog, prvobitni poredak haosa ostao bi da vlada svetom i sopstvenom egzistencijom sam bi sebi bio dokaz. Naravno, bez božanskog, taj poredak ne bi mogao da se dokaže kao jedan od pokretačkih principa svega postojećeg.
Gnostici su smatrali da su u pitanju ne samo dva jasno razgraničena i omeđena poretka, već i dva jasno suprotstavljena principa – koji jeda bez drugog ne mogu. Materijalno kao haos stalno pruža otpor božanskoj svetlosti, zauvek ostaje nesavršeno i sobom nedovršeno, jer božanska svetlost nema apsolutnu moć da ovlada principom haosa, kao samorodnom, jer on jerino u materijalnom važi. Božanska svetlost i božansko, samo moraju da se povlače i grade sopstveni svet u kome će da traže emanaciju sebe kao istine i ideje. Materijalni svet, pošto postoji kao princip i za božansko i za sebe, jeste istina, ali – svrhu njegove istine određuje upravo poredak božanskog bića i njegov svet, ono što je božansko emaniralo kao život na zemlju.
Čovek jeste od božanskog bića ali je sopstvenim materijalnim obličjem i prebivanjem u poretku, njime ograničen kao princip haosa, a to znači i – suprotstvaljen Bogu. Pitanje koje se tu nametalo je – da li je čovek otpadnik iz božanskog sveta, kako su tvrdile novozavetne knjige, ili je pobunjenik protiv boga, po pravu prvoegzistentnog principa koji je pokretač sveukupnog poretka materijalne stvarnosti?
-nastaviće se-