Tazbina, pre 8-9 godina. U kafani se upoznajem sa ženinom braćom i prijateljima.
- Ti si iz Vojvodine?
- Da
(desetak sekundi tišine)
- a šta hoće onaj Čanak?
Nije dobio odgovor na ovo pitanje. Mrzelo me je da odgovorim da sam potomak kolonista iz Kninske krajine i da bi me se familija kolektivno odrekla da sam "autonomaš". Uz to, niti mislim da je Nenad Čanak separatista, niti da njegovih 2-3% glasača predstavljaju značaj broj. Sa sličnim pitanjima sam se susretao i pre i nakon tog dana. I neki blogeri su me pitali zašto "mi" želimo da se odvojimo od "njih". Slušao sam i priče kako mi u Vojvodini super živimo i ne razumemo kakva je kriza u Srbiji.
Naravno da znam da su oni koji danas potpaljuju vatru političari koji imaju svoje interese. Javiše se branitelji srpstva i eto nama problema gde ne treba da ga bude. I opet se skupljaju polupismeni primitivci koji dolaze u Novi Sad da pokažu da „mi" sa „njima" ne možemo da se zajebavamo i da ćemo dobiti po ušima ako samo pomislimo na otcepljenje.
Velika većina građana Vojvodine ne pravi podelu na "nas" i "njih". Sve te podele dolaze od građana koji žive južno od Save i Dunava i to je poruka koju želim da prenesem ovim tekstom.