1.
- Izvinite me, večeras žurim. Imam bolesnu žabu kod kuće. - kaže i počinje da sređuje sitnice na svom radnom stolu.
- Bolesnu žabu? - pita on.
- Da. - Ona potvrđuje, po malo rasejana i sa mislima već daleko od ove prostorije u kojoj se razgovor odvija.
- Vi stvarno imate bolesnu žabu kod kuće?
- Da. Nešto je prehlađena i ima temperaturu. - kaže, stavljajući cigarete u svoju tašnu, usput proveravajući da li je autobusku kartu smestila u džepče kaputa, da joj bude pri ruci.
- Žabu??? - insistira sagovornik.
To je prene. Oseća iznenada da nešto u komunikaciji nikako nije u redu. Za trenutak zastaje, odgonetajući o čemu se radi. Onda se, shvatajući, osmehne:
- Maaa, neeee... Malo dete mi je gripozno.
Sa druge strane je dočekuje osmeh zaustavljen negde na pola puta između olakšanja i zbunjenosti.
2.
Njih dve razgovaraju na dvorišnim vratima. Opraštaju se na tenane, dobacujući jedna drugoj još po koju nevezanu rečenicu, iznenada se prisetivši da još ovo nisu pitale jedna drugu i još ono nisu stigle da prokomentarišu.
Iznad njihovih glava kesten je kaćiperski raširio sve svoje zelene prste i na svakom dlanu pružio pogledu po jednu bogatu kupastu cvast, nalik šećernoj peni.
Ona koja odlazi, naglo gubi nit razgovora. Skreću joj pažnju sitni, uporni odbljesci koji vragolasto skakuću po licu njene sagovornice, koja i dalje priča, ništa ne primećujući.
Pošto joj je po malo neprijatno što joj je pažnja popustila, odlazeća se trudi da na licu zadrži zainteresovan izraz i osmeh razumevanja, a, u stvari, počinje grozničavo da traga za uzrokom svetlucanja.
Na kraju, na brzinu se oprašta, gotovo nepristojno, u pola rečenice, ne bi li na taj način što pre prekinula neugodnu situaciju.
Dok se okreće da pođe, krajičkom oka primećuje da je sjaktavost iščezla isto onako nenadano kako se i pojavila. Ubrzava korak i konačno shvata: obukla je svoju omiljenu plavu haljinu sa majušnim ogledalima.
3.
Ulaze u još jednu prodavnicu obuće. Dečaku su potrebne nove patike i veći deo popodneva nijh dvoje su potrošili tražeći odgovarajuću veličinu i dovoljno dopadljiv model ( Ona neće da se meša u njegov izbor, mada bi, kao svaka majka, imala po nešto da kaže povodom njegovog dečijeg ukusa. ). Biranje polako postaje naporno za njene pojmove, ali se trudi da to ne pokaže.
Dakle, ulaze u još jednu prodavnicu obuće i čitav ritual počinje iz početka: razgledanje, raspitivanje, blago nagovaranje sa njene strane, njegov nepomirljiv stav da zna šta neće ( Ali baš i ne zna šta hoće. )...
U jednom trenutku, ona kaže: - Milice, vidi kako su lepe ove patike.
Do tada ćutljiva i gotovo nevidljiva prodavačica reaguje: - Milice? Milice! Kako možete dečaka tako da zovete? Šta Vi mislite? To nije u redu.
Njen pravednički gnev se sručuje na nju svom žestinom.
Ostaje zbunjena, zatečena. Ne znajući kako da reaguje, brzo spušta patiku na njeno mesto u polici, hvata sina za ruku i gotovo posramljena izlazi iz radnje.
A onda shvata: nema čega da se stidi.
I vedro se nasmeši prvom prolazniku .
*************************************************************************************************
Pre desetak dana, kada je objavljen ovaj tekst ( link ) naše blogokoleginice kleinemutter, na brojaču je pisalo 4.421. U ovom trenutku, piše 9.671.
Dakle, nešto smo postigli.
Opet, a s obzirom da potpisivanje Peticije za pomoć roditeljima dece sa invaliditetom polako jenjava, ja bih da podsetim:
Unapred hvala.
EDIT: Poslednja ( sjajna ) vest.
Naša blogokoleginica cassiopeia kaže: ,,nego imam lepu vest. :)Prikupljeno je preko 50.000 potpisa na peticiji za status roditelj negovatelj :)
Peticija je predata zaštitniku građana :)''
Dakle, sad nam ostaje da osluškujemo šta će nadležni da učine.
I da se nadamo da će učiniti ono što treba.
Još jednom, veliko hvala svima koji su podržali ovu akciju.