Kada šetate Beogradom, primetićete neka fantastična zdanja sa potpisom. Građevine kojima se ponosimo pred strancima, koje slikamo za vodiče i razglednice, koje podsećajući stare i nove beograđane na neka slavnija, prohujala vremena. Arhitektura starog Beograda, odnosno arhitektura Beograda pre Drugog svetskog rata, odgovarale su tokovima i trendovima onoga sto je u arhitekturi bilo prisutno u velikim evropskim prestonicama. Posetioci su tada mogli u njemu naći delove koji su podsećali na Pariz, Beč... a opet i ono nešto što je Beograd činilo Beogradom. Sudar sa Istokom, Balkan... Evropska prestonica, posebnog šmeka. Naravno, nije samo arhitektura bila svetska. I mi smo bili deo sveta.
Fascinacija arhitekturom i estetikom vremena prošlih, odnosno onim što je nastalo pre Drugog svetskog rata, kod mene je očigledna. Ne treba je eleborirati. To ne znači da ponekad nisam oduševljena nekim modernim zdanjima, ali to je samo u formi posmatranja. Odrasla sam između par građevina Dragiše Brašovana, Momčila Belobrka, Jovana Ilkića, Jelisavete Načić... Veliki formati, čak i u svetskoj istoriji arhitekture...
Krajem XIX i pocetkom XX veka srpski umetnici arhitekture mahom su se školovali, i nadaleko usavršavali u inostranstvu. Dvadesetih godina prošlog veka u Evropi se afirmisao moderni pokret u arhitekturi. Vreme u kome se umetnost oslobađala ornamenata. Kažu da je u Srbiju moderna došla sa malim zakašnjenjem, to jeste da je nisu prihvatili u punoj meri njeni savremenici, već više naredna generacija arhitekata. Stil secesije kao neka vrsta nacionalnog, srpskog stila, dugo se zadržao, a njegovi protagonisti počeli su da se okreću neoklasicizmu tek nakon Prvog svetskog rata. Pioniri modernizma takođe su sticali znanje u Parizu, Beču, Gracu, Pragu, Budimpešti, i bili prisutni na svim svetskim izložbama arhitekture. Neki su poneli i važne nagrade.... Međutim, nije im bilo lako da na domaćem terenu primene onoliko novina koliko su želeli, jer je sredina bila konzervativna. Neke građevine realizovali su balansirajući između prethodnih stilova i novih ideja, kako bi podjednako zadovoljili naručiocima i svetskim trendovima i literaturi.
E, sada nije da je balet nauka egzaktna poput arhitekture... i već čujem one koji će reći: ko je ovoj dao za pravo da o arhitekturi priča! Balet i umetnička igra su međutim, sazdani od estetike i kreiranja nečega u prostoru praznom. Otuda ljubav arhitekata prema igri, i igrača prema arhitekturi. Ne čudi ni to da je početkom XX veka Le Korbizje bio zaražen baletima koje je predstavljala trupa Đagiljeva, niti čudi popularnost Zahe Hadid, Kalatrave, Fabricija Plesija, Elizabete Diler, Rikarda Skofidija.... Ili grupe Campana Brothers... u radu današnjih koreografa. Jednostavno - velike produkcije zahtevaju pametnu i atraktivnu scenografiju, a najbolji scenografi moraju dobro poznavati arhitekturu...
E, sada da se vratim Beogradu. Kada danas prolazite pored pomenutih građevina, gotovo da ih nećete primetiti. Beogradske lepotice koje su posvedočile i odolele ratovima, razbijanjima, bombardovanjima, opsadama, biseri secesije, neoklasicizma ili moderne, ne vide se od šarenog partera. Svi istorijski trusovi nisu bili toliko jaki kao današnji pogrom neukusa u visini očiju. Menjačnice, girosi, krompirći, grilovi, mini marketi, pekare...... Jedno vreme koje je unistilo istoriju, lepotu, ambijent, spomenik, nečiju kreaciju koja je čak na papiru zašticena... Ali koji su to zavodi i gde su ti zaštitari?
Kada stignete u Milano, prošetate Korsom Vitorio Emanuele, i dalje ne morate ići... Shvaticete šta je odnos prema vrednostima, istoriji, tradiciji, arhitekturi... Taj koji je otvarao radnju u Milanu pored Duoma, sigurno nije rastao u Teatru La Feniče u Veneciji. Možda je stigao sa juga, iz dalekog Leća gde je estetika takođe vrhunska, pa se od malih nogu primio na lepo, iako možda nije bilo tako skupo, veliko... Ali, ne. Stvar je u tome da u Milanu niko nije rizikovao i računao unapred da svi imaju ukusa, mere, ideja... već je uveo pravila! Bilo da je MekDonalds ili Gucci, mali anonimni kafe ili ... svi svoje firme ispisuju na crnoj podlozi, zlatnim slovima, u dimenzijama koje im neko odredi. Nema razgovora.
A šta smo mi uradili od ovog grada? Ko je dozvolio to odsustvo svakog pravila, tu jezivu anarhiju? Kuda vode sva ta bušenja, nadgrađivanja, zastakljivanja, plastikaner prozori, regali na tersama, svetleće reklame u svim duginim bojama.... Ko smo mi? Ili koji su to ljudi došli u ovaj grad? Gde su rasli, šta su videli? Neko će se sigurno pozvati na nemaštinu, borbu za preživljavanje, a u toj borbi sve je dozvoljeno, pa i to da se unište sve tekovine i vrednosti vremena prošlog. I onako nam ne trebaju muzeji, pa šta će istorija našim ulicama...
Samo nije mi jasno kako ja ne mogu ekser da zakucam u svojoj kući, jer već vidim mog ljubaznog komšiju koji zove komunalnu policiju, inspekciju, sve službe i organe... "Alo! Evo je... To je ona što joj je pradeda ostavio kuću, pa još zakucava nešto u kuhinji. U 10h, ujutro! Dođite. Hitno je!" Pet brkatih baba odmah izlazi na teren. Zvone na sva zvona. Legitimišu me... Ako se desi da ne mogu da nađem ličnu kartu u svojoj rođenoj kući, i ako ne dokažem da je esker star 120 godina, baš koliko i kuća - nadrljah... E, pa gde ste sada babe, komulaci, ograni? Na potezu Francuske od Strahinjića Bana do Dušanove, tu baš gde je Belobrkova zgrada - videćete kako je donji deo fasade u svim bojama išarao neki samozvani umetnik stvarajući upečatljiv ram za jeftinu bižuteriju. Pored toga ogroman izlog od novog aluminijuma, sa koga nije još skinut šareni zaštitni selotejp, a možda i neće jer mu nekako stoji. Tabla i folija preko stakla. Na foliji žute lopte, iznad ogromni naslov - Krompirko. Pa onda jedna menjačnica sva u lampionima, trčećim i visećim svetlima sa kineskog buvljaka, pa rupica sa crvenim suncobranom za prodaju novina, pa pekara sa ogromnim natpisima, takođe u bogatom koloritu onako da se vidi izdaleka, pa gola tela što najavljuju solarijum, pedikir, manikir, pa opet menjačnjica, pa frizeraj... Ako krenete na gore ka Trgu, videćete koliko je izvaljenih drvenih kapija koje su ustupile mesto bolničkim vratima na sred ulice, i to sa sve pur-penom što kipi.... Nije kriv taj sto je prilepljivao sav taj kič, sareniš reklama, svetlećih poruka, crteža tela, kifli, krompira, rušio stare drvene kapije i staklena vrata, od podrumskih prozora pravio izloge i izlaze, nego bih volela da vidim tog što je izdao sve te dozvole... Zar za sav taj neukus dozvola nije bila potrebna? Jel ti ekseri nikoga ne bole? Ili su se možda neukusi potrefili? Komšije prepoznale?...
Kada već nismo uspeli da izgradimo i svojoj deci ostavimo u amanet građevine izuzetne umetničke vrednosti, da li je moguće da niko nije želeo ili umeo da ih sačuva, osvetli i predstavi ove lepotice u punom sjaju? Onako, za slučajne prolaznike, za nas beograđane i za našu decu.... Beogradska moderna! Zar je moralo ovako? Koji je današnji arhitektonski jezik, i čime se danas ponosi prestoni Beograd? Pogledajte Knez Mihailovu - nekada jednu od najlepših gradskih celina, kako preživljava svoje najgore vreme. Vreme u kome je sve prepušteno sili onih koji ne znaju, a može im se.