Gost autor

Benderski trougao

Drago Kovacevic RSS / 08.02.2013. u 01:11

Moj, prijatelj, Dule Pašić, mađu rođenim Kninjanima poznat kao "Pale", dečko je sa kninskog asfalta. Ko je tamo bio "laf", bio je kasnije, silom prilika, i na beogradskom asfaltu. Jer, grad je grad i asfalt je asfalt. Beograd ima specifičnost, mimo onoga što je globalna veličina. U njemu postoje jedan deo Sarajeva, jedan deo Mostara, skoro ceo Knin, dobar deo Karlovca, Siska, Zadra,Splita, Rijeke i drugih gradova bivše SFRJ. Beograd im pruža priliku da unutar njega drže svoj sentiment, mada su svi oni, opet, samo Beograd.No, za poštovanje na asfaltu, postoji univerzalno pravilo. Moraš imati petlju, i hrabrost. Bez toga, ništa te ne može izvući na površinu.

Duleta Pašića, znam kao klinca. Bio sam urednik RTV Knin, i zatekao ga tamo sa kamerom. Nisam siguran da je bio punoletan, tada. Došao je rat, i čuvao sam se da ga šaljem na opasna mesta, a on je baš to želeo. I video sam po njegovu dečačkom licu, koliko je ljut, kad ne bi dobio zadatak da ide gde je "gusto". Nije prigovarao, ali njegov izraz je bio jasan kao najjasniji dan. Kad sam pregledao njegove prve snimke, video sam da je darovit, da ima, ne samo zavidnu veštinu, nego i talenat da vidi ono što drugi ne vide. Zaista.

Kad smo došli u izebeglištvo, bio je već prekaljen kamermen, sa tri,četiri godine iskustva. To je neko prepoznao i on je dospeo na Studio "B", za dobro te kuće i njega lično. U međuvremenu se usavršavao, obrazovao i danas, to tvrdim, spada među obrazovanije ljude u tehnici naših televizija. Dule svoj posao, dobar vam stojim, radi svetski.Njegova radoznalost i energija su tolike, da to drugačije ne može.

E, sad, da ne smaram previše uvodom, Dule je sjajan narator. Ume pričati, kad hoće, da to omami čeljade. Zamolio sam ga da napiše priču koju mi je jednom pričao, a od koje sam zanemeo. Opirao se, al je morao  da mi udovolji.  Nisam mu dao mira.I napisao je, a ja želim da je podelim sa svojim čitaocima i blog - drugarima.Postavljam je izvorno, onako, kako mi je poslao. Ni slovo nije pipnuto.

DUŠKO PAŠIĆ - PALE

PJEVČEV GAJ

BENDERSKI TROUGAO

 

Dokle god u prošlost doseže moje sjećanje, pored ostalih vidim i slike odlazaka na selo, u posjetu kod roditelja mojih roditelja. I danas-dan nosim uspomene na to vreme, ali nekako najimpresivnije su slušanja tajanstvenih “babljih priča” i lokalnih legendi koje su interpretirane s tolikom revnosću da prosto nisam mogao a da mi se ne utisnu duboko u misli, kao upozorenje na oprez. Po pravilu, bila bi to, poslje napornog radnog dana večernja sjedeljka na kojoj su se pored obaveznih, dnevno raportnih, prepričavale i priče pomalo jezivih sadržaja, od susreta seljana sa dlakavim zvjerovima na dvije noge, zastrašujućeg izgleda, do, u travi ugaženim krugovima u kojima su navodno kolo igrale vile, i čudnim ljudima ukletih i nemirnih duša koji su se odjednom, niotkud pojavljivali, ali isto tako i nestajali. I sada dok ovo pišem, dok razmisljam o tome, osjećam kako mi se od nelagode zateže koža oko ušiju.

Kako je vreme prolazilo a ja odrastao, tim pričama i nisam više pridavao mnogo značaja, jednostavno prihvatio sam to kao “stašne priče za zločestu djecu”, i sastavni dio folklora moga zavičaja, ali, koliko god se ja opirao, u krajičku mozga su mi bile priče sa večernjih sjedeljki uz smederevac. Kad bih prolazio nekim putem ili predjelom iz priča, bez obzira što nisam bio vinovnik istih, ali nekao, babljim očima vidio bih slike događaja koji su se navodno tu odigrali, trepereći od nelagode zbog prisustva na tom mjestu.

Zima, 80 neka, na ovom krševitom podneblju i sama od sebe dovoljno zastrašujuća. Huk Bure koja čupa i kotrlja rastinje je više nego dovoljan da čovjek pomisli da mu se stalno neko kezi, i dahće mu za vratom.

Krivudavim putem koji je milio dalmatinskim vrletima, sa obe strane omeđenim kamenim zidovima iza kojih se čovjek mogao samo nazreti, očevim kolima, on, naš rođak i ja vozimo se u selo Bender, dvadesetak kilometara uzbrdo od Knina. Naša priča je od početka neobavezna, o svemu, i ničemu, ali tako samo do jedne krivine na uzvišenju, kojeg, saznao sam kasnije, mada nikad ne i zašto, zovu “Pjevčev gaj”.

Popevši se na to uzvišenje, u kolima je odjednom nastala kratka tišina koja mi je uz obrise očevog lica na centralnom retrovizoru, pokazala njegovu zabrinutost. Usljedila je promjena teme. Šutim kao njem, pretvoren u četvore uši, i šćućuren u zadnje sjedište upijam svaki pokret na siluetama lica njih dvojice dok osvjetljeni slabom svjetlošću instrument table, pričaju o tome kako su se, eto, baš ovdje, na ovom mjestu mnogim ljudima dešavale, ali i dalje dešavaju čudne i neobjašnjive, nimalo prijatne stvari.

 

Davno odigrani događaji su, kažu, uzrok tome. Oni datiraju još iz drugog rata kada su na tom mjestu “retrogradne i zaostale” rodjake, tadšnje snage “progresa, blagostanja i boljitka” poslale na put bez povratka. Prepredalo se kako mučenici nasilno odvojeni od života svojih, tumaraju livadama i ogradama, krvlju natopljenim i njihovim kostima zatrpanim, tražeći mir i pravdu kao zadovoljenje muka pretrpljenih.

Svemu tome bih ja dao konotaciju legendi ispričanih u seoskoj dokolici da nam moj otac, dalje tokom vožnje nije ispričao i svoje iskustvo u vezi sa tim mjestom, koje kažu, treba proći za vid’la, i nikako se tu naći pješke zatečen mrakom.

Zapravo, jedno se veče prolazeći tuda, njemu i bratovom mu sinu Zoranu “iz ničega” ukazalo neko čudno treptavo svjetlo, promjenljivog oblika i sjajno kao podnevnje sunce. Svjetlo je, priča on, lebdilo paralelno sa kolima nekoliko trenutaka, a potom isto tako, “u nigdje” i nestalo. Pazeći na put i vožnju, obojica bljedi od straha ali ipak prisebni, nisu mogli procjeniti realnu veličinu svjetla i udaljenost od kola. Zoran kaže da je bilo veličine ljudske glave, udaljeno oko 50tak metara od njih.

Prošlo je 10tak godina od te davne 80 neke. U jeku je prljavi rat i sve što ide s njim. Rođeni pustolov, Predrag, moj prijatelj iz djetinjstva i ja  nalazimo način kako da se makar na trenutak odvojimo od tužne, depresivne i gorke svakodnevice. Rano jutro, 12. Mart ’95, vreme nestvarno i zabrinjavajuće mirno, u zraku se osjećalo nešto podmuklo, kao zatišje pred gadno nevreme. Sjedamo u moja kola i na rezervar kantu od 5 litara goriva kojoj je u to vreme pnadan bilo 5, i više litara krvi, kanimo stići tamo gdje smo i naumili, tu nedaleko, iza sedam brda, destinacija  kraj mojih predaka, a krajnja, nazad kući. U avanturu smo poveli i “Kratkodlakog njemačkog”, njegovog lovačkog psa kojeg je zbog uznemirenosti buvama, ali i zbog navike iz lova, zapao prostrani gepek. “Vožnja po oblacima”, nigdje nikoga na cesti, mi nadmeni što smo u kolima i što hrlimo u slobodu, tipična scena sa Hopperom i Fondom, iz filma “Easy Rider”, presretni što makar na nekoliko sati iza sebe ostavljamo učmalost grada, iako je i do sela u koje smo se zaputili dopirao miris “ličkog fronta”, samo nekoliko kilometra udaljenog, tu preko brda.

 Po ulasku u selo, na putu, kao da je znala da dolazimo, nimalo iznenađena, dočekala nas je starija žena, bez jednog oka i sa vidnim hendikepom na licu. Svakom ko je nije poznao mogla je u očima pročitati strah, prezir, nepovjerenje i podozrivost prema njoj. Zbog te stigme koju je nosila još iz rane mladosti, lokalni mještani su staricu doživljavali kao zloslutnicu. U tom kraju se vjerovalo da čovjeku Bog daje lice kakva mu je duša.

Mene su još kao malog upozoravali da, kada me ona miluje po licu ili blagosilja, iza leđa ukrstim prste, napravim šipak ili rogove, bilo šta. Nikad mi nije bilo jasno zbog čega. – “Nije sad važno, samo ti uradi kako ti kažemo i ne pitaj”, govorili su. Na sve to gledao sam sa nevjericom, opet folklor, pa ta žena mi nikad nije učinila ništa nažao, štaviše, činila mi se vrlo skrušenom i prijatnom, i bilo mi je žao što ljudi o njoj imaju tako ružno mišljenje.

Kod rjetkih koji su je htjeli slušati, branila se pričom da su joj popovi ubili muža i da ih zbog toga ne voli, ni crkvu ni njih. Činilo mi se da starica proživljava nepravdu i zbog toga ne znam da li sam ikad poslušao savjete njenih komšija i uradio ono sa prstima iza leđa!?

Iz čiste pristojnosti zastali smo na trenutak da joj se javimo, i na njen poziv, obećali da ćemo u povratku navratiti na kafu, jer red je, takvi su običaji kad nekoga dugo ne vidiš.

Krenuli smo dalje, uz obrazloženje da treba da obiđem rodbinu i da po selu uradim neke privatne “posle”. Ljep gest, računam, svakako da ćemo svratiti, iako me ubi sramota što joj ni 100 grama kafe nisam ponio, ali neplanski je, tješim se.

Dan se ni blizu nije primicao kraju kad smo Predrag i ja poobavljali sve predviđeno, i spremali se za na kafu, pa kući, računajući u najmanju ruku kako nije pristojno ne ispuniti obećanje, pa od jezika napraviti lopatu.

Predrag je uzeo domaći sok od Drenjine, a ja to, i kafu. Sjedili smo na podužoj drvenoj klupi, jedan pored drugog za stolom, kao u školi, i onako stidljivo odgovarali na pitanja koja nam je starica postavljala, dok je okrenuta leđima dva-tri metra dalje za šporetom na drva spremala kafu u emajliranom plavom lončiću sa bjelim tačkama. Obično sam sa ljudima pričao gledajući se u oči, izuzev kad su imali loše namjere, pa sam se u ovom slučaju malo zbunio jer sa nekim čudnim položajem ruku izgledala mi je, gledajući je s leđa, kao da dok priča s nama istovremeno i nešto plete, mada nije imala ni vunu ni preslicu, obazirući se stalno oko sebe da je slučajno ne gledamo.

Kako smo nabrzaka preslišani, popismo onu kafu i sok na eks, i sjedosmo u auto te se kroz otvoren rpozor srdačno pozdravismo sa staricom. Dok budem živ, ta scena će mi biti duboko urezana u sjećanje. Ljevom rukom položenom preko ruba pregače povezane oko pojasa, i kao Mona Liza, zagonetno nasmijana, starica nam desnom odmahnjuje – “Aj’te, sretan put”!

Puni energije akumulirane na jednodnevnom izletu, i euforični od svega što nam se izdešavalo kao gostima u selu u koje je u to vreme rata sa strane malo ko i dolazio, krenuli smo put kući. Malo niže na krivini sretosmo osnovce, dječaka i djevojčicu koji tu čekaju autobus što ih vozi u školu. Autobus tek treba da prođe, pokupi djecu u susjednom selu, vrati se, pa tek onda da poveze i njih, takav je sistem. Naravno, da bi ih poštedio čekanja kao dobra duša ponudim đacima da ih prije autobusa povezem u grad do škole. Računam, i onako nam je uz put, a i djeca su tu iz sela, naša, što im ne bih učinio!?

Dječak me je nekoliko trenutaka gledao zbunjeno, sa nevjericom, ali nakon kraćeg dvoumljenja izračunao je da će prije stići, ušao u kola i sjeo na slobodno zadnje sjedište. Djevojčica je, sa odjednom izbezumljenim pogledom, kao da je vidila samo zlo, bez rječi odmahnula glavom i ostala na putu čekajući autobus koji, odozdo, samo što nije stigao.

Nas dvojica smo nastavili priču, uglavom kako to biva, o svemu i ničemu. Đak je sjedio, ćutio i slušao. Raspalio sam po onim krivinama kao sumanut, zavaljen u sjedište i potpuno siguran, jer je li, volan je u mojim rukama, a i put poznam tako dobro da ako u ovom vremenu oskudice goriva slučajno neko i naleti, lako ćemo. Autobus koji svakog momenta očekujem iz grada, bez obzira na nepregledan i krivudav put obrastao grmljem, više nalik nekom usječenom kanalu obloženom dalmatinskim suvozidom, ipak je veliki i lako uočljiv. Zbog uštede goriva kojeg je u bjeloj kanti pod haubom bilo na visini moja tri prsta, niz brdo “plovimo na leru”.  

Stigli smo do zanimljive priče o filmskim trikovima u saobraćajnim nesrećama, i povredama pri pucanju vjetrobranskog stkala, “Air bag” novoj zaštitnoj tehnologiji i ABS opremi koja služi sa sprečavanje proklizavanja točkova na putu.  – “Je li znaš ono kad u filmu puca prednje staklo na kolima pa krhotine sjeku vozača, ma, čovječe, to ti je običan filmski trik sa staklom napravljenim od šećera, da izgleda opasno, zbog dramaturškog naboja, a pravo staklo je osmišljeno tako da pukne u bezbroj sitnih komada, upravo kako ne bi povredilo vozača”, objašnjavam ja Predragu. – “A, znaš li ti ono kad čovjek udari glavom, a u kolima zleti onaj veliki balon i sačuva ga od povreda”, kaže on meni. –“Aha, znam,..”, u krajičak ljevog oka ulazi mi autobus, okrećem glavu, čvrsto grabim volan, refleksno stišćem kočinicu, ŠKRIIIIIIIIIIP,.. Autobus je išao uzbrdo, sasvim sporo, i na dovoljnoj  udaljenosti da bi se moj auto zaustavio, ali kao na vražijim krilima nošen, uz škripu guma, bespomoćan srljam u direktan sudar.  

1,.. 2,.. 3,.. u tri sekunde, koliko je trajalo naše približavanje autobusu, jasno sam vidio sebe kao bebu u majčinom naručiju, čitavo svoje djetinjstvo, žive slike, video, za koji nisam znao da ga uopšte i imam u glavi, vjerovatno pohranjen negdje u korijenu mozga, kičmi, možda trtici, ne znam!?

Uz strahovit prasak, gužvanje lima i lomljavu stakla koje mi se zabija u lice i ruke, Predrag glavom udara od dio krova koji se spaja sa prednjim staklom. Proživljavamo sve ono o čemu smo samo prije 3 sekunde, ničim izazavano, pričali. Bacam rukama slomljeni volan i instiktivno izlazim kroz otvoren prozor. Sjedam na asfalt, potpuno miran, oslonjen o auto, uopšte ne osjećajući bol, bez obzira na to što sam ozbiljno povređen. Prvo što sam pomislio osvrćući se oko sebe bilo je, - Ne boli me ništa, je li ovo nebo, jesam li mrtav, Raj možda!?

Učinivši desnom rukom znak krsta na sebi, sjetih se starice. Da li je njen zagonetni pozdrav bio od Boga ili onog drugog!?

Gledam izbezumljene putnike kako panično izlaze iz autobusa, i velikih očiju izgovaraju moje ime. Šofer autobusa drži u ruci odvaljen retrovizor autobusa i bjesni na mene, ali ja ne čujem nikoga, čujem samo sebe. OK, uredu je, dobro sam! - “Čovječe, kažem sebi, šta je ovo, izgleda da si jedino ti normalan ovdje”, znam, shvatio sam, bilo je obrnuto.

Vidim Predraga, lica potpuno oblivenog krvlju, ali viče, urla, šutira razbijena kola, svađa se sam sa sobom i sumanuto mlatara rukama, na nogama je, dobro je,..

Nakon hirurškog zahvata i nekoliko dana u bolnici saznao sam zašto je po gradu kružila priča da smo obojica mrtvi. Zapravo, istovremeno, ali samo par stotina metara zračne linije dalje, drugi autobus je doslovno pregazio drugi auto, tačnije crveni Mercedes 190, u kojem su bili dvojica nižih oficira naše vojske, tadašnje RSK. Jeziva je priča, ali kaže da su motor tog automobila našli u nekoj jaruzi, stotinjak metara dalje od mjesta nesreće.

I danas dok kao uspomenu na desnom koljenu nosim ožiljak nalik širokom osmjehu, pitam se da li je to bila samo zla kob ili je tog 12. Marta ’95 “nešto” u “Pjevčevom gaju” tražilo žrtvu u krvi!? Možda bi ishod ovog događaja bio sasvim drugačiji da sam prste stavio u “šipak” Ili “rogove” onog momenta kad nam je starica poželila “sretan put”!? Možda je djevojčica vidila nešto što mi nismo!?

Predragov pas "Toni"sledećih nekoliko nedelja nije lajao i nije ulazio u svoju kućicu. Nedugo nakon ovog događaja do mene je došla vjest da je starica umrla. Nikad nisam saznao recept kafe koju smo popili, niti sam uspjeo da dokučim da li je to od strane “Pjevčevog gaja”, bio unapred određen dan i način žrtve u kojem su ona dva nesretnika, nekim čudom u zadnji čas zamjenili Predraga i mene, a možda samo zbog đaka koji se nije ukalpao u plan.

 

  

 

 

 



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

dali76 dali76 06:14 08.02.2013

hm...

Pobogu sta je bilo sa djecakom?!
dali76 dali76 06:17 08.02.2013

Re: hm...

Cudan je i neobjasnjiv nas, ljudski, mozak.
Nakon dvonedeljne kome posle ranjavanja imao sam osjecaj kao da je proslo stotine godina,a ne “samo” 14 dana.
Sem tog tunela sa slikama iz zivota, koji su zajednicki za sve one koji prezive klinicku smrt ,ja sam tokom moje dvonedeljne kome, sanjao,ali za mene, istinski prezivljavao nekoliko zivota sa smrtnim ishodom.
Radjao bih se I umirao, svaki put na drugaciji nacin, drugacijom smrcu.
Ono sto ce me tek posle uplasiti jeste cinjenica da sam sasvim tacno opisao kako je izgledala, recimo bolnica na Kosevu, ili mjesto Han Pijesak, iako na tim mjestima nikad nisam bio.
Dali sam , I ako jesam, Kroz cije to zivote i smrti prosao tokom kome,nikad necu saznati, i odakle sve to u ljudskom mozgu .


Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 12:15 08.02.2013

Bender

tumaraju livadama i ogradama, krvlju natopljenim i njihovim kostima zatrpanim, tražeći mir i pravdu


Volela bih jednom da vidim to selo Bender, ti si mi, Drago, rekao da su odatle moji preci po ocu, Kneževići. Selo ima (meni) čudno ime, jel znaš etimologiju, možda?

Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 19:59 08.02.2013

Re: Bender

Selo ima (meni) čudno ime, jel znaš etimologiju, možda?


Ja bih, onako odoka, rekao da ima nekakve veze sa Otomanskom imperijom, neki Bender Beg je tu umešao prste

Kao što je opšte poznato Ostap Bender je, po sopstvenoj tvrdnji (i izboru ) podanik Otomanske Imperije, i celo (samonadenuto) ime mu je Ostap Suleyman Berta Maria Bender Bey

E sad, Knin i Okolina su bili pod Turcima od početka 16. pa do kraja 17. veka, a onda pod Mlecima, a ako pogledamo kartu iz 1780.g. toponim je tu, pa sad možeš da nagađaš da l je ime promenjeno posle Turaka (malo verovatno), da l je ime dobijeno za vreme Turaka (moguće) ili je postojalo i pre - moguće, ali u tom slučaju nemam "ideju" koji je to onda vrag, tj. Bender koji mu je kumovao u 15 ili kojem ranijem veku?

PS - urbana legdenda je da je selo dobilo ime po nekom arhitekti koji se petljao u Ćupkovića vijadukt, ali kako rekoh - ima ga na karti koja je sačinjena iha-haj godina pre Ličke pruge, pa ne stoji.

Paolo Santini: Nouvelle Carte de la Partie Orientale de Dalmatie, dressee sur les lieux 1780
http://www.raremaps.com/gallery/enlarge/32716

Drago Kovacevic Drago Kovacevic 02:52 10.02.2013

Re: Bender

Vesna Knežević Ćosić
tumaraju livadama i ogradama, krvlju natopljenim i njihovim kostima zatrpanim, tražeći mir i pravdu


Volela bih jednom da vidim to selo Bender, ti si mi, Drago, rekao da su odatle moji preci po ocu, Kneževići. Selo ima (meni) čudno ime, jel znaš etimologiju, možda?


Jesu Vesna. I,ićićemo tamo, a pre toga, upoznaću te sa Duškom, mojim prijateljem, koji će nam biti domaćin. Mora biti kamera, a on je majstor kamere, veruj. Čudesno mesto, o kome se nikad nisam usudio pričati. Zato sam pustio "Palu" da priča:)
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 03:19 10.02.2013

Re: Bender

Dont Fear The Reaper
Selo ima (meni) čudno ime, jel znaš etimologiju, možda?


Ja bih, onako odoka, rekao da ima nekakve veze sa Otomanskom imperijom, neki Bender Beg je tu umešao prste

Kao što je opšte poznato Ostap Bender je, po sopstvenoj tvrdnji (i izboru ) podanik Otomanske Imperije, i celo (samonadenuto) ime mu je Ostap Suleyman Berta Maria Bender Bey

E sad, Knin i Okolina su bili pod Turcima od početka 16. pa do kraja 17. veka, a onda pod Mlecima, a ako pogledamo kartu iz 1780.g. toponim je tu, pa sad možeš da nagađaš da l je ime promenjeno posle Turaka (malo verovatno), da l je ime dobijeno za vreme Turaka (moguće) ili je postojalo i pre - moguće, ali u tom slučaju nemam "ideju" koji je to onda vrag, tj. Bender koji mu je kumovao u 15 ili kojem ranijem veku?

PS - urbana legdenda je da je selo dobilo ime po nekom arhitekti koji se petljao u Ćupkovića vijadukt, ali kako rekoh - ima ga na karti koja je sačinjena iha-haj godina pre Ličke pruge, pa ne stoji.

Paolo Santini: Nouvelle Carte de la Partie Orientale de Dalmatie, dressee sur les lieux 1780
http://www.raremaps.com/gallery/enlarge/32716


Vidim ja da ti znaš svakoga đavla:) Da, Knin je bio pod Turcima, od 1522. do 1689. Kninska tvrđava je bila "lazeret", imam o tome priču. O tome ti ima priču i hrvatski književnik Ivan Aralica. Zove se - "Lejla u kninskom lazaretu", a napisao je kao maturant učiteljske škole u Kninu.Imao je 5 džamija, a najveća bješe kod mjesta koje znamo kao "Sinobadov mlin", prije Bulina mosta. Hvala ti na prilogu, zaista.
cgubg cgubg 12:23 08.02.2013

ma daj

Lepo pise decko, nema sta. Ali baka koja je dovoljno jadna sa svojom fizickom nesrecom, ne moze biti kriva sto dva 'giliptera' divljaju pustom cestom. Isti slucaj i sa tim oficirima. I sa mnogom drugom decom ovuda po gradovima i selima. Ili je svima kriva neka baksuzna jednooka baba?
one for the road one for the road 07:44 09.02.2013

Komentar

Izvini Drago, ali nisam mogao dalje da citam posle "decko je sa kninskog asfalta", isto kao da kazes 'azerbejdzanski bajkeri' ili 'peruanski hip-hop', nema smisla a ni potrebe.
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 03:07 10.02.2013

Re: Komentar

one for the road
Izvini Drago, ali nisam mogao dalje da citam posle "decko je sa kninskog asfalta", isto kao da kazes 'azerbejdzanski bajkeri' ili 'peruanski hip-hop', nema smisla a ni potrebe.

Izvini ti, ali ništa ne razumeš. Knin je grad pre 2000. godina. Rimljani ga zvali "Tenen". Železnicu dobili pre Beograda, a fudbalski klub osnovali, 1913. To uradili studenti iz Praga, Beča i Pešte. Imali železnicu, ebiga pa se vozili kud nas volja.:) Bili smo mali, ali radio napravili pre 60 godina, a televiziju pre trideset.Pred rat, imali 8 roken rol bendova. Grad, brale, apsolutno, i asfalt apsolutno, ma šta se tebi činilo.
one for the road one for the road 14:24 10.02.2013

Re: Komentar

Ma znam sve to, nemoj da se ljutis, nego mi bilo nekako smesno i nelogicno.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana