Ova država je dozvolila da umre Danica Ćirković. Na pravdi boga.
Građani ove zemlje nisu dozvolili da umre i Tijana Ognjanović. Što se države tiče, mogla je da umre i ona. Danica Ćirković nije dovoljna. Hvala dobrom Bogu, još postoji kritična masa ljudi u ovoj zemlji koji umeju da saosećaju, koji izvlače pouke i koji su spremni da deluju.
I neću da gledam u zube ničijem angažmanu, ničijim motivima. Ako se neko od javnih ličnosti i odlučio za angažman iz niskih pobuda, to samo znači da je postojala nečija opravdana procena da se i humanošću mogu u ovoj zemlji postići pozitivna brojanja, a ne samo podrigivanjem i prdenjem po farmama. I to je pokazatelj da za nas još ima nade. Ovo što sam u ovom pasusu napisao, samo je odgovor na poluglasno izgovarane primedbe na celo dešavanje, a koje su se mogle i da se čuju ili pročitaju. Nakon svega u ovoj zemlji, prirodno je tako nešto i pomisliti. Ali za mene važi prezumpcija nevinosti i osećam ličnu zahvalnost svakome, SVAKOME, ko je na bilo koji način doprineo da se Tijani Ognjanović spase život. Ne znam za vas, dobre čitaoce ovog teksta, ali meni je živac istanjen. Dobro se još držim, ali je istanjen do pucanja. Već odavno, kad vidim na filmu da je neko dete u opasnosti u nanosekundi menjam kanal. A kamoli da čujem ili pročitam da je dete od krvi i mesa, nečije dete, stradalo. Neka mi neko kaže da sam patetičan, ali stvarno mi ne bude dobro. Ono, jako mi ne bude dobro.
Eto, recimo, onima koji su čitali moje tekstove, ne moram da objašnjavam šta bih mislio o Tomislavu Nikoliću, ali njegov gest neću tumačiti kao marketing. On je založio svoj autoritet i to mi je sasvim u redu. Njegov gest je bio poziv onima kojima je on autoritet da postupe isto. Ja to tako vidim, najiskrenije.
Ali, tu dolazim do razloga zašto pišem ovaj tekst. Sigurno je svima jasno da Tijana Ognjanović nije jedino dete kome je bila potrebna pomoć. Bilo je bolesne dece i pre, nažalost, biće ih još i sigurno ih ima i dok ovo pišem. Sigurno nisam jedini koga muči ova pomisao. A Novak Đoković koliko god da je zaradio od tenisa ne može im svima pomoći. Sergej Trifunović i Rambo ne mogu svaki dan organizovati dobrotvorne koncerte, koliko god da žele. Socijalne mreže se jesu pokazale kao moćne, ali nisu svemoćne. Problem mora da se reši sistemski.
I bilo bi dobro kada vlast ne bi govorila da nema para. Para ima i u ovoj razlupanoj zemlji, samo su malo nepravedno raspoređene. Možda zvuči deplasirano pominjanje Miladina Kovačevića, popova, hitnog spašavanja sportskih klubova i ostalih svinjarija i arčenja novaca na vređanje inteligencije običnih smrtnika. E, pa nije deplasirano, jer se po tom pitanju još ništa nije promenilo. I dok je tako, ko god može, na bilo koji način, treba vlastima time natrljavati nos do neba. I za taj milion za Miladina i popovima objasniti da ima vrata i za 500€ koja su sasvim fensi, ne mora od 2500€, o prevozu da i ne pričam.
Dakle, Predsedniče Tomislave Nikoliću, lepo je to što ste založili autoritet da se prikupe sredstva za Tijanu Ognjanović, ali koliko god Vam namere bile časne, promašili ste temu. Vi treba da založite predsednički autoritet da se bar lečenje dece u ovoj zemlji TRAJNO reši kako treba. Građani ove zemlje izvukli su pouku iz tragedije Danice Ćirković. Vlast u ovoj zemlji - NIJE. Prvi put se u pitanje dovodi izreka da svako ima vlast kakvu zaslužuje. E, sada se na delu videlo da zaslužujemo bolju. I od prethodne, i od ove. Makar se ova u hodu popravljala.
Pomažući maloj Tijani, građani ove zemlje izvojevali su ogromnu pobedu. Ali, na tome se ne sme stati. Možda je suviše naivno i utopijski verovati da je sada istu mobilizaciju moguće sprovesti za pritisak kako bi se, po hitnom postupku, doneo zakon, koji bi se zvao „Daničin zakon" koji će:
1. Trajno obezbediti izvore finansiranja za lečenje u slučajevima kao što su Daničin i Tijanin.
2. Da se u najkraćem mogućem roku obezbede uslovi za lečenje bar jednog dela bolesti zbog kojih se po pomoć mora ići u inostranstvo.
I stvar i jeste za vanredne mere, za vanredna zasedanja Vlade i Skupštine. Misli neko da preterujem? Koliko je dece trenutno ugroženo zbog toga što naše zdravstvene ustanove ne mogu da im pruže odgovarajuće lečenje, a nema novaca za slanje tamo gde uslova ima? Dok sam pisao tekst, već se na blogu pojavio apel Velimira Mladenovića. Nema potrebe licitirati brojevima. I jedno je dete previše. A jasno je da ih ima više i da će ih biti još. Dakle, šta je vanrednije od toga? Hajde da vas vidim, založite vaše predsedničke, premijerske, ministarske, poslaničke autoritete, pokažite da ste tu makar spremni za istinski zaokret. Tu gde je stvarno moguće, gde je potrebno samo malo vašeg vremena i dobre volje.
U jednom momentu svo tvitovanje, blogovanje i šerovanje prestaće da bude dovoljno. I dalje će svaki roditelj da se strese od jeze na pomisao da dete može da mu se razboli i da neće imati para za lečenje. Opet ćemo doći u situaciju da u nemoćnom besu pročitamo da je neko umro zato što nije bilo para i opet ćemo pisati o Miladinu, popovima i inima. Osim ako...