Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Neplanirano (Vijetnam)

Snezana Radojicic RSS / 19.03.2013. u 04:02

DSCF6451.JPG

Diž' se, vojsko!

Svakoga jutra budi me razglas. Tačno u pet, sa zvučnika koji su postavljeni na seoske bandere oglašava se glas nekog voditelja sa glavne državne radio-stanice. Prvih deset minuta priča nešto bez prekida a onda malo ućuti, koliko da se emituje jedna muzička numera. Uvek je reč o nekoj domaćoj pesmi, sa etno zvukom. Nakon nje, voditelj ponovo uzima mikrofon, da bi nakon šest-sedam minuta dozvolio emitovanje i druge numere. Narednih pola sata smenjuju se priča i muzika, tako što prva sve više prostora ustupa drugoj, da bi se oko pet i trideset, sa talasa čula samo muzika. A tačno u šest – kada su i spavači s najtvrđim snom nepovratno razbuđeni – javni radio se isključuje.

Kada me je neprijatni glas prvi put probudio, kampovala sam u šumarku nadomak jednog sela. Pomislila sam da je reč o izolovanom slučaju, o zaostatku iz prošlih vremena u kojem su komunistički oligarsi ustrojavali svoje podanike određujući im, između ostalog, i kad će se buditi i kad odlaziti na počinak. Sa istim običajem srela sam se prvi put u Kini, u nekim zabačenim selima, dok je oglašavanje kolektivnog povečerja dobilo svoj suptilniji vid u šangajskoj praksi gašenja osvetljenja na svim zgradama u deset uveče. No buđenje s radija je u Kini bio izdvojen slučaj, a u Vijetnamu je reč o ustaljenom običaju koji izostaje jedino u gradovima – verovatno zbog turista.DSCF6683.JPG

Pitala sam neke lokalce da li je moguće utišati radio ili ga isključiti.

„Ne!“, viknuli bi preneraženo, kao da sam izrekla najveće bogohuljenje.

„Ali u pet ujutru! Zašto moram da ustanem u pet?!“, očajno sam pokušavala da im objasnim koliko je to nehumano.

„Tako je u Vijetnamu“, odgovorili bi mirno, pomireni s tim kao da govore o nečemu što je viša sila i protiv čega se ništa ne može.

U nekadašnjoj prestonici

Od osamnaestog veka do sredine dvadesetog, glavni grad Vijetnama bio je Hue. U njemu su stolovali kraljevi koji su mahom vladali južnim delom zemlje, a onda ga je imperator Gia Long učvrstio kao prestonicu svekolikog vijetnamskog carstva. Po dolasku komunista na vlast, prestoni grad severnog Vijetnama postao je Hanoj, a Južnog Sajgon, ali je Hue i dalje igrao važnu ulogu budući da se nalazio skoro na samoj granici dve države. Taj položaj koštao ga je velikih razaranja istorijskih spomenika tokom američkog bombardovanja, a od „svojih“, komunističkih vlasti, doživeo je i užasan masakr, kada su Vijetkongovci i vojska Severnog Vijetnama izvršili masovnu odmazdu nad šest hiljada civila koji su se protivili ujedninjenju.

DSCF6799.JPG

Ovdašnji stanovnici ne propuštaju priliku da i u najkraćem razgovoru istaknu kako je Hue bio mesto boravka poslednjih vijetnamskih careva. Paradoks je u tome što ujedno pokorno prihvataju komunističku vlast koja je upravo te careve proglasila reakcionarnim elementima i feudalnim tiranima, te uništila veliki deo materijalnih spomenika što su bili ostali za njima. Srećom, sačuvano je ili obnovljeno dovoljno toga da posetilac stekne utisak kolika je bila imepratorska moć i bogatstvo.

Za jednodnevni obilazak dela tih znamenitosti cena deluje više nego simbolično – pet dolara. U nju su uključeni vodič koji govori engleski, plovidba dragon-čamcem, ručak i povratak autobusom. Sasvim pristojna ponuda, rekla bih, tako da se prijavljujem za izlet.

Prvo sa čime se ujutru susrećem je (ponovo) loša organizacija – više od sata, autobus kruži ulicama grada skupljajući ispred hotelâ turiste za dve različite ture. Potom odvozi prvu grupu do dokova, a drugu prosleđuje negde dalje. Bespotrebno, dosadno i zamorno sedenje u neklimatizovanom autobusu, umesto jednostavnog okupljanja na doku u dogovoreno vreme. A u dragon-čamcu čekaju drugi turisti, ko zna koliko već dugo.

Iako tura zvanično počinje u osam, čamac isplovljava oko devet i po. Vodič koji solidno govori englski najavljuje nam šta ćemo sve videti, ističući dve veoma važne stavke: cena ulaznica nije uključena u cenu ture a ručak je vrlo simboličan – omanja ćasa pirinča sa povrćem – pa je za prvo potrebno da platimo, naravno, samo za ono što želimo da vidimo, a za drugo da doplatimo, shodno našem izboru sa papreno skupog menija. Kud svi, tu i ja, pa tako plaćam za sve obilaske i za kompletan ručak, te na kraju, cena ture vrtoglavo skače na dvadeset dolara.

Za te novce, dobijamo sporu, dugu i prilično dosadnu plovidbu Parfum rekom, posetu jednoj pagodi i grobnicama triju imperatora.

DSCF6493.JPG

Znamenitosti Huae

Thien Mu pagoda je zaštitini znak Huea, nezvanični simbol nekadašnjeg carstva, ikona koja se nalazi u logotipima skoro svega u ovom gradu.

Oko ovog hrama i njegovog sedmospratnog tornja, isplelo se tokom istorije mnogo priča, poput one o livenju zvona teškog tri i po tone, čija se zvonjava mogla čuti u prečniku od čak deset kilometara, a za koje je zaslužan osnivač ovdašnjeg budističkog reda -- Ču (vijetnamski pandan Rubljovu?); ili priča o čoveku koji je osamdesetih godina prošlog veka ubijen ispred hrama, što je izazvalo velike antikomunističke proteste. Demonstracije su bile toliko masovne da je saobraćaj preko obližnjeg mosta danima bio blokiran, pa su komunistički vlastodršci pohapsili desetine monaha, tražeći od njih da utiču na građane da oslobode zatvorenu saobraćajnicu i prekinu protest.

Čini se da malo šta može biti impresivnije nakon ovog hrama, ali grobnice feudalnih careva pokazuju mi šta znači monumentalnost. Izgledaju grandioznije čak i od kineskih spomenika, a u umetničkom smislu su lepše, budući da nisu restauirane pa ne deluju kao da su juče sazidane, što je inače manir u Indokini.

Planom ture predviđene su posete grobnicama Tu Duc, Minh Mang i Khai Dinh – što su sve imena kraljeva koja meni, a verujem ni ostalim stranim turistima, ne znače ništa. Većina nas ima neki štampani vodič i ako ne pre, a ono je na čamcu pročitala nešto o vijetnamskoj istoriji, ali teško je upamtiti imena careva i shvatiti ko je kome bio otac ili sin ili rođak, pogotovu što su neki od njih imali i po nekoliko stotina (!) žena i i dece. A naš vodič priča kao da pred sobom ima lokalne školarce, koji su nakon lekcija iz istorije došli na ekskurziju da i uživo vide ono o čemu su učili, i ne pomišljajući da bi nam koristio kratak istorijski pregled i raščlanjivanje dinastijskih genealogija. Ne znam da li ne haje ili samo veruje da istorija njegovog naroda mora biti dobro poznata turistima čim su već tu došli.

DSCF6515.JPG

No kako za dopadanje nije potrebno istorijsko predznanje, to prepuštam mojim impresijama da me vode, pa tako ostajem udivljena velelepnim vrtovima i širokim basenima počivališta Tu Duca, prilično ravnodušna piramidalnom arhitekturom Ming Mangove grobnice i na kraju potpuno oduševljena (i doslovno bez daha) zbog 137 strmoglavih stepenica koje kao da streme ka Božijem prestolu, dok zapravo vode do groba Khai Dinha, usečenog visoko u planini Čau Ču.

Nove godine, zašto dolaze?

Mislila sam da nema goreg pretprazničkog ludila od zapadnjačkog uoči Božića i Nove godine, ali uzbuđenje koje prati doček lunarne Nove godine, poznatije kao kineske, prevazilazi sve što sam videla bilo gde u Evropi.

Hue nije mnogo velik grad ali glavni putevi koji vode kroz njega su dosta široki – sa dve i tri kolovozne trake. Trotoari su takođe veoma široki – po dva metra ili više. No sada, uoči dočeka Nove godine, ne zna se šta je gore zakrčeno: hiljade a možda i desetine hiljada motora koji jure u oba pravca, zaobilazeći jedni druge sa svih strana, trubeći neprekidno, izgurujući spore turističke bicikle – sa sedištima za putnike ispred kormana, te gotovo preskačući preko hauba i krovova kola koja su blokirana u gužvi. Duž trotoara, trgovci svega i svačega tiskaju se sedeći bezmalo jedni drugima u krilima. Prodaje se sve – hrana, kozmetika upakovana u pakete sa obaveznim ukrasnim vrpcama u nekoj drečavoj boji, čestitke, figurice svega i svačega, ali ono što mi najviše privlači pažnju jeste cveće – saksije sa raznim vrstama drveća, žbunova i kaktusa, no ponajviše sa nekim žutim cvetovima. Pitam vlasnika hostela u kome sam odsela da li je možda reč o istočnjačkom pandanu zapadnjačkim jelkama, ali on negira. Neprosto, ukrasno cveće – kaže. A Vijetnamci ga nesumnjivo najviše vole, jer ukrašava gotovo svaki ulaz, a videla sam ga i u vrtovima oko carskih grobnica.

DSCF6764.JPG

Vodič na čamcu tvrdio mi je da za lunarnu Novu godinu danima ništa neće raditi, dok me vlasnik mog hostela uverava da će megamarketi ostati otvoreni – možda ne prvog dana po prazniku, ali narednih svakako. Svi moji pokušaji da na internetu nađem zavničnu informaciju o neradnim danima, bilo kakvo saopštenje vlade ili nekog ministarstva o tome dokle će se praznovati, ostaju bez rezultata. Kao i zagledanje ulaznih vrata svih većih radnji, u potrazi za nekim obaveštenjem o radnom vremenu narednih dana.

Nova godina je najveći i najvažniji praznik u Indokini. I za razliku od zapadnih zemalja, gde je odavno postala samo simboličan praznik, ovde još uvek ima sakralno značenje i slavi se poput hrišćanskog Božića – uz sve prateće običajane radnje koje imaju dugu tradiciju i koje su vezane za stara verovanja.

Pa, jedva čekam da vidim kako to izgleda, kažem vlasniku hostela nakon što sam nakupovala zaliha hleba i hrane za tri dana (za svaki slučaj).

DSCF6763.JPG

Izlazim na ulicu pola sata pre ponoći. Okrećem pedale lagano i gledam okolo. Ne primećujem bilo šta neobično. Ulični mini-restorani, sa onim smešnim dečijim plastičnim stolovima i stolicama, nisu ni puni ni prazni, saobraćaj je kao i svake noći, a isto je i kada je reč o broju ljudi napolju.

No u narednih petnaest minuta sve se menja: restorani se prazne, motori stižu sa svih strana i slivaju se ka mostovima što vode na drugu obalu, u centar grada, kuda hitaju i retki biciklisti i pešaci, među kojima je najviše turista.

Krenem za njima. Ah, kakva gužva! Motor do motora, stotine, hiljade ljudi na motorima tiska se u ulici ispred starog utvrđenja oko Purpurnog Zabranjenog grada. Smela bih se opkladiti da je sve u Hueu što diše i hoda na dve noge selo na svoja dva točka i došlo ovde da – gleda vatromet.

Besomučno škljocam fotoaparatom: srećna lica puna napretog iščekivanja, porodice stisnute na sedištima motorbicikala poput sardina – obično je za volanom otac, u krilu jedno dete, a drugo iza leđa, u krilu majke ako je i ona na sedištu, raspoloženi, nasmejani mladi ljudi koji su na vreme zauzeli mesta u nekoliko mini-restorana na travnjaku ispred utvrđenja.

Pod njihovim uticajem, i ja napeto očekujem najavljeni vatromet, nakon kojeg će, verujem, uslediti i neki novogodišnji program.

I najzad – Nova godina! Izostalo je odbrojavanje, ali tačno u ponoć počeo je vatromet. Dosta skroman, rekla bih, u svega dve ili tri boje. Ispaljene rakete opisuju krugove i vodoskoke – i to je sve. Razočarana sam. I iznenađena, jer Vijetnamci svaki hitac ispraćaju oduševljenim poklicima i aplauzima. Ma da li oni stvarno misle da je to toliko dobro? I zar nije ovaj deo sveta poznat upravo po velelepnim vatormetima. Možda treba da sačekam?

Ali ni nakon pola sata vatromet ne postaje ništa spektakularniji. A ljudi već polako odlaze i gužva se raščišćava. Znači li to da nema nikakvog drugog programa?

Neverica.

DSCF6770.JPG

Ne, definitivno nema – objašnjava mi jedna grupa trusita koja se izmešala sa lokalcima i na vreme raspitala.

Aaah, pa stvarno sam razočarana. Čak i u najgorim danima krize, beogradski javni dočeci Novih godina bili su bolji.

Vraćam se nazad u moj hostel. Ispred mnogih kuća i radnji, ljudi pale vatre i na njima spaljuju (lažni) novac i papire, kako bi u novoj godini zaradili mnogo više. Na improvizovanim stolovima stoji posluženje, a komšije i rodbina dolaze, čestitaju jedni drugima praznik i onda ulaze kod domaćina na gošćenje.

Danas bi u svim kućama sve trebalo da je besplatno. Možete pokucati na bilo koja vrata i poželeti domaćima srećnu Novu godinu, a oni će vas pozvati unutra da se pogostite, tvrdio je vodič sa čamca. Ali nisam probala, ne želeći da doživim još jedno razočarenje.

DSCF6876.JPG

Kad je praznik – praznik je

Bila sam planirala i poludnevni obilazak Demilitarizovane zone – tunela, objekata i vojnih rekvizita na granici nekadašnjeg Južnog i Severnog Vijetnama, ali zbog Nove godine broj tura je prepolovljen. Tako je otpala ona poludnevna, za koju sam bila zainteresovana, a namesto nje ponuđena mi je druga, po istoj ceni samo celodnevna. Odbila sam, budući da sam na mnogim putničkim forumima čitala o tome koliko je naporna jer se gubi nekoliko sati u okupljanju i čekanju zbog loše organizacije. Neka hvala, već sam se uverila kako to u praksi izgleda. Ionako ću u Sajgon, pa ću tamo postetiti tunele u kojima su se Vijetnamci krili i živeli godinama tokom rata, a koji me zapravo najviše i zanimaju.

No najpre treba da produžim moju vizu, pa zato, napustivši Hue, krenem ka Danangu, jednom od tri grada gde je to moguće uraditi.

Lepa vožnja duž obale, putem bez mnogo saobraćaja, daje mi lažni osećaj da sve ide kako se samo poželeti može. Ali kad stihnem u Danang, sve krene po lošem. Najpre, traženje jeftinog hostela. Zbog praznika i neradnih dana, sve gostionice su krcate a slobodnih soba ima još samo u hotelima gde cene kreću od petnaest evra. Dobro, kampovaću negde na plaži, to je samo dan ili dva, čak i da praznuju pet dana.

„Sedam do deset“, kaže službenica u jednom hostelu.

„Nemoguće?!“

„Da, spaja se sa vikendom.“

Oh! Ovo zvuči tako poznato. A šta je sa Ministarstvom za inostrane poslove, oni sigurno rade regularno?

Ljubazna devojka poziva neki broj i pokušava da sazna zvaničnu informaciju o neranim danima u državnim institucijama. Ali uzalud. Niko ne zna.

DSCF6850.JPG

Šta sad? Da ostanem i čekam do ponedeljka? Moja viza ističe u sredu i teoretski imam dovoljno vremena da podnesem zahtev i da mi ga odobre, ali kako da budem sigurna u to? Moja sumnja je još veća kada na internetu, na nekom forumu, pronađem informaciju da se produženje vize mora tražiti sedam dana pre isteka prethodne. U redu. To je tačno danas. Ali da li će mi usvojiti kao opravdanje to što se taj termin nesrećno poklopio sa trećim ili četvrtim danom njihovog praznika? Možda je trebalo da predam deset dana pre predviđenog roka?

Nema nikog da mi odgovori na pitanja, a ako budem čekala do ponedeljka i odgovor bude negativan, neću imati dovoljno vremena da stignem do granice i pređem u Laos. Ne znam kolike su kazne za prekoračenje jer ni tu informaciju nije moguće naći na vladinom sajtu, ali na svim forumima tvrde da su visoke. Šta mi je činiti?

Dosetim se i pošaljem mejlove na adrese svih turističkih agencija u gradu koje uspem da pronađem. Sve one u ponudi imaju i uslugu produženja viza, pa se nadam da će mi odgovoriti iz neke. I odgovor zaista stiže iz jedne, i to istog dana:

Dear Snezana,

Visa extension on this occasion is very difficult. Perhaps you need to exit Vietnam to visit Laos or Cambodia then return with a new visa is the most simple way.

Ma da, očas ću da skoknem u Laos ili Kambodžu – to je tako jednostavno za putnika na biciklu.

DSCF6947.JPG

Hojan

Jedno od pravila koja sam naučila tokom dosadašnjeg putovanja je da će retko biti druge prilike za bilo šta i da je zato uputno iskoristiti svaku šansu čim se ona ukaže. Shodno tome, odlučila sam da pre napuštnja Vijetnama obiđem još grad Hojan, koji se nalazi na listi Uneskove kulturne baštine. To znači malo odstupanje od rute ali ako ga sada ne budem posetila, ko zna da li ću ikada imati prilike da se ponovo nađem u ovom delu Vijetnama.

Dobra odluka, ako zanemarim osorne službenice hostela zbog kojih sam nakon četiri sata čekanja da se moj krevet u zajedničkoj sobi raspremi i namesti, na kraju odustala od ideje da noćim u Hojanu. Ta činjenica uticala je i na moj obilazak ovog grada, koji sam morala da ubrzam kako bih imala vremena da izađem iz naselja i nađem mesto za kamp.

Šteta, jer Hojan je među onim gradovima za koje se čini da ih istorija i vreme nisu ni okrznuli. Podignut je u petnaestom veku, iako se još od prvog veka tu nalazila važna luka, najveća u jugoistočnoj Aziji. Sve do devetanaestog stoleća bio je središte merkantilne trgovine, i kulturne razmene, a kroz njega je u Aziju došlo i hrišćanstvo. Zanimljivo je da je ostao u skoro izvornom stanju zahvaljujući tome što je u pretprošlom veku izgubio svoj trgovački značaj, koji su mu oteli severniji Danang i brojne nove luke.

DSCF6949.JPG

Razmišljajući o primenjivosti uzrečice „ko zna zašto je to dobro“ na potpunu ekonomsku stagnaciju Hojana od devetnaestog sve do kraja dvadesetog veka, kada se našao na Uneskovoj listi, guram bicikl kroz njegove uske ulice. Krenula sam od one uz samu obalu reke Thu Bon, koja se ovde uliva u Južno Kinesko more. Sa čamaca me dozivaju kormirali, nudeći mi vožnju oko grada, obilazak znamenitosti s vode, prelazak na drugu obalu. „Ćip, madam!“, uveravaju me, smešno izgovarajući početni palatal pa u početku ne shvatam šta zapravo izvikuju. S njima se nadvikuju i nadglasavaju prodavci hrane i poslastica na kolicima, koja se nižu u dugačkom redu uz samu obalu.

S druge strane ulice su kuće, mahom drvene, iz prošlog i pretprošlog veka. Lako prepoznajem tipičan vijetnamski stil – sa uskim pročeljima a dubokim bočnim stranama – s kojim se mešaju prepoznatljvi kineski, japanski te francuski kolonijalni uticaj. Te kuće neodoljivo su šarmantne i one daju šmek Hojanu. Dobro su očuvane i skoro sve su vrlo uspešno adaptirane za turističku i modernu trgovačku namenu: porodične kuće pretvorene su u hostele i restorane, nekadašnje trgovine ostale su trgovine ili su postale specijalizirane radnje, komunalne zgrade preuređene su u muzeje i mauzoleje... Otkrivam da postoje kineski i japanski kvart, ali u potonji ne uspevam da se probijem kroz gomile turista željnih da se fotografišu na mostu Čua Čau koji vodi do njega.

Polažem bicikl na zemlju i prelazim nisku ogradu betonskog mostića novijeg datuma, s kojeg imam odličan ugao za fotografisanje Čua Čaua. Dok napravim nekoliko snimaka, a oko mog polegnutog dvotočkaša već se okupilo nekoliko turista. Dvojica starijih muškaraca raspravljaju o tome koliko moje bisage imaju kilograma, kao i odakle sam. Pre nego što sasvim priđem, čujem kako jedan kaže: „Serbia“, čitajući oznaku sa auto-nalepnice na zadnjoj torbi. I osetim kako mi se srce širi od sreće jer je neko prepoznao skraćenicu „SRB“ što očito znači da je čuo i za Srbiju. Ispostavlja se da je reč o Holanđanima, a sa onim što je pogodio skraćenicu, slatko se ispričam o mom putovanju, ruti i daljim planovima.

Praćena njegovim toplim rečima za srećan put, krenem da se probijam nazad, ka izlazu iz grada u kome sam provela možda svega dva sata. Ipak, ne žalim previše, svesna koliko sam uopšte privilegovana što sam i za toliko bila tu, kao i činjenice da me čekaju obilasci još ko zna koliko znamenitih mesta po svetu.

DSCF6972.JPG

Planiranje

Provodim silne sate u pretraživanju informacija o graničnim prelazima, o putevima do njih, o viznim pravilima. Kada se putuje u sopstvenoj organizaciji pa još biciklom, prikupljanje tačnih informacija oduzima najviše vremena, jer stvari se veoma brzo menjaju, granični prelaz koji je juče bio otvoren, danas više ne postoji, put kojim se moglo proći sada se rekonstruiše i saobraćaj se usmerava u drugom, zaobilaznom pravcu, donedavno jednostavne procedure su postale složene i skupe, a treba čekirati i vremensku prognozu kao i topografske mape predstojećih deonica kako bi se približno tačno planiralo vreme putovanja... I svaki od podataka moram da proverim više puta, na nekoliko mesta – uglavnom foruma, što najčešće podrazumeva pažljivo iščitavanje stranica i stranica postova. Ponekad prekinem tek kad slova počnu da mi igraju pred očima a glava da mi puca od zračenja monitora.

Sada sam najviše zabrinuta zbog trke s vremenom, a i zato što mi se ne mili da se vraćam na isti granični prelaz na kojem sam ušla u Vijetnam. Na mojoj mapi, iz 2012. godine, on mi je i dalje najbliži, no na internetu otkrivam da postoji i jedan drugi, na krajnjem jugu laoško-vijetnamske granice. Bingo! I provera potvrđuje da je sigurno otvoren. A gde su dve dobre vesti, tu je i treća – do tamo imam mnogo manje kilometara nego što sam mislila. Jeste da me čeka jedan veoma naporan uspon na skoro dve hiljade metara, ali čak i ako budem prelazila svega pedeset kilometara dnevno (a prosek mi je 70-80), stići ću da na vreme pređem granicu.

Zaista jednostavno, kao što je i napisao onaj agent iz turističke agencije.

DSCF7021.JPG

Dugoprugaš Adam

Pošto u pogranični gradić Đak Leng stižem brže nego što sam se nadala, odlučim da tu ostanem dan-dva, koliko mi obično treba da napišem novi tekst za blog i postavim novu galeriju fotografija. Moje putovanje sve više liči na ozbiljan posao, 'full time job': vozim, upoznajem ljude i obilazim znamenitosti, a onda sve slobodno vreme pišem o tome ili sređujem fotografije (plus, pretražujem informacije). I kao za svaki drugi posao, i ja sam za ovaj plaćena – brojem ljudi koji prate moje avanture, donacijama onih koji mi pomažu, a odnedavno i honorarima za tektove koje pišem za jedan portal.

Radi tog posla, sada krenem u traženje smeštaja po pristupačnoj ceni, kad na pešačkom prelazu ugledam zapadnjaka, mladog momka sa velikim ruksakom na leđima, torbom preko ramena i kutijom s violinom. Ne osvrće se ni levo ni desno prelazeći ulicu, pa ubrzam kao da ću ga udariti i povičem u šali:

“Watch out!“

„Hey!“ osmehne se i ja stanem.

Skoro istovremeno, u glas, primetimo da smo prvi belci koje srećemo u ovom gradu. A pošto ni on ni ja ne žurimo, krenemo na kafu.

Adam, kako je mladiću ime, dolazi iz Danske, a putuje već osamnaest meseci (kao i ja!) autostopom. Nema šator ni vreću za spavanje i nikada nije platio nijedan hostel. Spava i hrani se u kućama ljudi koji ga pozivaju u goste a koje upoznaje bilo tako što ih ustopira, ili tako što na javnim mestima svira violinu. Kada je krenuo na putovanje, zapravo je bio planirao da stigne samo do Egipta i da se potom vrati. No, u međuvremenu mu se dopalo da živi na taj način i jednostavno je odlučio da produži dalje, pa dokle stigne.

„Wow! Udivljena sam!“

A i on je mnome, mojom avanturom i načinom na koji putujem.

„Ti si prvi 'long term' putnik kog srećem!“, kaže Adam. I u to ime, otvara violinu – otkrivajući u kutiji nekoliko novčanica koje su mu ljudi udelili – i počinje da svira.

Snimam ga kamerom. Na licu mu je srećni izraz, osmeh koji sam viđala na nekim putnicima, takođe dugoprugašima, a koji, kako mi drugi kažu, i ja imam. Osmeh slobodnih ljudi koji žive punim plućima, dan za danom, bez dugoročnih planova i brige oko budućnosti.

I dolazi mi da ga zagrlim i izljubim kao brata ili sina (što bi mi mogao biti po godinama), kao pripadnika iste „sekte“, posvećenika u identičnu filozofiju življenja, nosioca retkog znanja do kojeg se stiže samo kada se pokidaju svi okovi i kada se slobodno poleti. I leti...

 

*

Fotografije su ovde i ovde

 

*

P.s. Čula sam za pogibiju biciklističkog para Meri i Pita na Tajlandu, kao i za silovanje švajcarske biciklistkinje u Indiji. Stoga molim da komentari o tome izostanu. 



Komentari (31)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

srdjan.pajic srdjan.pajic 05:08 19.03.2013

1.

vishnja92 vishnja92 07:20 19.03.2013

2.



Na licu mu je srećni izraz, osmeh koji sam viđala na nekim putnicima, takođe dugoprugašima, a koji, kako mi drugi kažu, i ja imam. Osmeh slobodnih ljudi koji žive punim plućima, dan za danom, bez dugoročnih planova i brige oko budućnosti.


tebi a pajitju mahanje iz ramena :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:35 20.03.2013

Re: 1.

srdjan.pajic

Ovi motoristi uvek moraju da se trkaju
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:38 20.03.2013

Re: 2.

vishnja92


Na licu mu je srećni izraz, osmeh koji sam viđala na nekim putnicima, takođe dugoprugašima, a koji, kako mi drugi kažu, i ja imam. Osmeh slobodnih ljudi koji žive punim plućima, dan za danom, bez dugoročnih planova i brige oko budućnosti.


tebi a pajitju mahanje iz ramena :)


A tebi
srdjan.pajic srdjan.pajic 18:59 20.03.2013

Re: 1.

Snezana Radojicic
srdjan.pajic

Ovi motoristi uvek moraju da se trkaju


Hm, da, baš sam juče mislio na tebe, pa sam kupio novi akumulator za moju jamahu.
blogovatelj blogovatelj 16:13 21.03.2013

Re: 1.

Hm, da, baš sam juče mislio na tebe, pa sam kupio novi akumulator za moju jamahu.


Zadnje vreme došlo kad Ameri voze Jamahe.
srdjan.pajic srdjan.pajic 05:03 22.03.2013

Re: 1.

blogovatelj
Hm, da, baš sam juče mislio na tebe, pa sam kupio novi akumulator za moju jamahu.


Zadnje vreme došlo kad Ameri voze Jamahe.


Pristojni Ameri voze BMW-jce, barem ovde, u mom šabanskom kraju. Naročito posle Long Way Round-a (to je isto ovo što radi Snežana, samo motorizovano, filmovano, plus učesnici, slavne ličnosti iz sveta filma, nisu morali da prodaju kvas na ulicama srećne i prosperitetne Rusije).

Ja, kao ne-amer, i čikaškosrpski nacionalista, držim se proverenih vrednosti: japanci su nenadjebivi. Osim toga, volim tihe motocikle, a ne one razgoropadjene veš mašine, Harlije. To uglavnom voze samo megaseljaci, i debele babe. Mada, i te babe, i selje, pa i ja, na kraju krajeva, volimo da mislimo da ličimo na ove baje:



Btw, pećinario sam u ovom kamenjaru iza .
blogovatelj blogovatelj 05:38 22.03.2013

Re: 1.

Btw, pećinario sam u ovom kamenjaru iza


Gde je ovaj kamenjar?
Mogao si i u Kalinovik i Bilecu da ides, nema razlike.
Kad ces bre na zapad Amerike malo Sabane, sve kroz ove pustare ides.
Dodji na Nijagaru ko covek, pa da te pokupim i diliverujem malo po Kanadi, da vidis sta je prava vukojebina.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:50 22.03.2013

Re: 1.

srdjan.pajic
blogovatelj
Hm, da, baš sam juče mislio na tebe, pa sam kupio novi akumulator za moju jamahu.


Zadnje vreme došlo kad Ameri voze Jamahe.


Pristojni Ameri voze BMW-jce, barem ovde, u mom šabanskom kraju. Naročito posle Long Way Round-a (to je isto ovo što radi Snežana, samo motorizovano, filmovano, plus učesnici, slavne ličnosti iz sveta filma, nisu morali da prodaju kvas na ulicama srećne i prosperitetne Rusije).

Ja, kao ne-amer, i čikaškosrpski nacionalista, držim se proverenih vrednosti: japanci su nenadjebivi. Osim toga, volim tihe motocikle, a ne one razgoropadjene veš mašine, Harlije. To uglavnom voze samo megaseljaci, i debele babe. Mada, i te babe, i selje, pa i ja, na kraju krajeva, volimo da mislimo da ličimo na ove baje:




srdjan.pajic srdjan.pajic 02:02 23.03.2013

Re: 1.

blogovatelj
Btw, pećinario sam u ovom kamenjaru iza


Gde je ovaj kamenjar?
Mogao si i u Kalinovik i Bilecu da ides, nema razlike.
Kad ces bre na zapad Amerike malo Sabane, sve kroz ove pustare ides.
Dodji na Nijagaru ko covek, pa da te pokupim i diliverujem malo po Kanadi, da vidis sta je prava vukojebina.


Misiš na istok?

Bio sam davno u Bileći, Gackom, Nevesinju, da, i Trebinju, nije baš isto, pogotovu posle rata, ali nije ni mnogo različito. Novi Meksiko je ovo, dole, blizu granice sa Tejasom.
djukastofitjuka djukastofitjuka 10:07 19.03.2013

Cuvaj se Snezo

kobogatemolim
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:36 20.03.2013

Re: Cuvaj se Snezo

djukastofitjuka
kobogatemolim


Naravno da se čuvam, nemaš ni pojma koliko
motopepa motopepa 10:37 19.03.2013

Greske ne postoje.

Jos davno kada sam poceo da putujem sam sa motorom moji su me stalno govorili gde ces sam, tako daleko, da ti se nesto desi. Uvek sam odgovarao da kada bih razmisljao sta moze da mi se desi nikada ne bih izasao iz sigurne luke i zaplovio nepoznatim putevima u nova iskustva. Da ne pokusavaju da me na bilo koji nacin sprece, jer ne zelim da zivim ucmalim i ogranicenim zivotom, kakvim zive vecina ljudi u ovoj maloj sredini gde se nalazim. Kao sto kaze jedna od mojih omiljenih: "Budite otvoreni prema novim stvarima i iskustvima. Ako vas i zaboli, verovatno se isplati."


p.s.
Sto se tice teksta SJAJAN JE!!!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:41 20.03.2013

Re: Greske ne postoje.

motopepa
Jos davno kada sam poceo da putujem sam sa motorom moji su me stalno govorili gde ces sam, tako daleko, da ti se nesto desi. Uvek sam odgovarao da kada bih razmisljao sta moze da mi se desi nikada ne bih izasao iz sigurne luke i zaplovio nepoznatim putevima u nova iskustva.


Tačno tako. A i u toj "sigurnoj" luci može svašta da ti se desi. Jednom, kad sam se pkršila na bajsu i zaglavila u bolnici i operaciju, sa mnom u sobi su bile samo žen koje su se polomile izlazeći iz kade: njih 9 ili 10 sa kršenjem u kući a ja jedna slomljena tokom vožnje bajsom.


motopepa
p.s.
Sto se tice teksta SJAJAN JE!!!

Hvala najlepše!
srdjan.pajic srdjan.pajic 19:13 20.03.2013

Re: Greske ne postoje.

motopepa
Jos davno kada sam poceo da putujem sam sa motorom moji su me stalno govorili gde ces sam, tako daleko, da ti se nesto desi.


Ja to gledam malo drugačije. Greške će se uvek praviti, treba samo preživeti prvih nekoliko. Posle toga iskustvo pomaže. Ako pogledaš prvih par Snežaninih tekstova, a onda ove poslednje, videćeš kako je krenula pomalo grlom u jagode, a sada se već rutinski izvlači iz nezgodnih situacija u kojima bi većina nas samo sela pored puta i krenula da rida.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:48 22.03.2013

Re: Greske ne postoje.

srdjan.pajic
motopepa
Jos davno kada sam poceo da putujem sam sa motorom moji su me stalno govorili gde ces sam, tako daleko, da ti se nesto desi.


Ja to gledam malo drugačije. Greške će se uvek praviti, treba samo preživeti prvih nekoliko. Posle toga iskustvo pomaže. Ako pogledaš prvih par Snežaninih tekstova, a onda ove poslednje, videćeš kako je krenula pomalo grlom u jagode, a sada se već rutinski izvlači iz nezgodnih situacija u kojima bi većina nas samo sela pored puta i krenula da rida.

Što bi rekla Višnja, ovaj Srđan kad kaže pametnu, onda je to stvarno pametno
Potpuno se slažem s tobom. Iskustvo stvarno mnogo znači.
hajkula1 hajkula1 19:26 19.03.2013

Kako

Kako si uspela da fotografišeš bicikl kod onog račvanja puteva a da sve bude prazno, bez ljudi?

Tekst je zanimljiv, fotografije lepe. Posebno šarmantna je ona na kojoj je levo most a desno parče naselja koje kao da je ušlo u vodu i naravno kućice kao iz bajke.

Preporuka i jedva čekam sledeći tekst
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:43 20.03.2013

Re: Kako

hajkula1
Kako si uspela da fotografišeš bicikl kod onog račvanja puteva a da sve bude prazno, bez ljudi?

Tekst je zanimljiv, fotografije lepe. Posebno šarmantna je ona na kojoj je levo most a desno parče naselja koje kao da je ušlo u vodu i naravno kućice kao iz bajke.

Preporuka i jedva čekam sledeći tekst


Na toj raskrsnici i na tom putu skoro da nema vozila. Kao što nema nijedanog znaka gde vodi put levo a gde desno
Nisam stIgla da potpišem fotke, ali ta o kojoj govoriš je iz Hojana-

Veliki pozdrav, draga
jucaibin jucaibin 11:25 20.03.2013

cekam...

...nastavak i masem & pozdravljam
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:46 22.03.2013

Re: cekam...

jucaibin
...nastavak i masem & pozdravljam


Odmahuje, hvala!
ddsonik ddsonik 11:52 20.03.2013

Vatromet

Sad sam vec mozda dosadan, ali odlican tekst i uvek se iznova obradujem da procitam tvoje pustolovine!

Malo sam se iznenadio da je vatromet u Vijetnamu (ili barem tu gde si ti bila) tako malog obima. Trebalo bi da dozivis u Shanghai-ju ili bilo gde u Kini - mislim da im niko nije ni blizu Od prosle godine su zabranili da se u gradu pale vatrometi i petarde (sto se naravno moze primetiti kroz malo manju kolicinu - ne znaci da se bas strogo postuje), ali i dalje je vatromet koji grad organizuje - verovatno najveci koji sam ikada video!
Usput, mislim da svaka porodica potrosi toliku gomilu tih petardi i vatrometa (ima zaista raznih), da je to prosto za neverovati. Naravno, ne samo za Novu godinu, vec ima tu par kljucnih praznika u okviru tih dve nedelje (neradna je samo jedna), kada je intenzitet privatnih vatrometa identican novogodisnjem; jedan za zdravlje, drugi za bogatstvo, treci za srecu i sl.

No, uzivaj u toplom vremenu i voznji; mislim da ce lepi dani ukoro poceti i kod nas.
Srdacan pozdrav
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:45 22.03.2013

Re: Vatromet

ddsonik
Sad sam vec mozda dosadan, ali odlican tekst i uvek se iznova obradujem da procitam tvoje pustolovine!

Malo sam se iznenadio da je vatromet u Vijetnamu (ili barem tu gde si ti bila) tako malog obima. Trebalo bi da dozivis u Shanghai-ju ili bilo gde u Kini - mislim da im niko nije ni blizu Od prosle godine su zabranili da se u gradu pale vatrometi i petarde (sto se naravno moze primetiti kroz malo manju kolicinu - ne znaci da se bas strogo postuje), ali i dalje je vatromet koji grad organizuje - verovatno najveci koji sam ikada video!
Usput, mislim da svaka porodica potrosi toliku gomilu tih petardi i vatrometa (ima zaista raznih), da je to prosto za neverovati. Naravno, ne samo za Novu godinu, vec ima tu par kljucnih praznika u okviru tih dve nedelje (neradna je samo jedna), kada je intenzitet privatnih vatrometa identican novogodisnjem; jedan za zdravlje, drugi za bogatstvo, treci za srecu i sl.

No, uzivaj u toplom vremenu i voznji; mislim da ce lepi dani ukoro poceti i kod nas.
Srdacan pozdrav


Hvala tebi puno na lepim rečima koje uvek imaš za mene i moje pisanje i pedalanje
I ja sam s eiznenadila zbog prilično "bednog" vatrometa, stvarno sma očekivala spektakl, inače ne bih ostala budna do ponoći (ta ja ustajem u 05 i vozim od 06! a u 22 h već spavam uveliko)
Umirem koliko je vruće ali ću uskoro izbit na okean i biće bolje, tamo uvek duva.
Lep pozdrav iz Pnom Pena
dzango dzango 00:41 21.03.2013

Leti, leti

kao pripadnika iste „sekte“, posvećenika u identičnu filozofiju življenja, nosioca retkog znanja do kojeg se stiže samo kada se pokidaju svi okovi i kada se slobodno poleti. I leti...


Ovo mi se sviđa.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:42 22.03.2013

Re: Leti, leti

dzango
kao pripadnika iste „sekte“, posvećenika u identičnu filozofiju življenja, nosioca retkog znanja do kojeg se stiže samo kada se pokidaju svi okovi i kada se slobodno poleti. I leti...


Ovo mi se sviđa.


A meni naslov tvoje poruke "leti, leti..." i asocijacije na onu dečiju igrici.
nikvet pn nikvet pn 14:57 21.03.2013

Pozdrav od kolega

Hi snežana!
I'm just cycling in beautiful Serbia together with my two friends, and here in Paraćin one fan of your blogsite showed me your page :) your pictures from vietnam are really amazing!!
we started one year ago in Germany and cycled to Westchina and Central Asia. very funny, in Russia, Kasachstan, Kyrgistan we might have been in the same time!
now we cycling back to Germany, enjoying the last weeks of the trip.
The serbian people are great!
very impressed by you pictures and how far you came!
good energy and power!
sonja

www.freirad.wordpress.com
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:38 22.03.2013

Re: Pozdrav od kolega

nikvet pn
Hi snežana!
I'm just cycling in beautiful Serbia together with my two friends, and here in Paraćin one fan of your blogsite showed me your page :) your pictures from vietnam are really amazing!!
we started one year ago in Germany and cycled to Westchina and Central Asia. very funny, in Russia, Kasachstan, Kyrgistan we might have been in the same time!
now we cycling back to Germany, enjoying the last weeks of the trip.
The serbian people are great!
very impressed by you pictures and how far you came!
good energy and power!
sonja

www.freirad.wordpress.com


Hi guys!
Thank you for such a great message!
I checked out your blog -- your tour is amazing! And you're so fast!
Nice to hear you like my country. Say "Hi" to Serbia
Currently, I'm in Phnom Penh in Kambodia and here is very, very hot and difficult to ride. Hope to stop somewhere really soon and make a longer break. After that, um, who knows.

I wish you a happy return home!

nikvet pn, hvala i u moje ime što si ih tako lepo ugostio

nikvet pn nikvet pn 15:37 22.03.2013

Re: Pozdrav od kolega

što si ih tako lepo ugostio

Па и нисам, неће под кров него под шатор па то ти је. По киши и суснежици с кратким рукавима; северњаци, бррр.

У Кини се опекли ко и ти. Окренули назад јужном рутом преко Ирана и Турске.
Али зашто опет Србијом ? Од Истамбула зашто не Грчка па Јадраном ?

О не, туристичка зона је за цикло-путнике скупа и глупа; Србија је цикло-рај. Језик немачки или енглески није проблем, храна одлична, пиће јевтино; супер зезање, путник се поштује, безбедност-приватност о.к.; куд ћеш боље ?
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 01:41 23.03.2013

Re: Pozdrav od kolega

nikvet pn
što si ih tako lepo ugostio

Па и нисам, неће под кров него под шатор па то ти је. По киши и суснежици с кратким рукавима; северњаци, бррр.



Hah, zvuči mi poznato. Ponekad i ja odbijam smeštaj i ostanem u šatoru a koristim samo tuš, koji je nama, cikloputnicima, i najpotrebniji. To se dešava u situacijama kad su domaćini previše ljubazni pa ne želim da ih mnogo deranžiram, ali u većini slučajeva je razlog taj što mnogo bolje spavam na mojoj podlošci nego u krevetu -- na novi krevet ti treba vremena da s eprivikneš, pa tek druge-treće noći možeš solidno da spavaš.

nikvet pn
У Кини се опекли ко и ти. Окренули назад јужном рутом преко Ирана и Турске.

Da, od 10 putnika koje sretnem, 9-oro ima loše iskustvo u Kini i ne misli lepo o toj zemlji. Naravno da mi je žao zbog toga, no s druge strane mi to govori da krivica nije do mene, pošto sam sve vreme tamo pokušavala da ih nekako razumem i da otkrijem u čemu ja to grešim.

nikvet pn
Али зашто опет Србијом ? Од Истамбула зашто не Грчка па Јадраном ?

О не, туристичка зона је за цикло-путнике скупа и глупа; Србија је цикло-рај. Језик немачки или енглески није проблем, храна одлична, пиће јевтино; супер зезање, путник се поштује, безбедност-приватност о.к.; куд ћеш боље ?


Ovo je stvarno veliki kompliment za nas. Znači da im se iskreno dopala Srbija, jer znam po sebi koliko mi nije baš drago da se vraćam u istu zemlju, ma koliko da mi se dopala -- evo sad sam morala ponovo kroz Laos, koji mi se zaista svideo, sigurno mi je tamo bilo najlepše posle Turske, ali teško da bih sama izabrala da se ponovo tuda vozim da nije bio takav sticaj okolnosti. Jednostavno, ima toliko novih zemalja koje treba videti. A oni su svesno izabrali ponovo Srbiju -- to je zaista najbolja pohvala od stranaca, i to putnika, koju jedna zemlja može da dobije!
Filip2412 Filip2412 12:58 23.03.2013

...

Osmeh slobodnih ljudi koji žive punim plućima, dan za danom, bez dugoročnih planova i brige oko budućnosti.
oni misle da zive punim plućima, sto je super ali je prilična zabluda da ljudi koji ne putuju ne zive punim plucuma. I ne bih stavljao znak = između putovanja i ispunjenog zivota. Meni su recimo putovanja čest dosadna jer prolazim brzo pored novih stvari bez ikakve sanse da ih zaista upoznam jer se nista ne moze upoznati na brzinu.

A taj osmeh, iako neodoljivo šarmantan meni cesto izgleda beskrajno površan. Ljudi na stalnom putu jednostavno zaborave sta znaci prava bliskost sa drugim ljudskim bićem jer se prava bliskost ne ostvaruje na brzinu, ima i dubljih emocija od ljubaznosti ali se takve ne dešavaju u prolazu.

Super je tekst, nemoj da se ljutis ne dajem primedbe ali razliciti smo ljudi. Meni je izazov i avantura bilo otici da provedem drugu polovinu zivota u daleku zemlju gde se ne govori moj jezik ali putovanjima se nikada nisam posebno odusevljavao. Da, lepo j ponekad, ja sam eto probao - 12 dana pacifičkom obalom kostarike i bilo je super. Ali moram reci da je prosečan backpacker u mojim ocima razmazeno deriste koje misli da je posisalo neku pamet i da je bolje od drugih ljudi zato sto to radi sto me ne impresionira.

Bas ovih dana u svojoj blizini imam osobu koja je napaljeni backpacker i slušam predavanja o tome kako ja ne znam sta je zivot jer se ne lozim na besomucno landranje je po svetu i onda ... Rekoh da napišem ovde sta mislim :) mozda cujem neki pametan komentar.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:57 23.03.2013

Re: ...

Filip2412
Super je tekst, nemoj da se ljutis ne dajem primedbe ali razliciti smo ljudi.


nema razloga da s eljutim, ti samo iznosiš svoje mišljenje.
Do svoje 30-te i par godina kasnije nisma uopšte razumela zašto bi neko želeo d aputuje. Niti sam ja želela iako sam imala prilike, možda i veće nego kad sam se na ovo odlučila, u smislu materijane osnove za tako nešto. Mene je zanimalo putovanje u suštinu ljudskog bića, te sam živela na svom čardaku, okružena hiljadama knjiga i čitajući ih, putovala do neslućenih daljina i najdubljih dubina (nije pleonazam) ljudske psihe i duše. I pre bih rekla da sam previše ozbiljno i tragično posmatrala život i ljudeks relacije (najtragičnije naravno doživljavajući sopstvene pokušaje emotivnih prožimanja sa drugim ljudskim bićima), nego da sam bila površna.
Stoga, meni je sasvim razumljivo zašto su mi ti pundravci došli relativno kasno. Naprosto, čovek nije samo ono prvo, potrebo je i otvaranje ka svetu i životu i tako dalje.... verujem da ti je jasno šta hoću da kažem. A pošto ovo nije lični dnevnih, ipak bih prekinula ovde sa daljim objašnjavanjem men-me
I dobro je da nismo svi isti, jer bi u suprotnom bilo strašno dosadno i zamorno.
A da ne bude zabune, samo naglašavam da nigde nikada nisma napisala da oni koji ne putuju ne žive punim plućima -- to je pogrešno izvođenje zaključaka. Ipak, složićeš se, većina ljudi ne živi punim plućima, bez obzira na to kako živi (statično, dinamično...)

P.s. i mene bekpakeri smrtno nerviraju, postali su mi sinonim za buku, pijančenje, blejanje po fensi turističkim destinacijama u potrazi za provodom. često se pitam zašto li uopšte putuju, ali nije moje da sudim drugima.

P.p.s. Adam nije bekpeker, on je putnik dugoprugaš koji živi slobodnim životom. Za razliku od 99% bekpekera, njemu tata i mama nisu platili ovo skoro dvogodišnje putovanje. I on ne zna gde će sutra biti i da li će imati krov nad glavom i da li će ući u kamion ili kola serijskog ubice ili čoveka koji će ga ugostiti najbolje na svetu. On je avanturista i mislim da se to vidi na njegovom licu. On nije dečko iz srednje ili visoke klase koji samo malo švrćka okolo.
Filip2412 Filip2412 17:21 23.03.2013

Re: ...

Sneki hvala na odgovoru
Razumemo se.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana