Sve i svašta na ovom belom svetu ima svoj dan. Toliko toga se obeležava, da je već odavno godini usfalilo dana. Ali, od danas se konačno slavi i Svetski Dan Radija. Samo jedan dan pre Dana Zaljubljenih. Taman, jer kažu da ko je ikada na radiju radio, taj ga nikada zaboravio nije. Kažu i da se od radija teško ili nikako ne odvaja. Radio je ljubav večita. I to ja mogu da potvrdim. Ma koliko tehnika i tehnologija trčale ispred mene, ja ću se vazda osvrtati nazad i tražiti radio. Radio je bio prvi medij na kome sam radila i učila se novinarstvu, i nikad od njega nisam uspela da se odlepim.
U mom detinjstvu su radiji stajali na policama, tipke su im podsećale na pregojene klavirske, ukoso su se nizala imena gradova koja su svetlela kada se kažiprstom jače pritisne i malo pridrži pomenuto klavirsko, četvrtasto dugme. Štapić koji se zvao »skala« se probijao kroz krčanje, iskidane rečenice i reči, putujući ka traženoj stanici. Onda je tamo ostajao, i celi dan je sa police dopiralo pričanje, muzika sa i bez reči, strogi glasovi koji su čitali vesti, nezaboravne najave vodostaja reka koje su plutale kroz naše sobe...
Radiji su bili ne samo stalno otvoren prozor u svet, u vreme kada internet nije bio ni najluđi san, radiji su bili odlagališta svega važnog. Na radijima su stajale šustikle, a na njima nikad vazne, jer ne daj bože vodoprevrtanje da se desi i podavi sve one male ljude u radiju. Na šustiklama je uvek dežurao sat sa klempavim poluzvoncima, čekajući da radio udahne vazduh za narednu reč, pa da i on dođe do izražaja svojim tiktakanjem, jasnim i tako ubedljivo upozoravajućim da je pravo čudo bilo što mu nikada nije sledila eksplozija širih razmera. Pored sata se stavljala stabilna uspomena od negde. Nešto što je neko doneo da ne zaboravi gde je bio, i što se vremenom tako stapalo sa okolinom da su samo stariji članovi porodice mogli da se sete otkud nam to i odakle je doneto. Mahom je služilo za skupljanje prašine, ali je svoju korisnu stranu imalo jer je pridržavalo sve podsetnike i beleške ispisane na četvrtinkama listova starih školskih svezaka, da se ne baci, pisma, razglednice i dopisnice stigle od odsutnih članova porodice.
Radio je služio da kaže nešto važno onome ko stane da ga sasluša, da natera suze u oči mojoj prababi nekom od pesama koje su se pevale dok je ona devojkom bila, a uglavnom da, prema rečima mog dede, bandrlja ceo dan. Neumorno. Upijajući se zvukom u život tako da kada nije radio svi su se osvrtali i tražili šta im fali.
Posle su se pojavili tranzistori i svojim naučno-fantastičnim srebrnim izgledom izgurali sirote radije drvene kutije. Bili su manji, tanji, dugmića primamljivih. Za razliku od radija, mogli su da se nameste i na manje stabilne komade nameštaja. Doduše, na njima nije moglo da se napravi skladište uspomena i dugog sećanja, ali su izgledali moderno i prestižno. Imali su kopljastu antenu samu u sebe složenu, koja je mogla da se zanimljivo razvlači i zainteresovanom za nju nanese i lakše telesne povrede u predelu oka. Osim toga, tranzistori su se tendenciozno smanjivali, izazivajući zaprepašćenje kod moje prababe, koja je kao i mi svi iz dečijeg sveta, verovala da u radiju žive mali ljudi, ali joj je ipak bilo sumnjivo da mogu da se zguraju u tranzistor. Naročito kada su se pojavili okrugli tranzistori, koji su postali pravi hit i vatrena želja svih klinaca, u formi fudbalske lopte. Tu već ni baba, ni mi nismo mogli da zamislimo kako radijski ljudi opstaju bez ravne podloge. Zbog toga se prababa vratila zanemarenom radiju koji je, kad se svi poslom ili zanimacijom razbeže, bio i njeno jedino, verno društvo i sagovornik. Pažljivo mu je dizala šustiklu-šiške i glancala ga rukavom navučenim preko palca i kažiprsta. Povremeno je pljucom na ćošak kecelje udarala visoki sjaj kockastim dirkama i prozorčetu u svet. »Šta ga gladiš ko steonu kravu«, gunđao je deda kad bi je video kako nežno i s ljubavlju milki radio kome je samo ona ostala verna slušateljka.
Zajedno sa tranzistorima, koji su u međuvremenu pored crnog gajtanskog repa dobili i baterijski pogon, radio je izgurivala i televizija. Prosto imala je sliku. Mrdala je. Mada, u dobra stara vremena, televizija nije mrdala vasceli dan. Znalo se kad se televizija gleda. A ne ovo danas...Da. I radio bi se išunjao iz mog života, ili ostao samo zvučna kulisa u autobusima, frizerajima i ponekim prodavnicama, da nije misteriozno počela da nestaje moja Najbolja Drugarica. Bilo je to odmah po završetku gimnazije...Ili nije imala vremena ili je naše susrete, ranije unedogledne, prekidala rečima: »Moram da idem da montiram«. To montiranje je meni tako misteriozno mehanički zvučalo, a ona nespojiva sa šrafcigerom ili ičim sličnim neophodnim za montiranje, da živa nisam bila dok i ja nisam zavirila tamo kuda je ona odlazila.
Tako sam nestala i ja. Nestala za sve drugo što nije bilo radio. Ništa mi više nije bilo tako važno, ni tako blisko kao radio koji mi se instantno uvukao pod kožu. Jeste da je bio veliki, odnosno mali, skoro kao onaj sa početka priče, ali je bio radio. Zapravo, on je tada bio redakcija sa studijem, gde smo spremali emisije koje su se kasnije emitovale sa vrha Beograđanke, ali mi smo ga zvali radijom. I on nam se odazivao. Družili smo se dan i noć, nevoljko prekidajući suživot studentskim obavezama. Na radiju smo pisali, jeli, pili, svađali se, slavili rođendane i prve neočekivane bebe, Nove Godine...tamo su nam u goste dolazili svi, poneki su i ostajali...leti smo se kuvali od vrućine, zimi odmicali od prozora od kojih je vuklo, obaška kad počne da muče košava...
Radio je bio i ostao dobar jer su svi mogli da nas čuju, ali ne i da nas vide. Mogli smo mirno da se češkamo, dremamo dok ide muzika, mašemo gradu ili zavlačimo pod stolove. Sve je smelo dok se ne upali crvena lampica, a onda je smelo resto što se ne čuje. Bili smo glasovi. I valjda zbog toga i danas loše pamtim lica, ali glasove ne zaboravljam.
Posle je svašta stiglo, čak i od radija brže...ali radio je ostao moja ljubav. I koliko god sam radila i radim za druge medije, radio je ostao na prvom, nedosegljivom mestu. Ma kakve televizije i internetni sajtovi bili, radio je nešto sasvim posebno, uostalom i zbog one mudrosti koju je patentirala moja Najbolja Drugarica: »Televizija pravi likove, a radio ličnosti«.
I zato, srećan nam prvi Svetski Dan Radija!