… ili kako se zanemariti, ili izbeći… ili kako se prepoznati…a, ne znati…
Šta mi imamo sa sobom?
Ništa, dok nam odozgo ili odozdo ili negde iz sredine ne zazvoni pulsirajući na kraju noktiju, na završetku vlasi...u nesigurno-nevinom pogledu, u najkrajnjijim stanicama tela…um, strast i duša što ga veličaju kao dobrog domaćina čiji rođaci žive u tihom disanju, šapatu na uvo, u nedodiru usana…
Šta bismo mi sa sobom?
Ništa, prepustiti se ćutanju i tihoj patnji, divljim malim životinjama neprespavane noći što zvezde mešaju do besvesti i osvežavaju se u jezeru aždaja kojima kiseonik izvire na uši i eksplodira u nepoznatom značenju. Nemoćni smo da bilo šta učinimo sa sobom sem uzaludne želje da se sebe domognemo posredstvom drugih pretačući u njih , ne želju , već uzaludnost.
Šta ćemo sami sebi?
Ništa smo bez zažarenja Sunca i omekšalosti vode, izbezumljenog hodanja po žici koja nas, golicajući tabane, prevodi u beskonačne krugove žudnje. Kada se to zagubi…zbog neosetljivosti, pomanjkanja bola, previše zategnute žice…nestaće i nas. Ne bi trebalo da nam je žao. Odustanimo sami od sebe.
Čega se sećamo?
Setih se omamljenosti u napupelom vrbaku. Pupoljci su praštali a ja sam uživao i smejao se, ne znam zašto, a zar je bitno, jednom će sve doći na svoje mesto…bio sam sam, samoću nisam primećivao, odutala je negde gore ili dole ili u sredinu u potrazi za vapajem...oooo, i ja sam sama...a ono pršti okolo, vazduh se rađa, da se unervoziš i kreneš rukom ka neuhvatljivom. A, ona leži slična vrbi samotnoj.
Šta u sebi pamtimo za sebe?
Nevažno, skoro ništa, baš ništa...ništa...čekajući galebova krila da nas osude na nemoć letenja iznad površine vode, povremenog kljucanja, uranjanja u atom duše tek rođene i nestale. Pamtimo da smo se zadržali i uputili u nepoznato... savršeno beznađe.
I, opet, zvonjava...i, to pamtimo nezrelošću svojom.
Zašto je nama do nas?!