Piše: Nikola Knežević (a.k.a. metanoia)
Bio je to hladan decembarski dan, sada već davne 1970. godine. Formalni tok ceremonije ispred memorijala posvećenom žrtvama koje su pale tokom ustanka u Varšavskom getu 1943. godine prekinut je jednim gestom koji će ostati zapamćen do današnjih dana. Nemački kancelar Willy Brandt bio je u zvaničnoj poseti Narodnoj republici Poljskoj i u skladu sa protokolom obišao je memorijalni spomenik žrtvama nacističkog terora na mestu gde je nekada bio zloglasni Varšavski geto. Baš u momentu kada je postavljao venac, nemački kancelar učinio je nešto kranje neočekivano. Nakon što je ispred spomenika spustio venac, na zaprepaštenje velikog broja novinara, on je klekao pred isti i u tom položaju, ne ispuštajući zvuka, ostao nepomičan još jedno kratko vreme.
Ova slika obišla je svet i ostaće zapamćena kao iskreni gest pokajanja za zločine koje je nemački narod počinio u drugom svetskom ratu. Ovome ide u prilog i činjenica da je sam kancelar ratne godine proveo u egzilu, bežeći od nacističkog progonstva. Godinu dana posle ovog događaja njemu će biti uručena Nobelova nagrada za njegovo zalaganje u popravljanju odnosa između Zapadne Nemačke i zemalja iza Gvozdene zavese.
Čemu ovo podsećanje? I zašto je neko koje i sam bio žrtva nacizma imao potrebu da u ime cele Nemačke nacije učini ovakav gest? Zašto je baš on morao da uputi izvinjenje za nešto što sam nije učinio? Da li mu je ovo išlo u korist, možda u cilju prikupljanja političkih poena? Rekao bih da ne, jer je i sam zbog ovoga bio kritikovan od strane mnogih konzervativaca. Ipak, on je učinio nešto, što je kao pojedinac bio dužan da učini, ali i kao političar, jer je bio na čelu jedne zemlje koja je u to vreme i dalje nosila teško breme "kolektivne krivice" zbog genocida kojeg su počinili pojedinci.
Analogija postaje jasna kada priču premestimo u savremeni kontekst našeg savremenog društva. Naša zemlja već duže vreme nosi isto ovo breme kolektivne krivice, koje naši sugrađani često mogu osetiti kada izađu van granica Srbije. Da li je moguće zamisliti nekog srpskog istaknutog političara kako kleči u spomen žrtvama u Vukovarskom memorijalu ili u Srebreničkom mezarju? Kolika je realna mogućnost da se u bližoj budućnosti unutar skupštinske procedure izglasa rezolucija o Srebrenici, koja je u proteklim godinama više puta stavljana na dnevni red i čije je izglasavanje uvek opstruirano i blokirano? Sve su ovo pitanja koja su našim vodećim političarima očigledno od marginalnog značaja ili sa druge strane, u njima bude velika nacionalna osećanja koja ih uporno ubeđuju da bi ovako nešto bilo ravno izdaji srpskih nacionalnih interesa i zastranjivanje od nacionalne svesti , te protivprirodan i blasfemičan čin, koji je u krajnjoj liniji u potpunosti stran etosu našeg naroda. Ako je to zaista slučaj, onda se postavlja pitanje koliko smo mi kao narod duboko zastranili u idolatriji sopstvenog indentiteta i poricanju odgovornosti, kao i činjenice da sebe posmatramo u hroničnoj ulozi žrtve unutar globalnih geopolitčkih zavera.
Stvarnost je ipak nešto drugačija, zločini su se dogodili i dokazi za to postoje, ali takođe ostaje tužna činjenica da pojedinci koji su snose odgovornost za njih još uvek nisu privedeni pred lice pravde i da isti još uvek od srpskog naroda prave taoce koji na sebi moraju nositi breme kolektivne krivice i osećaj srama zbog „herojstva“ onih koji su svoju viziju Srbije otelotvoravali kroz masovne grobnice, zakopane hladnjače, hiljade ucveljenih Srebreničkih majki, onih koji su oslobađajući Vukovar za sobom ostavili pustoš i grad duhova, sejući krvavo seme na Ovčarskim poljima.
Ima li snage naša zemlja da se probudi iz košmara u koji su je stavili oni koji su je zaveli i u koji su u ime njenog opstanka, svojih kvazipatriotskih iluzija i paranoidne histerije koju su širili, poveli ratove i njenu decu žrtvovali na oltaru srpskoga srama. Tamo gde su oni bitke vodili, tamo su ih izgubili, tamo gde su oni branili srpske interese tamo srpskog naroda više nema. Takvi ljudi danas se veličaju za heroje i postavljaju na piedastal časti i poštenja. Isti oni koji su ubili heroja demokratskih promena jer su u njemu videli izdajnika i pretnju za sopstveni opstanak, nekoliko godina kasnije proslavili su njegovog ubicu i od njega napravili mučenika.
Imamo li snage kao narod i dovoljno mudrosti da izaberemo da nas vode oni koji su kadri priznati grešku drugih i zatražiti oproštaj i za ono što nisu učinili jer ih na to obavezuje krivica onih koji se zato nisu pokajali i onih koji se time i danas ponose. Za istinsko pomirenje je potrebno istinsko pokajanje i promena svesti koja dolazi iz promena sistema vrednosti, gde su heroji zaštitnici naroda i njihovih interesa a ne njihovi egzekutori, gde su poličari u službi građana a ne sopstvenih ideala, interesa i teritorijanih pretenzija, gde kao zemlja želimo biti deo evropske porodice a ne balkansko siroče ili nečija zabačena gubernija, gde je pravoslavlje vera krotkih, miroljubivih i dobronamernih ljudi, a ne onih koji ga prljaju demagogijom lažnog patriotizma i nacionalizma.
Čvrsto verujem da će naša deca odrastati u ovakvoj Srbiji, u Evropi bez granica i u zemlji bez stranaca. Na nama mladima ostaje da ovo i ostvarimo jer posedujemo potencijal da to učinimo, imamo legat na koje nas obavezuje naša opredeljenost ka ideji demokratije i obaveza koji imamo prema budućim pokoljenjima, i što je najvažnije, dovoljno smo hrabri da to učinimo. Onda ćemo imati snage da se poklonimo žrtvama onih koji su nas njihovim zločinima učinili taocima i da okajemo greh onih čija krivica na ime, dostojanstvo i svetlu istoriju našeg naroda utkiva slovo srama.
Gest nemačkog kancelara sam hteo da upotrebim kao primer na koji bi trebalo da se ugledaju naši političari najvišeg ranga i tako se simbolično izvine za zločine pojedinaca zbog čega kao narod nepravedno nosimo breme kolektivne krivice. Primer nemačkog kancelara iskoristio sam da bi naglasio suštinu teme, a to je zauzimanje ispravnog stava prema zločinima kojeg su počinili pripadnici (pojedinci iz) našeg naroda. Svaki pokušaj trivijalizovanja događaja u Srebrenici i Vukovaru ne samo da umanjuje i vređa žrtve, njihove porodice i pripadnike njihovog naroda već i ohrabruje ekstremne strukture koje bi, ukoliko bi im za to ukazala prilika, ponovo u ime zaštite "srpskih vekovnih interesa" vodile do novih sukoba i nesagledivih posledica.