- Ja se slažem sa vama g. Rerden. Ali ja sam izabrao jednu specijalnu misiju.
Ja sam u potrazi za čovjekom, kojeg hoću da uništim. On je istina umro prije mnogo vjekova, ali sve dok u ljudskom pamćenju ne bude izbrisana posljednja uspomena na njega, ovaj svijet neće postati mjestom dostojnim života.
- A ko je taj čovjek?
- Robin Hud.
(Ayn Rand, Atlas Shrugged)
Poglavlje o Rusiji, u svojoj knjizi The Age of Turbulence: The Adventures in a New World, Alen Grinspen počinje susretom u MMF-u sa tadašnjim Putinovim savjetnikom Andrejom Ilarijonovim.
Grinspen piše kako mu se Ilarijonov obratio sa slijedećim pitanjem:"Da li bi mogli, kada slijedeći put dođete u Moskvu, da sa mojim prijateljima i sa mnom porazgovarate o Ejn Rend?"
Grinspen sam kaže da je bio više nego šokiran i dodaje:"Rend je bila osvjedočeni pristalica slobodnog tržišnog kapitalizma i zakleti neprijatelj komunizma, tako da je mene zapanjilo zapravo to, da čak i u malom krugu ruskih intelektualaca bliskih vlastima postoji bilo kakav interes za nju i za njezine ideje."
Čika Alen nije znao da se tu ne radi prosto o interesu ... bilo je tu i nešto više.
Pomenuti Ilarijonov je, na jednoj od promocija neke od njezinih knjiga, rekao kako je Rend „njegov idol i jedan od najvećih filozofa XX vijeka", a na pitanje da li će čitanje Rendove predložiti predsjedniku Putinu, on je odgovorio da je Rend u ličnoj biblioteci Putina bila prisutna prije njegovog stupanja na položaj savjetnika.
A negdje baš u to vrijeme novina The Moscow Times (čitaj „oruđe" ruskog neoliberalizma) je pisala kako postoji ozbiljan lobi, koji nastoji uticati preko Dume na Ministarstvo obrazovanja da se Rend uvede u obaveznu školsku literaturu.
Svoju opčinjenost Rendovom stalno ističu i istaknuti i obični članovi famoznog Tea Party pokreta.
Njezin poštovalac je bio i Ludvig fon Mizes, a da bi se uvjerili u to dovoljno je samo pogledati njegovo euforično pismo Rendovoj od 23. jan.1958.
E a kada je moja malenkost u pitanju, sa mnom je stvar opet bila sasvim drugačija - za Ejn Rend ja nisam čuo nikada do 1998. Pamtim kako sam ušao u neku knjižaru na moskovskom Arbatu, u čijoj je sredini stajao stol iznad kojeg je visio plakat sa crno-bijelom fotografijom (po meni neprivlačne) jednostavno obućene žene, sa (za '98-u) čudnom frizurom.
Odmah mi je prišla jedna djevojka i počela da mi nudi da kupim knjigu koja će da mi izmjeni život. Knjiga se zvala Атла́нт расправил плечи (Atlas Shrugged), na našem bi to bilo Atlas sleže ramenima, pisac je naravno bila Ejn Rend (Ayn Rand).
Sjeo sam za jedan od stolova i ubrzo mi je to remek dijelo bilo doneseno.
1118 strana podjeljenih u tri knjige. Počeo sam da čitam predgovor izdavaća, pa predgovor nekog filozofa Rusa i kada sam završio ostao sam zabezeknut.
Knjige te žene, o kojoj ja pojma nisam imao, prodane su do tada u skoro 25 miliona primjeraka; po istraživanju, provedenom 1991. na incijativu Kongresne biblioteke u Vašingtonu, na Amerikance je samo Biblija imala veći uticaj od Ejn Rend, a 1998. po rezultatima tromjesečnog glasnja na sajtu Modern Library Atlas Shrugged je sa 217 hiljada glasova zauzeo prvo mjesto na spisku 100 najboljih romana 20. vijeka!!!
Što jest', jest' bio sam zapanjen, međutim knjigu svejedno tada nisam kupio.
No nisam Rendovu ni zaboravio (daleko bilo), istina nije mi bila ni neki prioritet, ali ipak sam polako počeo praviti „folder" sa njezinim imenom.
1926. kada je stupila na tlo SAD, priča o Alisi Rozenbaum je završena, a počela je istorija Ejn Rend.
Rend je odmah pokušala da prodre u svijet filma i u tome koliko-toliko uspjeva. Jedno vrijeme radi kao statista, a zatim dobija posao u scenarističkom odjelu studija čuvenog Sesila B. DeMila.
Svoje scenarije istina ne uspijeva proturiti, ali bez obzira na sve vjeruje u sebe. Posao gubi već 1927, tada je naime propao Sesilov studio i do 1932. radiće razne poslove, a u međuvremenu će se udati i za glumca Frenka O'Konora ... i da 1931. dobiće američko državljanstvo.
Prekretnica će joj biti 1932. kada će studija Universal otkupiti njezin scenario pod nazivom Red Pawn za 1500$. Te pare omogućiće Rendovoj da ostavi te privremene poslove i da se posveti pisanju. Slijedeći scenario biće joj još uspješniji. Night of January 16th imaće svoje izvedbe i u Holivudu, a i na Brodveju. Paramount će 1941. po njemu čak snimiti i film.
Prvi roman We the Living izlazi joj 1936. Iako je roman bio kritika SSSR-a dočekan je sa svih strana „prohladno". U toku rata biće ekranizovan u vrlo raskošnoj produkciji u Italiji.
1937. izlazi joj u V. Britaniji novela Anthem, a 1943. novi roman The Fountainhead i to je bilo ono što je čekala.
Odbilo ju je 12 izdavača, ali joj je zato br. 13 bio sretan. Roman se samo u toj godini prodao u tada fantastičnih 100 hiljada primjeraka, a iste godine Paramount otkupljuje prava na film za sumu od 50 hiljada$. Film će biti snimljen 1949, glavnu mušku ulogu igraće Gari Kuper.
No ono što je najvažnije je to da Rand više o parama ne treba da razmišlja.
Narednih dvije godine će uglavnom uživati na lovorikama (napisaće još dva scenarija i scenarijski preraditi The Fountainhead), a zatim će slijedećih 12 godina posvetiti pisanju djela svog života - Atlas Shrugged će izaći 1957. i tri dana po izlasku zauzeće 13. mjesto na listi bestselera The New York Times-a, da bi se početkom decembra 5 dana zadržao na broju 3.
Publika je bila oduševljena i likovima i filozofijom romana, na sve strane su nicali klubovi i kružoci strastvenih pristalica ejnrendizma. Jednom od tih klubova, koji će 1958. prerasti u institut (Nathaniel Branden Institute), pridružiće se tada i mladi Alen Grinspen.
Rend će svoju filozofiju uskoro označiti kao objektivizam i ubrzo će biti stvoren i Objectivist movement.
Atlas je Randovoj bio i posljednji roman, od tada će pisati i izdavati samo radove iz oblasti filozofije, politike i kulture.
Najpoznatiji od njih su:
- For the New Intellectual: The Philosophy of Ayn Rand
- The Virtue of Selfishness: A New Concept of Egoism
- Capitalism: The Unknown Ideal
- The New Left: The Anti-Industrial Revolution
- Philosophy: Who Needs It
E sada zašto je Rend zaslužila da ja ovoliko trunjim o njoj?
Pa otprilike iz istog razloga zbog kojeg volim da „trunjim" i o fašizmu.
U stvari „volim" je pogrešna riječ .., za mene, ali u pravom smislu te sintagme, to je jednostavno moralni imperativ - posao koji mora biti obavljen.
Istina, kada je Rend u pitanju, ja uvijek imam osjećaj da elaboriram o nečemu očiglednom, jer ja evo i sada stvarno ne mogu da shvatim da je moguće da bilo ko odrastao i bilo ko iole obrazovan i na principima Zapadne kulture formiran, može ozbiljno da prihvati Ejn Rend.
Za mene je to apsurd iste veličine, kao i kada te neko gleda u lice i tvrdi da je i poslije Čilea teza o supstancijalnoj povezanosti kapitalizma i demokratije i dalje nesporna.
Pol Krugman, poznati ekonomist i nobelovac, je tu moju nevjericu u vezi Rendove po meni fantastično izrazio kada je rekao:
„Postoje dva djela koja mogu izmjeniti život četrnaestogodišnjeg ljubitelja knjiga. To su Gospodar prstenova i Atlas sliježe ramenima.
Jedna od tih knjiga je neozbiljna fantastika, koja često porađa doživotnu opsjednutost svojim nevjerovatnim junacima i koja rezultira emocionalno praznim životom i socijalno ubogom zrelošću, kao i nesposobnošću suočiti se sa realnošću.
A ona druga knjiga - ona se naravno bavi orcima."
No bez obzira na taj, naročito u filozofskim krugovima izražen podsmijeh na pominjanje Rendove, ona je svejedno kulturološki fakt. Jer kada nekoga cijeni Mizes, citira Fridmen i u nebo uznosi Grinspen onda to ipak o nečemu govori.
Gore, kada sam govorio o svom prvom „susretu" sa Rendovom rekao sam da tada nisam kupio Atlas, ali sam ga nešto kasnije, tačnije 2004. ipak nabavio.
Danas je evo 2013. i ja ga još nisam cijelog pročitao ... i ne mogu garantovati da ću ga ikada i cijelog pročitati. Nije u pitanju zauzetost (mada ima i toga), stvar je u tome da mi jednostavno u nekom momentu dalje čitanje počinje pričinjavati nekakvu spacifičnu vrstu fizičke boli.
Prvi put sam knjigu ostavio nakon što sam pročitao otprilike 300 strana. Onda sam je ponovo uzeo kada me prijatelj upozorio na to da je Nil Pirt iz Rush-a objektivist i da je Rendovoj tekstualno posvećen cijeli njihov album 2112 (a taj album sam imao još dok sam živio u SA), kao i pjesma Anthem sa albuma Fly by Night i konačno, treći put sam prionuo na čitanje kada mi je sinu za rođendan poklonjena kompjuterska igrica BioShock, pravljena po motivima Atlasa.
E tada sam, al' uz velika preskakanja, došao i do kraja knjige.
I red je da budem pošten i da priznam kako u mojoj averziji prema Atlasu i ejnrendizmu uopšte, ima i subjektivnih razloga.
Kao prvo, ja sam zadrti i ponosni ljevičar i shodno tome takav moj stav je na neki način „prirodna" reakcija.
Kao drugo, mislim da je greška što sam se prije čitanja romana solidno upoznao sa osnovama filozofije autora.
I kao treće, u umjetničkom smislu previše sam očekivao od romana - ja sam bio 100% uvjeren da me čeka literarno remek djelo.
Za to vrijeme svijet koji su ostavili propada iz minute u minutu, kao i što propada pokušaj urazumiti lijeve kroz pregovore.
Glavni junaci sa svog Olimpa hladno posmatraju katastrofu i usput prave planove za buduću obnovu po njihovim principima.
Roman završava onda kada oni zaključuju da je destrukcija potpuna i da je sada sve spremno za njihov povratak.
Jedan od glavnih junaka taj nihov comeback obznanjuje riječima: „Put je slobodan (...) Mi se vraćamo u naš svijet."
A zatim podiže ruku „i nad zemljom pustom od ljudi crta znak dolara".
Ja naravno nisam književni kritičar i u dosadašnjem životu daleko više sam čitao (za moju profesiju bitne) stručne knjige, ali kao eto relativno obrazovan čitalac tvrdim da je Atlas zapanjujuće slaba knjiga.
Osnovna njezina mana po meni proizilazi iz toga što je Rend svoju filozofiju zapravo samo obukla u umjetničku formu i upravo je to i ono što je umjetnički segment djela osudilo na prosjećnost.
Knjiga posjeduje dinamiku, ona čak ima evidentne elemente detektivskog žanra, no ta dinamičnost se sjecka dugim i sa sižeom teško povezivim, dubokoumnim čas dijalozima, čas monolozima ili verbalnim duelima sa nadasve predvidljivim ishodom.
Patetika je sveprisutna i sa svakom stranicom je sve degutantnija, toliko je ima da ona nikako ne može biti svjestan izbor, ona je nesumnjivo važan dio stila autora.
U knjizi postoji dobar broj infantilno nerealnih situacija, kao što je meni legendarna scena u kojoj nakon viteške tržišne borbe pobjeđeni industrijalac zahvaljuje svom jačem, ali i nadasve poštenom protivniku što ga je istisnuo sa tržišta.
Sirovu i očiglednu tendencioznost pri promovisanju svoje filozofije dodatno podcrtava diktatorsko-direktivni ton autoričinih heroja.
Ja u stvari nikada do Atlasa nisam ni čitao nešto gdje se na tako arogantno-bahati način iznose ideje autora. Preko pozitivaca autorka otvoreno pretenduje na ulogu glasnika istine u njezinoj posljednoj instanci.
Visokomjernost u njihovom ponašanju, aristokratska hladnokrvnost i propovjednička ležernost u njihovim verbalnim nastupima nedvojbeno ukazuju na njihovu vjeru u apsolutnu ispravnost svojih stavova, a svaka njihova tirada je ono Zolino la vérité est en marche et rien ne l'arrêtera.
Odnos prema likovima i jeste ono što je mene kod Rend najviše iritiralo. Ne može se reći da kod nje nema karakterizacije, ima je, ali samo u okviru dijametralnih pojmova pozitivnog i negativnog, pa tako kod likova za koji se veže onaj prvi pojam, ona se manifestuje u rasponu od dobar do veličanstven, dok se kod drugih kreće u dijapazonu između lošeg do odvratnog.
U svakom romanu lik je koncept i u svakom romanu lik je produkt apstrahovanja. Drugim riječima homo fictus nije isto što i homo sapiens, ali Rendova ide dalje, ona svoje kreacije turboredukuje - ona ih svodi na nosioce ideje.
Ideja je ono što uslovljava sve segmente lika. Svi ljevičari su karakterne nule i fizički su nikakvi, dok svi pozitivci su sve ono suprotno.
Ljepoti ideje odgovara isti takav nosilac, jer drugačije, po Rendovoj, ne može ni biti - ljepotu najbolje promoviše i najbolje brani takođe ljepota. Naravno, može se reći da je hiperboliziranost u Rendovoj antiutopiji nužno zlo, odnosno redovna pojava u literarnoj fikciji, ali problem je u tome što Rend ne piše o borbi orka i vilenjaka.
Odnosno problem je u stvari baš u tome, jer Rendova piše o tadašnjim, a i današnjim legitimnim društvenim projektima,a njihov sukob upravo i shvata kao borbu između dobra i zla za Tolkinovo Međuzemlje..
Demonizacija povezana sa bagatelisanjem jednog od njih je kontraproduktivna, staro je pravilo da će pobjeda biti još veća i još značajnija, ako je protivnik jak ili ako se barem predstavi jakim. Rend za to ne mari, ona, kao i njezini heroji, pobjeđene prezire.
Kod Rend negativci nisu čak ni poraženi u nekoj epskoj borbi, oni su prosto istrulili razjedeni svojom glupošću - ona im ne dopušta čak ni da odu kao ljudi.
Cijeli taj koncept antiheroja bez ijedne kvalitete, prvenstveno ukazuje na manihejsku svijest autora, armiranu beznadežno dogmatiziranim sadržajima.
E sad naravno ima i stvari zbog kojih pred autorkom treba skinuti kapu, u prvom redu se to odnosi na snažno izrečene ideje, kao i to da su te ideje iznešene jasno, glasno i nedvosmisleno.
Rend svoju filozofiju predaje čitaocu maestralno - otvoreno i maksimalno dostupno.
Kategoričnost i decidnost ne ostavljaju nikakve mogućnosti ni za drugačija tumačenja, a ni za demagoške manevre tipa „niste me (je) dobro shvatili".
A to, između ostalog, ja zovem i hrabrošću, jer Rend sa time otvoreno priziva protivničku „vatru" na sebe. Koliko je god njezino djelo oda ekonomskom liberalizmu, ono je isto tako nepresušni izvor za svaku vrstu njegove kritike.
Druga stvar zbog koje Rendovoj treba odati priznanje je ono što sam malo prije odredio kao manu. Navući na svoju filozofiju romaneskni kostim je rizičan, ali na kraju se ispostavilo i pametan potez. Jeste to bila presuda literarnom kvalitetu, ali je zato ejnrendizam, kao poruka romana, u velikom i ekstraordinarnom stilu lansiran u svijet.
Da je Rend svoju učenje predstavila na uobičajen akademski način, njezin rad bi najvjerovatnije završio isto kao i bezbrojni članci i analize njezinih oponenata, za koje danas osim specijalista niko ni ne zna.
Ali nije - i to u prvom redu zahvaljujući gornjem mixu, koji je njezinu filozofiju obložio kao nekakvim korigensom i koji je tako čitaocu omogućio ne samo lako gutanje, nego i (kakav-takav) estetski ugođaj.
Ja ću zbog potreba bloga ipak i dalje povremeno koristiti taj izraz. Rend je u suštini svo svoje učenje izložila u Atlasu, no formiranje tog učenja ima ipak dublje korijene i može se pratiti od We the Living, pa sve do Atlasa kao idejnog apogeja.
Poslije Atlasa svoje stavove Rend je obrazlagala u nekoliko specijaliziranih časopisa, a sistematizaciju svojih ideja uradila je 60-tih u knjigama The Virtue of Selfishness: A New Concept of Egoism i Capitalism: The Unknown Ideal.
Interesantno da je Rend veoma rijetko govorila o svojim filozofskim uzorima, ako je i govorila to je uvijek nekako bilo „kroz zube". Jedini filozof kojeg je stvarno često eksploatisala bio je Aristotel, no primjećeno je da vrlo često u usta Aristotela stavljala stvari kojih u njegovim djelima nema .
Druge filozofe skoro da nije ni pominjala (Kanta je npr. pogrdno zvala prvim hipikom u istoriji), a i o tadašnjoj univerzitetskoj filozofiji imala je vrlo loše mišljenje:
„Mržnja ka razumu i poštovanje slijepih emocija, mržnja ka individui i pijetet pred kolektivom, mržnja ka uspjehu i klanjanje samopožrtvovanju - to su fundamentalna shvatanja, koja gospodare na današnjim univerzitetima."
Istraživači njezinog opusa se uglavnom slažu da je na njezinu filozofiju, pored njoj dragog Aristotela, ogroman uticaj imao i Niče. Prva knjiga koju je Rend kupila po dolasku u SAD bila je Tako je govorio Zartustra i vrlo brzo nakon toga u njezinom dnevniku se pojavljuju varijacije na Ničeove sentence.
No taj dug prema Ničeu Rend u javnosti nije isticala, tako da je mudrac iz Stagire ostao jedini filozof prema kojem je pokazivala divljenje i zahvalnost.
Gore sam već rekao da je ona svoje učenje nazvala objektivizmom,a taj naziv proizilazi iz tvrdnje da je stvarnost objektivna datost i da postoji nezavisno od čovjeka; do spoznaja o toj stvarnosti čovjek dolazi isključivo preko svog razuma, koji prepoznaje i integriše informacije dobijene od čula, koja su u stalnom kotaktu sa realnošću.
U suštini ništa posebno ... no postoji i nastavak - svaki čovjek je konačan i ne može biti ničije sredstvo, on mora živjeti za sebe, ne žrtvujući se za druge, ali i ne tražeći da se drugi žrtvuju za njega. Briga za svoje razumne egoistične ciljeve i stremljenje ostvarenju lične sreće dvije su najviše moralne vrijednosti u ljudskom životu.
Jedini političko-ekonomski sistem koji je u skladu sa ovim etičkim postulatima je kapitalizam, jer u njemu ljudi zaključuju dogovore kao što to rade trgovci, koji ostvaruju razmjenu slobodno, po sopstvenoj želji i uz uzajamnu korist.
U sistemu „punog" kapitalizma država bi trebala biti odvojena od ekonomije po principu odvojenosti Crkve od države i njezina uloga bi trebala biti uloga policajca, koji je tu da štiti prava ličnosti.
Pored ovoga gore postoje i tzv. tri principa objektivizma:
Posljednji je praktički prepričan jedan od Aristotelovih principa logike i često ga je i Rend znala samo označavati kao A je A.
Tek kada se njezino učenje izloži ovako (čak i usnovnim crtama), tek tada postane očito kako je ono njegovo uvijanje u umjetnički celofan bio fakat lucidan potez, a osim toga, svakome ko istražuje Rend, ta celofanska eksplicitnost i providnost, omogućuje da njezinu filozofiju, bez ikakve dileme, svede samo na jednu rečenicu koja glasi - ejnrendizam je otvorena apologetika liberalnog kapitalizma s pozicija krajnjeg materijalizma, individualizma ispoljenog kroz radikalni moralni egoizam i ateizma.
I sad je stvarno već vrijeme da „poslušate" i samu Rend!
- Vi ste učili da je moral skup pravila ponašanja, nametnut hirom neke natprirodne moći ili društva, u službi Boga ili za dobro komšije, a radi udovoljavanja ili onosvjetovnom autoritetu ili nekome iza komšijskih vrata - tj. svima i svakomu, samo ne vama i vašem zadovoljstvu.
Učili su vas da ćete zadovoljstvo naći u amoralnosti i da ćete svoje interese najbolje ostvariti kroz porok; nijedan moralni kodeks ne služi vama, nego je protiv vas i on nije tu da bi ispunio vaš život, nego da bi ga opustošio.
- Vjekovima se bitka za moral vodila među onima koji su tvrdili da vaš život pripada Bogu, i onim drugima, koji su govorili da ona pripada vašem komšiji; odnosno među onima koji su propovjedali da je dobro samoodricanje radi fantomskog raja i onima koji su tvrdili da je dobro samoodricanje u ime ubogih na zemlji.
A niko vam nije rekao da vaš život pripada vama i da je dobro u tome da ga proživite.
- Zapamtite da „altruizam" ne označava dobrotu ili brigu o drugim ljudima.
Altruizam je moralna teorija, koja propovjeda da čovjek mora žrtvovati sebe radi drugih, da mora staviti interese drugih iznad svojih interesa i da je dužan živjeti radi drugih.
Altruizam je čudovišan pojam. To je moral kanibala, koji proždiru jedni druge. To je teorija duboke mržnje premačovjeku, razumu, postignućima, prema svakom obliku ljudskog uspjeha i zemaljske sreće.
- Nema drugog načina da se spase kapitalizam - ili sloboda ili civilizacija ili Amerika -jedini način je intelektualna hirurška operacije uništenja altruističkog morala, kao izvora destrukcije.
- Doktrina prevlasti čovjekovih prava nad pravom na imovinu označava u suštini da se jedni mogu pretvarati u sobstvenost drugih, pošto sposoban od nesposobnoga ne može ništa dobiti, onda proizilazi da se tu zapravo radi o pravu nesposobnoga da koristi sposobnog kao neku vrstu tegleće marve.
Svako ko smatra da je takav poredak stvari normalan, nema pravo da se zove čovjekom.
- Princip trgovine je jedini razumni etički princip za sve vrste ljudskih odnosa, ličnih i društvenih, privatnih i javnih, duhovnih i materijalnih.
Princip trgovine je princip pravdnosti.
- Kapitalizam je jedini sistem u istoriji u kojem se bogatstvo ne stiče pljačkom, nego proizvodnjom, ne silom, nego trgovinom; on je jedinstveni sistem koji se zalaže za prava čovjeka na sopstvenu misao, na posao, na život, na sreću, na sebe samog.
- Biznismeni su simbol slobodnog društva, simbol amerike. Ako oni nestanu, u momentu tog njihovog nestanka nestaće i civilizacija.
Ako hoćete da se borite za slobodu, tada morate početi sa borbom za one koje sloboda nije nagradila, za one koji su nepriznati i šutljivi, ali su i najbolji predstavnici američkih biznismena.
- Čovjek koji se bavi isključivo fizičkim radom, troši toliko, koliko i ulaže u proces proizvodnje i ne ostavlja drugih vrijednosti ni za sebe, a ni za druge. Dok na drugoj strani, čovjek koji generiše ideje u bilo kojoj oblasti i čovjek koji stvara novo znanje je stalni dobročinitelj čovjećanstva.
- Jedine državne institucije koje bi trebale postojati su: policija - radi zaštite od unutrašnjih kriminalaca, armija - radi zaštite od vanjskih kriminalaca i sudstvo - radi zaštite privatne imovine.
- Ne postoji „pravo na rad" - postoji samo pravo na slobodnu trgovinu, odnosno pravo čovjeka da radi, ako ga drugi unajmi da radi. Ne postoji „pravo na dom", postoji samo pravo na slobodnu trgovinu: pravo izgraditi ili kupiti dom. Ne postoji „pravo na pravednu platu ili pravednu cijenu rada", ako niko neće da plati, unajmi čovjeka ili da kupi njegovu robu.
Ne postoji pravo potrošaća na mlijeko, cipele, bioskop ili šampanjac, ako niko ne želi proizvoditi tu robu (postoji samo pravo da ih sam počneš praviti).
Ne postoji pravo posebnih grupa, pravo farmera, radnika, biznismena, posluge, poslodavaca, starih, mladih i onih koji se još nisu rodili.
Pravo na privatnu svojinu i pravo na trgovinu su jedinstvena ekonomska prava čovjeka.
Ono što je iznimno važno naglasiti je to da Rend svoje učenje završava u periodu kada je izgledalo da kapitalizam uzmiće pred socijalizmom.
SSSR je nakon WWII imao ogroman autoritet, više nije bio jedina zemlja socijalizma, „klub" sa njim na čelu svakom je godinom bio brojniji, a upravo u vrijeme kad je Atlas završavan taj isti SSSR je brzinom obnove i nevjerovatnim industrijskim rastom dovodio do očaja ekonomsku i političku elitu Zapada.
Rend je sebi dala u zadatak da kapitalizam učini ideološki neranjivim (i nije bila jedina, to je bio i između ostalog i cilj, upravo tu negdje formirane, famozne teorije totalitarizama). Po Rendovoj najslabije mjesto kapitalizma bilo je nepostojanje filozofskog fundamenta.
Ona je kao prvo prihvatila fakt da se u biti kapitalizma nalazi egoizam, no njezin doprinos nije u priči o razumnom egoizmu, o njemu su već prije govorili Spinoza, Helvecius, francuski filozofi 18. v, pa čak i dvojica iz „svetog ruskog nihilističkog trojstva" - Černiševski i Pisarev.
Ono što je „novo" kod Rend, to je do tada (ne računajući Ničea) neviđen napad na altruizam, jer ako je egoizam suština kapitalizma, onda iz toga proizilazi da:"Kapitalizam ne može funkcionisati, ako mi vjerujemo da je naš glavni cilj u životu - služiti drugima".
To naravno nisam rekao ja - to je rekao 2010. u jednom svom intervjuu gospodin Jaron Bruk, direktor Instituta Ejn Rend.
I kada god govori o altruističkom moralu Rend udara i na kolektivizam, isto je tako i kada piše o kolektivizmu - za nju oni su nešto kao sinonimi.
Osnovna ideja Rend je jednostavna ... (barem u početku) - ona naime egoizam, kao srž kapitalizma, ugurava i u srž čovjeka.Međutim to objašnjenje u suštini i nije toliko važno, jer Rend griješi u „početnoj premisi". Ona polazi od pretpostavke da smo mi svi racionalni egoisti uhvaćeni u zamku socijalnih obaveza.
Nju pobijaju (već tada kada je ona to pisala) nalazi i otkrića ekonomske antropologije, antroposociologije, psihološke antropologije, etologije, sociobiologije ... iza kojih stoje takva imena kao što su Malinovski, Polanji, Lorenc, Dalton, Tinbergen, Vilson, Mid, Bem i dr.
Najkraće moguće govoreći - egoizam (uslovno rečeno) je zapravo prastara manifestacija instinkta za preživljavanjem, sklonost da se živi po instinktima, a ne po razumu u psihologiji se naziva primativnost.
Sa pojavom ljudskih zajednica i njihovim usložnjavanjem u prvi plan dolaze niskoprimativni psihološki tipovi. Zbog svojih osobina da izazovima prilaze razumom, sklonosti kompromisima, samopožrtvovanju, svijesti o važnosti zajedništva i uloge svakog člana zajednice, njihov status u zajednici raste, a time raste i mogućnosti predaje i širenja svog genetskog materijala, što za posljedicu ima dalje jačanje onih važnih specifičnih karakteristika njihovog psihološkog tipa.
S druge strane, visokoprimativni tipovi, pored te genetske selekcije, trpe i od normativnih „filtera" zajednice, njihovo atavističko i asocijalno ponašanje dovodi ih u sukob sa svima ostalima, a to je po pravilu završavalo ili pokajanjem ili izgonom onih koji još nisu genetski bili spremni postati ljudima.
Konačni efekt ove genetsko-socijalne selekcije je taj da je biološko-psihološka osnova našeg morala bukvalno armirana osobinama altruističkog psihološkog tipa i to upravo zbog toga što je njegova dominacija u zajednici stvorila optimalne uslove za njezino preživljavanje.
I ne samo to, u temelju današnje civilizacije nalazi se ljudska zajednica, koja se razvijala tako da je na izazove prirodne sredine davala odgovore oblikovane po mjeri karakteristika altruističkog psihološkog tipa.
Kod Rend je zanimljivo i to da ona ne vidi paradoks i individualnog i individualističkog, a koji je u tome da oni postoje samo u odnosu na kolektiv. Osobitost ili talent pojedinca vidljivi su samo u odnosu na prosjećnost većine i jedino od većine i mogu biti valorizovani kao nešto posebno.
Slična je stvar i sa vrijednostima.Svaka vrijednost je u većoj ili manjoj mjeri kolektivna. Vrijednosti se ne formiraju niti primaju u nekakvom vakuumu. Sistem vrijednosti se formira od ranog djetinjstva, na osnovu i pozitivnih i negativnih primjera iz okoline. Interpretacija vrijednosti jeste individualna stvar, ali ni do nje se ne dolazi individualno. Svaka interpretacija, kao uostalom i svaka vrijednost je produkt društvene filtracije.
Heroji Ejn Rend se tako skupljaju na onoj planini na osnovu toga što djele iste vrijednosti, vrijednosti koje su u odnosu prema jednoj sredini nekada bile individualne/individualističke, da bi u novoj sredini postale kolektivne.
Mada je (zvanični) cilj Rendove stvaranje novog kolektivnog i istinski humanističkog morala, fundiranog na brizi za svoje interese i na principima trgovine, teško je ... i to baš teško, zamisliti da svijet pretvoren u polje borbe ličnih egoizma može biti oličenje harmonije slobode i razuma.
Radikalni utilitarizam Rendove pati od klasičnih nedostataka originala, pa je tako apsurdno zahtjev za ustoličenjem egoizma na poziciju vrhunskog etičkog principa, opravdavati argumentom u kojem se kaže da to vodi dobru za sve.
Kakav je to uopšte egoizam koji brine o svima?
Zbog toga je i prosto nemoguće ne izvesti zaključak da je etički recept Rendove samo preformulisana parola ekonomskog liberalizma o jednakim mogućnostima, s tim da u ovom slučaju riječ ide o jednakom pravu svih na ispoljavanje egoizma.
Umjesto društvene solidarnosti ispoljene kroz redistribuciju Rendova nudi i traži solidarnost u pohlepi i sa pohlepom. Klasični zahjev liberalizma za nemješanjem države u ekonomski život, Rend dopunjava i sa istim takvim pozivom, samo ovog puta upućenim ka kulturi i moralu.
Gore pomenuta redistribucija, pored poreza je Rendovoj posebno odvratna. Za nju je ona jedna od glavnih osobina banditske države i jedno od simbola porobljavanja pojedinca kolektivu.
Po Rend alternativa tom formalizovanom institucionalnom altruizmu je dobrovoljnost i milosrđe, ali samo tada kada ono pomaže čovjeku da se sa njim izdigne i prevaziđe svoje nedostatke.
I interesantno je da u Atlasu nema ni djece, ni staraca, ni invalida, ni hendikepiranih - tj. nema onih na koje reaguju naša „ogledala neuroni", prema kojima osjećamo empatiju, sa kojima najviše saosjećamo i kroz koje se najbolje i vidi enormni značaj institucionalnog altruizma.
Poređenje Welfare state sa banditizmom je totalno nepoznavanje vremena i uslova u kojima ona nastaje, a proglašavanje bezumnim ljevičarima onih koji su taj sistem sazdali je nebuloza par exellence. Projekt koji su ti ljudi osmislili i u praksi ostvarili je bio poruka tržišnim gubitnicima, kojima je jasno dano do znanja, da nema veze što kapitalizam nije na njihovoj strani, jer njihova leđa čuva demokratija.
I uopšte, ako u kritici kolektivizma i socijalizma Ejn Rend još i ima nešto (mada ako se već hoće nešto na tu temu čitati, onda treba otići do izvora - do Hajeka), u njezinoj minarhističkoj viziji kapitalizma nema ama baš ništa do nefudiranog idealizma.
A da je to tako, mogli smo vidjeti kada je nedavno sve, ne puklo, nego eksplodiralo po šavovima.
Posljednja stvar na koju se mislim osvrnuti kada je Rend u pitanju je nešto što je ona implicite iskazala kada je u jednom intervjuu rekla ovo:
„Znate li vi šta je ustvari cilj mog ličnog, životnog krstaškog pohoda (u filozofskom smislu) - nije to prosto borba sa kolektivizmom i rat sa altruizmom? Oni su samo posljedice, posljedice, a ne uzroci. Ja sam se borim protiv stvarnog uzroka, protiv istinskog korijena zla - iracionalnog."
I stvarno ne treba biti mnogo pametan, da bi se vrlo brzo shvatilo da Rend zapravo sve što piše, piše protiv religije,a paradigma religioznog za nju je hrišćanstvo, kako zbog humanističko-altruističke poruke njezinog tvorca, tako i zbog činjenice da se radi o dominantnoj konfesiji u razvijenim kapitalističkim državama.
Kažu da je ona svoja tri glavna neprijatelja (kolektivizam, altruizam i misticizam) označila još dok je studirala.
Hajd' u redu za ona prva dva, to se još može opravdati averzijom prema revoluciji, ali treći je pomalo misteriozan, pogotovo ako se zna da je u toku studija imala tu čast da sluša jednog od najvećih ruskih religioznih filozofa Nikolaja Loskog.
Sistematska revalorizacija uloge i mjesta hrišćanstva počinje upravo sa pojavom kapitalizma, a tek kasnije će u tom procesu aktivno učešće uzeti i ljevica.
Nesumnjivo je da istorijsko/institucionalizovano hrišćanstvo pruža masu materijala, koji je moguće iskoristiti u cilju razarajuće kritike. No Rend to ne kritikuje, ona udara po ideji, ona udara po Evanđeljima.
Ja, koji sam veći dio dana agnostik, a u onom manjem dijelu ateista, upravo u toj ideji vidim sve ono zbog čega Hrišćanstvu skidam kapu, kao i ono zbog čega Hrišćanstvo i pored destruktivnog djelovanja njegovog institucionalnog oblika, ali i autodestruktivnog potencijala unutar same ideje, danas još uopšte i postoji.
Humanizam, u ovom današnjem obliku, svoje početke ima upravo u judeo-hrišćanskoj antropologiji. Dok su u judaizmu još uvijek vidljivi ostaci predmonoteističke relacije Bog-narod, u hrišćanstvu toga više nema, na njegovo mjesto dolazi odnos Bog-pojedinac.
Hrišćanstvo čovjeka izdiže iznad biološko-teritorijalnih okvira i prilazi mu kao ideji i kao ličnosti. Prvi put je u istoriji, upravo u hrišćanstvu proglašena jednakost svih ljudi pred Bogom.
Čovjek je inaugurisan u vrhunac Božjeg stvaranja i jasno je naglašena njegova bogopodobnost i to nije sve - po Vasiliju Cezarejskom, čovjek je dobio zadatak da bude kao i njegov tvorac.
I nema nikakve dileme šta to znači - ako je Bog iz ljubavi prema čovjeku uzeo ljudsko tijelo i zbog ljubavi prema čovjeku patio na krstu, onda požrtvovanost, empatija, saosječajnost i briga za drugog su jednostavno imperativi svakog hrišćanina.
I Ejn Rend u suštini ne smeta misticizam, njoj smeta religiozna mistifikacija altruističkog morala .., ona vjerovatno ne bi imala ništa protiv da je kroz religiju mistifikovan njezin racionalni egoizam.
Njoj ne smeta ni Bog.
Jedan od njezinih heroja u jednom momentu kaže:
„I evo ja sada vidim lice Boga i izdižem ga iznad zemlje.
On je taj Bog kojeg je čovjek tražio od momenta kada su ljudi nastali, Bog koji će nam donijeti radost, mir i ponos.
Taj Bog sam - 'Ja'"
Njoj smeta altruistički Bog - Bog koji je svog Sina žrtvovao za spas sviju.
I u prvobitnoj verziji onog uvodnog citata ovog bloga, trebalo je umjesto Robin Hud da stoji Hrist, ali SAD nisu bile ateistički SSSR, tako da je Hrist za svaki slučaj ipak zamjenjen sa šervudskom legendom.
I tačno je da postoji izvjesna razlika između „Ja" i „ja", ali nakon što se čovjek upozna sa herojima Ejn Rend, onda se on sasvim opravdano može zapitati da li je njoj ta razlika uopšte bila bitna?
A opravdanost te sumnje veoma lijepo ilustruje i dio radijskog govora jednog od glavnih junaka Atlasa, koji tom prilikom kaže:
„Mi smo konačno shvatili da mi nikada nikada nismo bili oni koji su uzimali, mi smo uvijek bili oni koji su davali. Mi ne pretendujemo na to da budemo vaši predstavnici ... mi nemamo nikakve zahtjeve ... i mi ne želimo da sa vama postignemo nekakav kompromis.
Vi nama nemate šta da predložite, jer vi nama niste potrebni."
Mislim da bi u vezi sa ovim podvučenim, bilo sasvim u redu „konsultovati se" sa ovde već nekoliko puta pomenutim mudracem iz Stagore, koji na str. 6. (srpskog prevoda) njegove Politike kaže:"A onaj tko (...) je sam sebi dovoljan nije dio države, te je zvijer ili bog."
Čisto sumnjam da je Rend svoje junake smatrala zvijerima.
Imajući to u vidu, onaj konflikt između individualizma i kolektivizma, o kojem se govori u Atlasu, sa time se izdiže na viši nivo - on prerasta u epski sukob platonovski shvaćenih demijurga sa jedne strane i amorfne nestvaralačke mase, sa druge.
Taj kocept prepoznaje i Mizes i evo šta on piše u onom pismu Rendovoj:
„Vi imate hrabrosti da kažete masi ono što im nije govorio nijedan političar: vi ste inferiorni, sva poboljšanja uslova vašeg života, koja vi uzimate zdravo za gotovo, vi dugujete naporima ljudi, koji su bolji od vas".
Možda ja griješim, ali meni taj koncept bazdi na fašizam.
Posljedice djelovanja ljudi, koji su ili u njenoj filozofiji ili samo u nekim njezinim djelovima vidjeli ideal kojem treba težiti, a u njoj samoj proroka i uzor, više su nego katastrofalne.
A kako i ne bi bile kada je iza te filozofije stajala osoba koja je zdušno pljuvala po Kantu, iako nije nikada ništa od njega čitala; koja cijeli svoj život nikako nije uspjela da shvati, mada se na Aristotela stalno pozivala, kako „društvena životinja" ne znači automatski i „socijalistička životinja"; koja takođe, u svoj Ničeovoj kompleksnosti pronalazi samo sirovi vitalizam, amoralni ateizam i obrise kako svojih kapitalističkih stvaralačko-buntovničkih heroja, tako i osnovu svog socijalnog rasizma i koja je svoju viziju Amerike i stvorila i održavala preko Holivuda i to tako što je počela sa gutanjem melodramaturškog smeća poznog nijemog filma, a završila sa javnim hvalospjevima Čarlijevim anđelima.
Ejnrendizam je u suštini pokušaj jedne monstruozne redukcije čovjeka. On i inače skučene okvire ljudske egzistencije pokušava još više suziti - merkantilizovati i programirati isključivo na zadovoljavanje materijalnih potreba.
Homo economicus Ejn Rend je i socijalni i emocionalni bogalj i racionalni predator.
On je biće fokusirano na elementarno egzistiranje, na postojanje bez svega onoga što je uslijedilo kao posljedica prvog čovjekovog zamišljenog pogleda prema zvijezdama.
Kao što je Rendova vjerovala da se ona nalazi na početku nove tradicije, tako i svaki njezin heroj misli da su on i njemu slični nulta tačka pojave novog čovjeka.
Čovjeka koji predstavlja kraj samoaktuelizirajućeg homo sapiens-a - bića koje je, svesno poražavajuće ograničenosti svoje male egzistencije, pravilo izlete u dubinu i u visinu, stalno tragajući za nečim većim, trajnijim i čvršćim.
Homo economicus Ejn Rend za takvim nečim potrebe nema, jedina ograničenost koju on osjeća je ograničenost materijalnog aspekta njegove egzistencije. Njegov merkantilistički mentalni sklop, kao nekakav inhibitorni mehanizam, automatski odbija sve ono što ratio odvlaći od rješavanja problema tog tipa, ali sa tim i zatvara vrata svemu onome je stajalo i što stoji i dalje iza samorealizacije i čovjeka kao pojedinca i ljudi kao vrste.
--------------------------
Ejn Rend je umrla 1982. od srčane insuficijencije, u 77. godini života. Na sahranu su njezini obožavaoci donijeli veličanstveni cvijetni aranžman u obliku dolara.
Zbog rasipničkog načina života pred sam kraj je ipak morala da prihvati pomoć Robina Huda - koristila je usluge Social Security-a i Medicare-a.