Zeleo bih prvo da uputim javnu zalbu urednistvu bloga na zloupotrebu opcije banovanja od strane Obrena Markova. Pretpostavljam da me je (jos davno) trajno banovao sto smatram primerom zloupotrebe kakve se uvek ponovo ovde desavaju: (poneki) autor jednostavno banuje one sa kojima se ne slaze ili one koji ga kritikuju bez obzira sto nisu napravili nikakav prekrsaj pravila bloga. Mislim da takav nedemokratski cin ostavlja vrlo ruznu sliku o celom blogu i mediju koji stoji iza njega. I da je krajnje vreme da takvi autori budu onemuguceni u svojoj samovolji. Nema nikakvog smisla tolerisati izivljavanje potisnutih diktatorskih sklonosti frustriranih kvazidemokrata...
A evo sta sam hteo da kazem na blogu o protestima u Novom Sadu na koji nemam pristup. I Bojan Pajtic ima formalno pravo da se zalaze za to za sta se zalaze ali i njegovi politicki protivnici imaju puno pravo da organizuju mirne demokratske proteste. Sto se mene licno tice Pajticev potez je ruzna i prljava politikantska akcija koja zasluzuje svaku osudu. Pa i ovakvu vrstu protesta. Ako je pre protesta i bilo nekih sumnji da bi moglo doci do nemira one su se, hvala bogu, pokazale kao sasvim neosnovane. Pa protest u tome smislu zasluzuje pohvalu. Nisam veliki ljubitelj danasnjih vlasti ali je sasvim logicna i razumljiva njihova teznja za novim izborima u Vojvodini posto, po svim informacijama kojima raspolazemo, raspolozenje u gradjanstvu je drasticno drugacije od trenutnog rasporeda snaga u vojdvodjanskoj skupstini. Dok svoje zelje ispoljavaju na mirnim i demokratskim proterstima ne vidim ni jednog razloga protiv. Da li ce time postici svoj cilj je sasvim drugo pitanje.
I da dodam jos nesto u vezi prebacivanja organizatorima protesta zato sto su njima prisustvovali i ljudi izvan Vojvodine. Mislim da su takva prebacivanja zbilja nesto vrlo ruzno i da se time ugrozavaju osnovna ljudska prava gradjana Srbije. Na takvoj jednoj demokratskoj manifestaciji aposulutno ima isto pravo da ucestvuje gradjanin Sapca kao i gradjanin Sremske Mitrovice. Uostalom na mitingu se govorilo o pitanjima autonomije odnosno decentralizacije Srbije i apsurdno bi bilo da se to ne tice svih gradjana Srbije. Pogotovu sto se i tako ocekuje da svi oni iz svojih dzepova (preko onih cuvenih ustavnih 7% budzeta) placaju tu decentralizaciju...
I tako dolazimo do glavne teme ovog bloga: dugogodisnjem prelivanju velikih sredstava iz budzeta Srbije u dzepove autonomaske elite u Novom Sadu.
Prelivanje sredstava iz jednog dela drzave u drugi je uvek osetljiva tema i nesto do cega u principu ne bi trebalo da dolazi. Jedan od redjih slucajeva kad je to pozeljno i radi se manje vise u svim drzavama sveta je pomoc nerazvijenim podrucjima: time se postize ravnomerniji razvoj cele zemlje i izbegavaju mnogi problemi koje eventualna neravnoteza uzrokuje. A u Srbiji imamo upravo suprotan slucaj: gradjani nerazvijene jugoistocne Srbije izdvajaju iz svojih dzepova za autonomiju Vojvodine, jedno od najrazvijenijih podrucja Srbije. I tako imamo, dugorocno gledano, isprogramirane probleme - umesto da se razlika u stepenu razvijenosti pojedinh podrucja smanjuje, ona se povecava.
Sta je resenje? To je nedvosmisleno jasno: umesto asimetricne decentralizacije uvesti simetricnu. A dok se to ne desi bi bilo normalno da se nadje nacin da i drugi delovi Srbije dobijaju deo sredstava koji je srazmeran onome sto se daje za vojvodjansku autonomiju. Ako je ustav precizirao 7% za Vojvodinu to ne znaci da ostatku zemlje ne treba dati srazmeran deo sredstava. Ako tamo nema autonomne pokrajine, mogu se oformiti odgovarajuci regioni. I treba da se jasno i glasno kaze da se time izbegava prelivanje sredstava iz jednih u druge delove zemlje i sprecavanje neravnomernog razvoja zemlje. Ako se tako nesto ne uradi imacemo situaciju da ce se pola jugoistocne Srbije preseliti u Beograd i Novi Sad.
Trajno resenje je promena ustava i uvodjenje simetricne decentralzacije. Postoji mnogo potencijalnih resenja od ukidanja autonomije Vojvodine pa do bezbroj varijanti regionalne podele. Najveci problem je ovde sto je takoreci nemoguce postici bilo kakvu saglasnost.
I zato mi se cini sledece resenje kao jedino moguce: zadrzati pokrajniu Vojvodinu sa sadasnjim nadleznostima kakva jeste i napraviti jos tri nove: Beograd kao glavni grad bi imao status pokrajine a ostatak Srbije podeliti na dva dela sa centrima u Nisu i Kragujevcu. Evo koje su prednosti takvog resenja. Posto vojvodjanski autonomasi nista ne gube ne bi imali nikakvih razloga da ne prihvate ovakvo resenje. Sve pokrajine bi imale priblizno slican broj stanovnika, oko dva miliona, cime se zadovoljava teznja ka simetriji. Teznja bilo kog dela da trazi neke posebne uslove samo za sebe bila bi trajno skinuta sa dnevnog reda. Stepen autonomije tako formiranih pokrajina bi vremenom mogao da se menja jedino sto je pri tome bitno paziti da centralna drzava bude dovoljno jaka i raspolaze odgovarajucim mehanizmima da spreci svaki separatizam.
Jedini nedostatak koji mi pada na pamet su povecani troskovi administracije. Ali o tome bi moralo posebno da se vodi racuna i da formiranje novih administrativnih pokrajinskih centara bude uskladjeno sa smanjivanjem sadasnje drzavne administracije. Jedan deo ministarstava bi mogao da se prebaci u te druge centre. Zar nije prirodno mesto za ministarstvo kulture srpska Atina? Ili da ministarstvo industrije bude u Kragujevcu a telekomunikacija u Nisu?
Najgore je da stanje ostane ovakvo kakvo je sada. Auotonomasi ce stalno traziti vise autonomije i pokusavace na sve nacine da to ostvare. Izmedju ostalog i internacionalizacijom - sto vec i sad stalno pokusavaju. Njihovi protivnici ce inisistirati na ukidanju autonomije sto je prakticno nemoguce izvesti - nema sumnje da bi se u tom slucaju ukljucila i EU na strani autonomasa. A ovako nestabilno stanje u kome siromasni jug dotira bogati sever je dugorocno gledano neodrzivo... Pa problem Vojvodine odnosno asimetricne decentraliacije Srbije preti da postane neuporedivo veci od kosovskog.