U beloj koverti, uredno zapecacenoj univerzitetskim zigom, nosim svoje dve diplome, a u ruci beli stap. U svetu u kom zivim, ljudi cesto od mog stapa ne vide moje diplome. Ne krivim ih. Verovatno bih i ja, da sam na njihovom mestu, video sto i oni. Ja sam cenu moje percepcije danas, platio gubitkom vida juce.
Svestan sam da ja, kao pojedinac, ne mogu promeniti svet. Dugo sam vremena za moj problem trazio odgovornost u onome sto sam znao da promeniti ne mogu - u tom nepravednom svetu punom predrasuda.
Kad sam pre cetiri godine zavrsio osnovne studije te zavrsio godinu na pedagogiji, dobio sam poziv od tadasnjeg direktora pedagoskog fakulteta.
Mislio sam da me zove da mi cestita uspesan zavrsetak dotadasnjeg skolovanja, i da mi kaze u kojoj cu srednjoj skoli odraditi praksu,ali sam pogresio.
Zvali su me da me ubede da odustanem od moje nakane da dobijem sertifikat nastavnika istorije.
Znas, Dalibore, ti si slep, a svet, nazalost, nije friendly place. Tesko ces naci i posao. Srednjoskolci su danas zli. Kako ces ti, koji ne vidis, resavati problem tuce u ucioni? Kako ces ti, koji ne vidis, brinuti o bezbednosti ucenika?
Na moje odgovore, stizala su nova pitanja. Nisam mogao da verujem sta mi to govori direktor jedne obrazovne institucije u zemlji koja je jos pre dve decenije donela zakon o zastiti prava invalida.
Otisao sam iz kancelarije totalno izgubljjen, porazen. Ucinio sam ono sto su trazili od mene.
Potpisao sam papir sa izjavom da dobrovoljno odustajem od certifikata, radi nastavka skolovanja, odnosno upisa magistrature.
Moj otac, do tada ponosan na sve ono sto sam uradio, bio je razocaran. Ne nije mi to nikad rekao, ali njegovo cutanje bilo je glasnije i jasnije nego glasovi u vlastitoj glavi.
Upisao sam magistraturu, koju cu dve godine kasnije zavrsiti.
U beloj koverti, uredno zapecacenoj univerzitetskim zigom, nosim svoje dve diplome, a u ruci beli stap.
U svetu u kom zivim, ljudi cesto od mog stapa ne vide moje diplome. Ne krivim ih.
Danas radim u jednoj srednjoj skoli kao zamena ucitelju. Iako sam relativno nov, iako jedini ne vidim dobro, stekao sam poverenje skole. Uz pomoc jednog ucitelja, borim se da dobijem moj certifikat.
Proganjao me godinama taj razgovor u kancelariji direktora pedagoskog fakulteta. Tacnije, proganjalo me samo jedno pitanje: Dalibore, zasto si odustao, zasto si im potpisao taj papir?
Zato sto je svet takav kakav jeste, bio je moj najlaksi odgovor.
A onda bi glas, boga ili savesti, pitao:
Pusti Dalibore svet. Daj da mi vidimo sta si ti uradio? Ako mislis da si uradio sta si mogao, lako cemo mi o tom nepravednom svetu.
Sta sam uradio? Pa nista. Potpisao taj glupavi papir i optuzio svet .
Ono sto nisam naucio na osnovnim studijama i magistraturi, naucio me zivot: Covek kad analizira neki svoj problem od uvek krene od drugih, od sveta, od direktora pedagoskog fakulteta, kako bi pred sobom i pred drugima smanjio vlastitu odgovornost. Ako pak covek zeli da zna razmer vlastite odgovornosti, pa i odgovornosti drugih, on mora da krene prvo od sebe.
Iako sam pazljiv sa analogijama, iskreno verujem u analogiju drustva i pojedinca jer bez ovog drugog ne bi bilo prvog.
Drustvo, kao uostalom pojedinac, u analizi problema moze krenuti u dva razlicita pravca; poceti analizu od sebe ili od drugih. Nema nista prirodnije, ali I stetnije, nego kad politicka eelita u cilju umanjivanja vlastite odgovornosti, analizu problema pocne od drugih. Jos je veci problem sto drustvo bez mnogo problema prihvata takvu filozofiju vlastite elite koja sa seebe skida ono najvaznije, a to je odgovornost.
I sam sam posle mog ranjavanja, ali i celokupne nesrece vlastitog naroda, pocinjao analizu od drugih, od Tudjmana, od Klintona, od nepravednog sveta da bi zavrsio sa sobom, sa nama Srbima, il nevinim, il tek malcice krivim.
Politicko, kao uostalom i licno sazrevanje trazi konstantno preispitivanje, maltene taj sokratski dialog, kako sa drugima, tako sa samim sobom.
Cekaj, stani Dalibore. Sta si ti kao pojedinac uradio da se ne desi to sto ti se desilo?Ajdde da podjemo od tebe, od onih koje je tvoj narod birao da ih vodi, pa cemo lako doci i do Tudjmana, do Klintona, i do tog nepravednog sveta.
Ajde da vidimo kako je to Milosevic percipirao svet u kom se nasao? Kako je formulisao, a kako implementirao srpske interese u kontekstu sveta oko njega. Da li nam je kriv sto je izgubio ratove, il zbog toga sto ih je poveo? Da li je, ili nije imao izbora? Da li je, poput Aliendea, Mosadeha, Arbanasa, Milosevic samo bespomocna zrtva americkog imperijalizma, ili smo mi zrtve Miloseviceve pogresne politike?
I na kraju krajeva, nije Milosevic nama pao sa neba, nego smo ga mi Srbi digli u to politicko nebo.
Sve su ovo legitimna pitanja na koje smo obavezni kao drustvo dati odgovor. Ne polaziti od sebe da bi smo abolirali NATO bombe sa osiromasenim uranijumom, to idiot moze pravdati, vec da bi smo kao drustvo pre svega spoznali odgovornost nasih vozdova.
Politicka eelita ima sasvim prirodan interes da sa sebe skida odgovornost. Zato je Milosevic analizirao problem od Amerike, Vucic od Jesica, Djilas od Jeremica, Tadic od Vesne Pesic.....i tako mozemo do prekosutra.
I nemam ja nista protiv Tadica, Vucica, Jovanovica(Cedomira ili Nikole), Djilasa, Dinkica, Krkobabica. Ja imam protiv te nakaradne matrice da se svaki problem, od Kosova, Oluje do mleka, pocned analizirati od drugih sa jednim jedinim ciljom: da se sa onih koji su Srbiju vodili, koji je danas vode, ili ce je sutra voditi skine ono sto eliti prapada: odgovornost.
Nema tog drustva u kojem elita ne pokusava sa sebe skinuti odgovornost, ali onom drustvu cija elita uspeva u tom, tom drustvu za propast nisu potrebni nikakvi neprijatelji, ni Amerika, ni Vatikan, ni Monika. Takvo drustvo, a pre svega takva elita, je najbolji garant vlastite propasti.
Dalibor Torbica
* Naslov sam pozajmio od Archibalda Reiss/a, coveka koji nije bio Srbin, ali je Srbe volio vise nego sto mi volimo sami sebe.