Znam, mnogo je ljudi kojima je pomoć potrebna, a svakome je svoja muka najveća, ali je i mnogo ljudi koji mogu da pomognu. Odrecimo se jednog kafenisanja, jedne pakle cigareta, prvog prolećnog sladoleda....
Danas su širom Leskovca i Lebana maldi ljudi jurili da prikupe pomoć za svoje bolesne prijatelje. Izgledalo je veličanstveno i strašno -- nešto je ujedinilo našu mladost. Nisu otupeli, iako su im srca često pregažena kao i u priči koja će uslediti.
Elem, Gimnazija u Lebanu pokrenula je akciju Svi za Kristinu u cilju prikupljanja novčane pomoći za lečenje učenice Kristine Denčić obolele od tumora na štitnoj žlezdi (treći stadijum). Da ne pričam o nesreći njene porodice, nije red, a nije ni potrebno, jer kao što reče Tolstoj: Sve srećne porodice liče jednu na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način.
Dobri ljudi, ako možete, pomozite. Broj žiro računa je 205-9011005045465-11 Komercijalna banka.
A, sad obećena priča.
Dankovo srce
Živjelo jedno pleme u predjelima močvara i mraka. Životarili su kao biljke bez sunca. Pokreti su im bili spori i bez cilja, misli sumorne i bunovne. Glavinjali su kroz pomrčinu, ispod tmastih krošanja, udišući otrovne hlapove baruštine.Tako je prolazilo vrijeme, smjenjivala se pokoljenja i doba, dok jednoga dana jedan dječak po imenu Danko, pomisli da bi možda mogao pomoći svojim saplemenicima. Znao je Danko da negdje mora postojati kraj, gdje svjetlost pljušti obilato, i gdje su ljudi snažni i radosni. On nije znao gdje se nalazi taj kraj, ali je znao da ga vrijedi tražiti. Počeo je Danko pričati svojim saplemenicima o tom kraju obilja i svjetlosti. Oni su ga slušali, kao što se sluša neko ko umije pričati bajke. Ali Danko nije odustajao. Pričao im je riječima, koje su same svijetlile kao iskrice. Slušali su ga sve pomnije, sve željnije. Pričao im je svake večeri, i ljudi su odlazili na počinak sa slikom nepoznatog kraja u sebi, pa im se u snu činilo da već hodaju tim krajem, i da je on stvarniji od njihove močvare.Prolazile su godine. Danko je odrastao u snažnog mladog čovjeka. Njegova vjera bila je zarazna, njegova snaga uvjerenja kao da se napajala obećanom zemljom u daljini.Jednog dana ljudi se podigoše da pod Dankovim vođstvom pođu u potragu za nepoznatim krajem obilja i svjetlosti. Gomila je krenula na put kroz močvaru. Bauljali su kroz mulj i vodu, spoticali se o divovsko korijenje, padali su i rijedili se; tama kao da je gusnula, nigdje nikakve najave otvorena neba i sunca. No gomilu je još uvijek pokretala Dankova vjera.Ali kako zaredaše kojekakve nevolje, ljudi stadoše gunđati, stadoše se kolebati, snaga u njima stade osijecati. Već su otišli jako daleko od svoje nekadašnje domaje, pa su se uplašili da će se izgubiti u beskrajnim prostranstvima močvare. Svoj strah i bijes okrenuše tada na vodiča. Optuživali su ga da ih je zaveo lijepim pričama, da su zbog njegovih varljivih sanjarija napustili svoje domove i upustili se u smrtonosnu pustolovinu.Danku je srce pucalo od bola i samilosti. On ni časka nije sumnjao u to da će naposljetku otkriti zemlju svojih snova, ali se plašio da smućena rulja ne izgubi razum i ne krene natrag. Oko njih je bila tvrda tama.Odjednom Danko posegnu u grudi, za gorućim srcem, podigne ga kao baklju, da bi ljudima osvijetlio put. Srce je gorjelo visoko u Dankovoj ruci. Gomila je sad srljala, pijana od nade da će se dočepati čistine pod nebom. U mahnitomu trku kroz prašumu, predvođeni bakljom Dankova srca, ljudi se iskobeljaše iz mraka i močvare, i izbiše na čistac, u svijetao dan. Tek sada je krenuo topot i vrisak. U ludom trku prema suncu, odgurnuše Danka, stijesniše ga, srce mu izbiše iz ruke i pregaziše ga, pa i ne primijetiše šta su učinili. Srce je još kucalo i žarilo, onako zgaženo na pragu svijeta, kojeg je najavljivalo. Potom se rasprsnulo u neumrle iskre, što kruže obzorjem u sumrak.
P. S. Dobri ljudi, niko nije upamti pleme, ali je priča upamtila Danka.