Jasikovac, mesto na Velebitu, iznad Gospića, sredina osamdesetih godina prošlog veka, objekat JNA. Rano proleće. Ja na grudobranu Republike, zato se tih dana i noći od Vardara pa do Triglava mirno spavalo. Dok se ne snađoh da radim u kantini, imao sam čast da objekat, je li, lično čuvam.
To se mesto od strateški vitalnog značaja (ne bi inače mene baš tamo poslali) nije čuvalo klasičnim stražarenjem već patroliranjem. Patrole su činile dva vojnika i pas. Ja sam se rotirao sa još dvojicom saboraca koji su dužili (uh taj izraz) pse. Ponekad bih bio sa jednim od narečenih, a kadgod bi njih dvojica (sa jednim psom) čuvali miran san nas ostalih. Da l' je tu bio još neko, ne sećam se baš, biće da jeste. No, ova dvojica su važna za priču.
Prvi saborac mi je bio jedan Makedonac - N.Z.(čudo kako im SVIMA još pamtim imena i prezimena) zvani Ćevap. Ako čovek može fizički da liči na ćevap, onda je to on, Ćevap. Drugi beše Albanac, V.K. koji je tada bio jako ponosan na dve stvari: što je u civilstvu poslovođa (poslovođ'), i što ima lep upaljač. Nije neki vredan, ali, jedan od onih lepih, plehanih, starinskih, na benzin. Dakle, imao je dva nadimka, Poslovođ i Apaljać. Namerno je uvek pitan ima li šibice, uvek je značajno odgovarao da ima apaljać, ljubazno i nabranog čela, kako dolikuje kada deliš neki fetiš sa nekim, pripaljivao je cigarete svakome ko nije imao vatre ili u nameri da se zabavi, poželeo da ga čuje i vidi takvog, po ko zna koji put.
Patrole su sa obojicom bile iste, slične. Na samom uglu jednog magacina iza dva reda žičane ograde, bila je betonska izbočina od temelja, koja je zbog brdovite konfiguracije terena virila iz zemlje i bila idealna za odmor ratnika. Mogli smo na vreme da primetimo ponekog revnosnog dežurnog oficira koji je krenuo da proveri našu budnost (tih provera smo se, naravno više pribojavali, nego nekakvog neprijateljskog napada), i da relativno udobno zavaljeni prekratimo vreme čampras divanom uz cigaretu.
U smeni sa Ćevapom, obavismo ono smenjivanje: stoj ko ide, lozinka, jedi govna i taj rad. Ispratismo prethodnike, dođosmo do opisanog mesta, udobno zauzesmo busiju i tako... Reč o ovom, reč o onom. Ne sećam se baš o čemu sve, osim što sam upitan da li idem na stadion Vojvodine da gledam utakmice? Kažem da sam tu i tamo išao. Stadion mi je bio bukvalno na pet minuta od kuće, ali sam negde početkom '80. bio poslednji put. To mu je bilo dovoljno da me pita da li se na stadionu čuje komentator? Ono - „Katalinski dodaje preko levog krila, Oblak, šut, kakva šansa i ništaaaaaa..." Kažem da ne. Ne znam da li ga je to razočaralo, samo je ćutke klimnuo glavom, pa smo prešli na nešto drugo. Nekako protekoše dva sata naše revnosne budnosti, polako se doterasmo da sledeće stražare dočekamo kako dolikuje. Stavljamo šlemove na lobanje, zatežemo šinjele, tu će ti Ćevap: „E, Karišik, sa tobom brzo projde vreme. Onaj Apaljać be samo sedi i tjuti. Dva sata ni reć da kaže. Da poludi ćovek ovde u šuma".
U smeni sa Apaljaćem, neko noćnojutarnje vreme. Obavismo te rituale, sačekali da komandir straže sa prethodnom smenom zamakne kako bi otpočeli sa korišćenjem udobnosti opisanog mesta za čuvanje magacina sa uvošćenim fišeklijama, konzerviranim okvirima za „apovke" i koječime, čemu ne znam namenu. Verovatno nešto tipa usisivača u delovima, kako nas uči stari sovjetski vic, kada neukom, naravno, kako god da sastavi - uvek ispadne puška. Elem, sedimo tako nas dvojica, sa Apaljaćem sam delio strast ka potrošnji cigareta, reč o ovom, reč o onom. Ne sećam se baš o čemu smo pričali, osim da mi je rekao da mi je bilo bolje „da si služio vojska kod mene u Đakovica." Naravno da sam tražio pojašnjenje tako smele tvrdnje.
„Pa, tamo kad izađeš u grad, odmah nađiš devojka!".
„Aha, al' moraš onda odmah i da ženiš?"
„Moraš."
„Ako nećeš?"
Tu se malo uozbiljio, malo drmnuo glavom levo-desno i kroz zidarske brčiće procedio: "E, onda igraš sa životom..."
Spontano krenuše druge teme, prođoše nekako i ta dva sata. Isti rad, spremanje za doček sledećih budnih sražara koji će revnosno vršiti dužnost grejanja stražarskog mesta, kako bi beton bio topao i za one koji će njih smeniti. Gasi Apaljać cigaretu, pljucne kroz zidarske brčiće, lupi me po leđima i kaže „Sa tobom prođe smena brzo. Onaj Ćevap samo ćuti, ništa ne govori."