koliko puta ste , slušajući , gledajući , možda i osetili – u prolazu :
vole se , ali nisu . ?
bili besni & tužni : kako to ? zar nije da :
Ljubav pobeđuje .
sve . ?
___________________________________
pitan¿e
Zaboravio je broj. A kuće su bile iste. I jesen. Nije bilo cveća na prozorima.
I prolazili su dani bez osmeha.
I prolazili su dani bez osmeha.
Kao da se nešto pokvarilo.
Pokušao je da piše pesme, ako ste na to mislili, da, pokušao je, ali je kod druge, mada ni prvu nije završio, odlučio da uđe u tugu i ostane u njoj neko vreme. Možda onoliko koliko je bilo potrebno. Možda će je uspeti, kada sve prođe. Od tragova.
Putovao je. Bilo je predela sa drugačijim slikama. Nepoznato ga je udaljavalo od dana koje je želeo da zaboravi i sebe kojeg je želeo da zavoli. Olakšanje. Sa noćima bez snova. I Pitanje.
Koje mu je poklonila veče pred odlazak:
začuđenost. Možda stid. Temperatura:
sadržaj njegovog sećanja.
Uništio ga je isto veče. Da nije, možda ne bi bilo tako sigurno među ostalim pitanjima...
A ona je samo otišla.
Mislite da je nepravedno napisati ovako, bez pokrića lako? Recimo. Da ste u pravu.
A ona...
Raspitivao sam se, kod poznatih u tom kraju, i,
tri meseca pošto je otputovao, pokušao sam da dobijem priču. O njoj. Ali nju, za ta tri meseca, niko nije video. Znalo se da je tu. Samo to. Dovoljno. Da. Priznajem, tada mi nije bilo. A jeste. Sasvim.
I ona je otišla, u svoju.
Dovoljno. Nisam više tragao. Kasnije sam saznao da je pisala petparačke romane, pod pseudonimom. I da je tek druge godine izašla. Među svet.
Od njega sam dobio razglednicu sa pustinjskim predelom, a nedavno – paket.
Odseo sam u jednom motelu uz granicu, i odjednom me je, prvi put posle toliko svratišta, uhvatio strah da ću nešto izgubiti. Ovo je ključ od kuće. I par fotografija. I ovaj stakleni držač za papir. Molim te. Mislim da ću poželeti da sve to ponovo vidim.
Voleo sam osećaj zadovoljstva zbog osećaja poverenja koje su drugi imali u mene. Ključ sam stavio u džep i poneo na stanicu, a ostalo ga je čekalo. U paketu. Da li da mu kažem da nije tu. Odmah, uz prvo piće, već na stanici. Ili da ostavim da stigne kad bude trebalo. Ne može: te informacije ne stižu,
moram iz poverenja. Pitao sam ga kako je putovao (Svakako, a do ovde dosta sporo...), odvezao do kuće (To su one u nizu, četiri bloka od nas, sećaš se?), i obećao da ću sutra popodne biti tu, za njega. Nadao sam se. Nije mi bilo prvi put da saopštavam, i ni ovoga ne bi bilo ovako teško, da u paketu nisu bile te fotografije.
Njih dvoje su umeli da se smeju tako da dan izgubi vreme. Da oni koji nisu dobro zažmure, ili odu – bez komentara, ili odluče: da menjaju. Podsetile su me šta smo izgubili. I do današnjih dana,
ovih u kojima mnogo pišem, i mnogo se vraćam,
ne ide mi od ruke priča o pitanju. Nisam smeo da ga pitam...
...uništeno je pre nego što je moglo da postane materijal.
Koliko je moglo da je važno. Iza čega više ništa nije moglo?
Dovoljno.
Čak ni da se napiše. Pretpostavljanje ne vredi.
Pustinja. Za mene je bila simbol nepresušnog. Za nju – praznog. Kada je odlučila da krene na put, ja sam se vratio.
___________________________
Šta ti meni Nije moguće?!
Moguće je.
Zajedno su.
Previše suza? Slažem se.
Ali gotovih odgovora nema.
. a ka mo li pitanja .